Kapitol 6. januara 2021, foto: Leah Millis/Reuters
Kapitol 6. januara 2021, foto: Leah Millis/Reuters

Ko je odneo konje, mora da se zapitao ovdašnji radoznali posmatrač dok je sa osrednjim zanimanjem gledao poznate scene: demonstranti se zaleću uz stepenice u pokušaju da nasilno prodru u parlament. Istina, stepenice su nešto veće, a i zgrada je masivnija, ali opet – gde su konji? I dok se ovdašnji posmatrač čudio što su nestali (Rosandićevi) konji, ostatak sveta u čudu je gledao kako pobunjenička masa u Vašingtonu osvaja tamošnji kongres.

Donedavno, za ceo svet to su bile scene rezervisane isključivo za tranzicijske države Istočne Evrope (srpski doprinos od 5. oktobra 2000. sa svojim naknadnim varijacijama uključujući i onu od jula 2020. u ovoj raspodeli političkih stereotipa ogroman je), latinoameričke zemlje te siromašne zemlje trećeg sveta. Trump zajedno sa svojom organizaciono, politički i moralno razorenom Republikanskom strankom promenio je iz korena dosadašnju kartografiju političkog imaginarijuma. Promena je bezmalo pa revolucionarna.

Verujem da je gledalac uhvatio trenutak kada maskirani muškarac sa kapuljačom na glavi seda na mesto predsedavajućeg kongresu i pravi selfi. I u tom smislu je Trumpov učinak revolucionaran. Iako američka demokratija počiva na mitu da pred doslovno svakim žiteljem te zemlje stoji otvoren put do političkog vrha, praktično nikada nije bilo tako. Ni jučerašnji donedavno nezamislivi rezultati izbora za senatore u Džordžiji, gde su jedan Afroamerikanac i Jevrejin kao demokratski kandidati odneli pobedu nad (belim) republikancima ne menjaju mnogo na stvari.

Trump je plivao na talasu nezadovoljstva politički zapostavljenih velikih grupa siromašnih belih Amerikanaca, za koje ništa nisu činile emancipatorske identitetske politike demokrata. U tom talasu Trump će se i udaviti. Ali, ostaje slika maskiranog belog demonstranta u stolici predsedavajućeg kongresu: ta osoba na tom mestu mogla se naći samo silom i mimo zakona, jer zakoni naprosto ne rade za nju.1 Odavno demokrate nisu imale i predsednika i većinu u oba američka doma kao što su to sad osvojili: ako žele da sve to zadrže, sve poluge vlasti koje im je Trump praktično bacio u krilo morale bi da iskoriste da otvore legalan put do moći i za anonimnog maskiranog uzurpatora.2

Kada smo već kod slika i političkih klišea, nije bilo tako davno i kada se u jednoj zemlji Zapadne Evrope pokušalo stići do vrha vlasti pobunom, to jest državnim udarom. Krajem februara 1981, u španski kongres upao je sa svojom žandarmerijom pukovnik Tejero u pokušaju da svrgne prvu demokratski izabranu vlast i obnovi (Francovu) diktaturu. Zidanje demokratskog poretka u Španiji išlo je teško i uz mnogo kompromisa. Jedan od najtežih i najdalekosežnijih bio je pristanak protivnika diktature da u izbornoj kampanji a i kasnije ne pominje žrtve diktature – kako one proterane, tako i utamničene i pobijene. Kompromis je najviše štete naneo komunističkoj partiji Španije.

Iako se najhrabrije i sa najviše žrtava nosila protiv diktature, ta partija prošla je loše na tim prvim izborima, naprosto zato što nije mogla da iskoristi kao argument u kampanji svoj doprinos u svrgavanju diktature. Zagovornici zaborava umesto suočavanja sa prošlošću najčešće ističu kao pozitivan španski primer tranzicije i zaboravljaju cenu kojom je plaćen zaborav, kao što nisu u stanju ni da povežu sadašnja previranja u toj zemlji sa tim notornim zavetom ćutanja.

Ali, to je neka druga priča. Ovde govorimo o pobunama i njihovim slikama. Dvadeset osam godina posle neuspelog pokušaja državnog udara pukovnika Tejera, Javier Cercas napisao je izvanredan roman Anatomija jedne pobune3 – proznu rekonstrukciju tog događaja. Kao osnova za roman poslužila je jedna dokumentarna fotografija iz španskog kongresa pod opsadom žandara. Na fotografiji se izdvajaju Adolfo Suárez, prvi predsednik vlade izabran posle demokratskih izbora, Guttiérez Mellada, zamenik predsednika vlade Suareza, te Santiago Carillo, vođa komunističke partije – samo su njih trojica ostali uspravni, svi ostali su se bacili na pod u strahu od pobunjenika.

Pažljivo, korak po korak, iz minuta u minut, Cercas ne rekonstruiše samo tok događaja od 23. februara 1981. Pored toga on daje i precizne psihološke portrete trojice svojih junaka te svodi bilans njihovih gubitaka i dobitaka od demokratskih promena u zemlji. A sve to da bi pokazao da su pravedni demokratski poreci rezultat komplikovanih računica u kojima svaki izuzetni pojedinac na kraju gubi, ali je na dobiti čitava zajednica. Drugim rečima, nema pravednog poretka bez ličnih žrtava. I još nešto, pravedni demokratski poredak štite upravo izuzetni pojedinci. Ali, ni to nije sve. Cercas uverljivo prikazuje kako nijedan od trojice njegovih junaka ni po čemu nije poseban ili drugačiji od običnih ljudi – izuzev po tome što u trenutku krize vlastiti život nesebično podređuje višem principu pravde.

Cercasov roman čita se kao dokumentarna priča, ali naravoučenije te priče se čini bajkovitim. Kako god, u sinoćnjim izveštajima iz Vašingtona videli smo samo masu i glas glavnog negativca iza paravana – izostali su izuzetni pojedinci na strani, ako se držimo bajkovitih predstava, dobra. Možda je reč o medijskom propustu da se napravi uverljiva, a i dalje istinita, priča, a možda takvih pojedinaca naprosto nije ni bilo. Ako je po sredi potonje, onda će američka javnost morati vrlo brzo da ih pronađe, u redovima demokrata ili bilo gde drugde u javnom prostoru. Za sada, priča o pobuni u Vašingtonu sklapa se tako da se obični žitelji Sjedinjenih Država mogu identifikovati samo sa demonstrantima: to je jedina opcija za njih u sadašnjem medijskom obrascu priče.

Naravno, ljudi mogu odbiti da se identifikuju sa siledžijama, ali to znači i da im čitava priča postaje tuđa i prestaje da ih se tiče. Drugim rečima – fale pozitivni junaci.

Ali, to je problem tamošnjih medija. Nama su zafalili – konji. Sve ostalo ovde već imamo: i vrhovnog negativca i rulju koja ga sledi. S tim što je pobeda na izborima nad negativcem kod nas i dalje miljama daleko. Kada se tako pogleda, nama i američka priča, bez obzira na njene jučerašnje dramatične mračne tonove, s pobedama demokrata na izborima za predsednika i oba doma parlamenta, deluje kao bajka. O tome treba misliti, kada se ponadamo da smo svuda svi isti, to jest i da se negde tamo – kao kod nas – shit happens.

Peščanik.net, 07.01.2021.

Srodni link: Svetlana Slapšak – Bravo, Isuse!

TRAMPOZOIK

________________

  1. U vezi sa tim, dakle sa zapostavljenim grupama siromašnih belih Amerikanaca, izuzetno je informativna biografska filmska drama reditelja Todda Haynesa „Dark Waters“ iz 2019, sa izvanrednim Markom Ruffalom u glavnoj ulozi.
  2. O čemu već godinama uporno piše politikolog Jan-Werner Müller, čije tekstove i odlomke iz knjiga čitalac može redovno da prati na Peščaniku.
  3. U odličnom prevodu Silvane Roglić, roman je 2014. objavila zagrebačka Fraktura.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)