Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Evo kako to izgleda u Berlinu. Deca su krenula u školu. Posle par dana neka od njih su se razbolela, dobila visoku temperaturu. Bolesna, ostala su kod kuće, ali roditelji nisu znali da li da ih vode kod lekara ili ne. Sledeći dan, temperatura je pala. I naredni dan, opet, nije je bilo, pa su se roditelji pitali da li da dete šalju nazad u školu. Pozvali su lekara da pitaju šta da rade. Posle mnogo pokušaja, lekar se javio i pitao da li dete kašlje. Kašlje, rekli su roditelji. Onda ne treba da ide u školu, rekao je lekar. Dovedite ga ispred doma zdravlja, pa ćemo mu tu na ulici, a ne u zgradi, uzeti bris i videti šta je.

U redovnim okolnostima, nije nikakvo čudo da se dete razboli odmah pošto ode u školu. U tim okolnostima, odsedelo bi par dana kod kuće i vratilo se u školu. Ne bi se niko ni zapitao da li je sasvim ozdravilo, jer, zaista, šta je strašno u tome da se dete prehladi ili zakači grip. Ali, korona i kovid su nešto drugo, očigledno. Dete zaraženo koronom nije „opasno“ samo po druge učenike u školi, ono je „opasno“ i za ukućane. Pogotovo ako ima brata ili sestru. Ili ako roditelji rade u kolektivu. U Berlinu niko ne zna da kaže roditeljima da li brat ili sestra deteta sa koronom ostaje kod kuće ili ne. Isto važi i za same roditelje.

Nadalje, kada bi se dete razbolelo u redovnim okolnostima, ono naprosto ne bi išlo u školu. Jednom dnevno, roditelj bi pozvao drugog roditelja deteta iz istog razreda da pita šta se tog dana radilo u školi, da bi dete kobajagi bilo u toku sa nastavom. Sada se međutim ne zna da li dete sa koronom ili kovidom, ako mu nije naročito loše, a uglavnom nije, treba da pohađa nastavu on line ili ne: prehlada bi dete ostavila kod kuće na par dana, korona ili kovid drže dete kod kuće više nedelja. Tako je sada u Berlinu. Odluka tamošnjih vlasti da sva deca krenu u školu usred zaraze, van svake sumnje, bila je ispravna. Ali, ta odluka povlači sa sobom mnogo nepoznatih i te nepoznate se očito rešavaju u hodu.

Ako uopšte mogu da se reše. U izvanrednim okolnostima izabrano je za decu najbolje pedagoško rešenje, ali iako je najbolje ono je visoko rizično. U nekim nemačkim republikama veruju da je sistem dovoljno čvrst da izađe na kraj sa nepredvidljivim posledicama. Pošto su nepredvidljive, na njih se unapred ne može ni smisliti odgovor – to je banalna istina. Pri tom, iako se veruje da je čvrst, tamošnji obrazovni sistem manjkav je kao i ovaj naš domaći. I tamo su vidljive posledice štednje: nema dovoljno nastavnika; nastavnici nemaju materijalne resurse da se nose sa potrebama posla pod pretnjom zaraze; kriza je pojačala diskriminaciju zasnovanu na socijalnim razlikama; zdravstvena zaštita posustaje.

Čitalac, međutim, ovde ne treba da brine. On je već mnogo puta čuo da stvari u Srbiji stoje bolje nego u Nemačkoj. Dok u Nemačkoj sa strepnjom gledaju u blisku školsku budućnost, Šarčević nas uverava da se kod nas sve zna do u „sitna crevca“. To je, naravno, notorna laž. Kao što je laž da se ovdašnja pedagoška rešenja za školu pod pretnjom zaraze kopiraju u drugim zemljama. U zemljama u bliskom okruženju ozbiljno se razmišlja, a barem u jednoj je ta odluka već doneta – da se odloži početak školske godine za mesec dana ili barem dve nedelje. Ne mislim da su to dobre odluke jer nije jasno šta će se promeniti za to vreme. Pre ili kasnije, škola nekako mora početi, a zaraza ne izgleda kao da će uskoro nestati.

Tek, nema ni reči o kopiranju. Pre će biti da naše ministarstvo preuzima rešenja iz drugih zemalja, recimo baš iz Nemačke. Kopira ih do sitnica ili, što bi rekao ministar, u „sitna crvca“ – uključujući tu i zabranu horskog pevanja na časovima muzičkog. Samo po sebi to preuzimanje nije nužno loše. Dobro je da deca krenu u školu. I tu odmah treba staviti tačku. Jer, sve nadalje naprosto ne znamo. Kao što to već pokazuje sveže iskustvo iz Nemačke. Umirivati sada decu i roditelje/staratelje, te prosvetne radnike da se sve zna, da se ima odgovor na svaku moguću situaciju, naprosto je neozbiljno. U Srbiji posebno.

Zna to i Šarčević. Kada kaže kako se sve zna i kako je sve razrađeno, on prećutkuje da se sve zna samo za 1. septembar. Već od 2. septembra zjapi provalija neizvesnosti. Pa Šarčević podiže ogradu: u školama i regionima u kojima bukne zaraza, postupaće se u skladu sa tim. Ali, ne kaže kako, izuzev što se podrazumeva da će škole biti zatvorene i da će se preći na školovanje po kućama. I tu onda nastaje haos. Niti će zaraza buknuti u svim krajevima u isto vreme, niti će se gradivo u školama prelaziti u svim regionima istom brzinom. Kako će se onda to sve sinhronizovati da bi se recimo mogla iskoristiti televizijska predavanja, za koja nas Šarčević uverava da su sva već snimljena?

Tu nadalje ulazi u igru i stari argument, proveren proletos: u Srbiji nema resursa da se čitava škola u celoj zemlji prebaci na mrežu. U proteklih par meseci ništa se nije uradilo da se to izmeni. Šarčević mora da reši nerešivo: kako pod pretnjom zaraze opstaje visoko centralizovani, strogo hijerarhizovani i krajnje jednoobrazni nacionalni sistem obrazovanja? Odgovor je jednostavan: ne opstaje. Pa ga zato treba decentralizovati, dati autonomiju školama i prepustiti prosvetnim radnicima da programe oblikuju prema datim prilikama, najbolje što znaju. Ali, Šarčević nema nameru da se pomiri sa istinom i postupi u skladu sa njom, pa laže u „sitna crevca“.

Peščanik.net, 21.08.2020.

KORONA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)