Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

U Srbiji će, tako izgleda, uskoro ostati samo poslodavci. Nezaposlenost nikad manja a egzodus nikad veći – prema podacima Evrostata, samo u 2019. godini, samo na teritoriji Evropske unije, izdato je 52.000 boravišnih dozvola za građane Srbije. A koliko je još onih koji rade na crno, bez dokumentacije i prijave? Koliko je onih koji su otišli u Kanadu, SAD, Australiju, Novi Zeland, čak sve više u Kinu? Čini se da bi godišnji odliv radne snage mogao da premaši i 100.000 ljudi, iako to niko pouzdano ne može da utvrdi.

Kako se boriti protiv toga? Sa jedne strane imamo „oštar odgovor“ države u vidu suspendovanja primene sa najavom raskidanja bilateralnog sporazuma u upućivanju medicinskih radnika u Nemačku – potez koji ništa neće promeniti jer se tu (na sreću?) ne pita država Srbija, već njeni građani (koji žele da odu) i država Nemačka (koja ih rado prima). Neki državni funkcioneri se izgleda uzdaju u „psihološki rat“. Kao da se neka halucinogena supstanca s vremena na vreme širi kabinetom ministra rada, tek ministar Đorđević sve više podseća na svog prethodnika u nerazumnim ispadima – tako nas je nasmejao (iako je to sve skupa zapravo tužno) svojom nedavnom izjavom da se u inostranstvu ne živi mnogo bolje nego u Srbiji, kao i da je Srbija najlepša zemlja na svetu u kojoj je društveni život jedinstveno dobar – pa je zbog valjda sasvim toga logično da niko ne treba nigde da ide.

Najkonkretnije se ipak „bore“ oni koji su navikli da traže rupe u zakonu (čak i kada ih tamo nema) i da koriste državu kao servis (svakojakog) kapitala da bi stekli ekstraprofit na radnoj eksploataciji. Tako smo patentirali „radnopravnu kapitulaciju“ na primeru indijskih radnika, a to je situacija koja će se verujem dešavati sve češće – uvoz jeftine i obespravljene radne snage, koji se graniči (a ja bih rekao i prelazi granicu) sa trgovinom ljudima, nezvanična je nova politika države.

Gde se tu uklapa takozvana „Siva knjiga“ NALED-a? NALED je lobistička (ne)vladina organizacija čija se reč sluša u najvišim krugovima (usvojeno je 118 od 241 dosadašnje preporuke) i koja je iznedrila i aktuelnu premijerku, koja se redovno pojavljuje na njihovim događajima i daje punu podršku svemu što iz tog servisa promocije predatorskog kapitala izađe. Među glupljim rešenjima NALED-a bilo je i ono o legalizaciji rada na crno, koje je brže-bolje ukinuto kada je neko shvatio da su se u NALED-u malo zaigrali (ostalo je neodgovoreno pitanje kako je uopšte nešto takvo moglo da postane zakon). „Siva knjiga“, treba to reći, sadrži i neka dobra rešenja i jednim delom je iskreno usmerena ka eliminisanju suvišne administracije, digitalizaciji, smanjenju poreza i drugih državnih nameta i efikasnijem radu državne uprave. Problem je međutim u tome što sve te preporuke nisu usmerene ka civilizovanju razuzdanih državnih institucija i vladavini prava, već isključivo ka poboljšanju klime za delovanje poslodavaca, što će reći omogućavanju većih profita sa što manje truda i rizika. U tom smislu su retka rešenja koja pogoduju i radnicima – takvo je na primer ono koje se odnosi na prekid ludačke prakse dokazivanja troškova prevoza zaposlenih, koja zadaje ogromne probleme i zaposlenima i poslodavcima (rekao bih čak, veće probleme poslodavcima).

Onih drugih, katastrofalnih po radnike, ima napretek. Navešću samo neka koja se posebno izdvajaju:

1. Smanjiti porez i doprinose na zarade. Predlaže se dalje smanjenje poreza, kao i doprinosa za PIO, dok se istovremeno predlaže i potpuno ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje. Nejasno je kako se misli finansirati zdravstveni sistem iz „opštih poreza“ kada i u trenutnom stanju zdravstvo jedva opstaje. Pri tome je važno napomenuti da je svrha ovih izmena da se umanji zarada zaposlenom – dakle, razlika koja bi nastala između iznosa bruto zarade, sada i bruto zarade nakon umanjenja, ne bi se prelila na povećanje neto zarade zaposlenog – već direktno u profit poslodavca. Vrhunac ovakvog rešenja možemo pronaći u kombinaciji sa drugom preporukom – da se privatni i javni sistem zdravstva integrišu i, naravno, da ih plaća država. Ovo zvuči sasvim prihvatljivo dok se ne razmisli odakle će država pronaći novac za finansiranje takvog sistema. Nakon tog promišljanja, sasvim je jasno da novca neće biti, da će se na račun toga izvršiti već pripremljena privatizacija javnih zdravstvenih ustanova, a da će „opšte pravo na zdravstvenu zaštitu“ uskoro podrazumevati samo 15-ak minuta sa izabranim lekarom opšte prakse, dok će građani sve ostalo morati da plaćaju iz svog džepa.

2. Uvesti „ozbiljno narušavanje odnosa“ između poslodavca i zaposlenog kao otkazni razlog. Ova preporuka je donekle nejasna, jer se ozbiljno narušavanje odnosa ne može posmatrati kao apstraktna kategorija, već mora biti konkretizovano kroz neko ponašanje zaposlenog i poslodavca. U tom slučaju postoji sasvim dovoljno razloga za prestanak radnog odnosa zbog nepoštovanja radne obaveze ili radne discipline, što je suština normiranja modela „ozbiljno narušenih odnosa“ u Zakonu o radu. Umesto toga se međutim preporuka NALED-a oslanja na (neustavan) član 191. stav 5. Zakona o radu, koji pri tome pokušava da dovede do apsurda – da se zakonom uvede kao regularan razlog ozbiljno narušen odnos, koji će naravno procenjivati poslodavac. Nakon takvog otkaza zaposleni ne bi ni mogao da se vrati na posao, čak iako sud proceni da je otkaz bio nezakonit (u tome se, između ostalog, ogleda neustavnost postojećeg rešenja). Drugim rečima, eksperti iz NALED-a su uzeli neustavnu normu koja je sama po sebi anomalija u pravnom sistemu, i tumačenjem je razradili do novog stepena apsurda, uz posledicu da bi u zakonu uskoro mogli imati blažu varijantu američkog „otkaza bez razloga“.

3. Proširiti obuhvat primene radnog režima sezonskih radnika. Ovo je takođe neprocenjivo rešenje, jer se na osnovu analize efekata „izuzetno dobre primene“ (inače užasno lošeg) Zakona o pojednostavljenom radnom angažovanju na sezonskim poslovima u određenim delatnostima zaključilo da bi ovaj propis, koji podsećam uvodi do sada nepoznati institut usmenog ugovora o radnom angažovanju, morao proširiti i na druge delatnosti u kojima postoji rad na crno. Dakle, preporuka ne ide u smeru ukidanja zakona koji legalizuje zloupotrebe i promoviše radnu eksploataciju bez posebnih ograničenja, nego njegovom daljem forsiranju ka drugim delatnostima koje do sada nisu bile obuhvaćene njegovom primenom. To je i logično jer je perspektiva gledanja na „dobru“ primenu zakona isključivo izvedena na osnovu toga koliko je formalno radnika evidentirano i koliko je to novca donelo državi po osnovu poreza – nema međutim podataka koliko njih nije evidentirano (a moralo je biti); još manje se analizira položaj tih ljudi, koji su obespravljeni i izloženi niskim standardima kada je reč o uslovima rada, koji su direktno suprotni rešenjima koja su normirana Zakonom o radu.

Ako se ovi planovi realizuju, građani Srbije će imati realne poteškoće da fizički opstanu kao biološke jedinke. Dugoročno gledano, socijalna uloga države će praktično gotovo izumreti, a jedina svrha njenog delovanja prema građanima biće da se oni iskoriste za individualne interese kapitala (radna eksploatacija bez ograničenja) i da se finansira ceo predatorski sistem (porezi koji finansiraju bahato ponašanje državnih funkcionera i strane investitore).

Ali dokle god postoji par stotina miliona nezaposlenih Indusa i drugih ljudi iz zemalja Azije i Afrike, gazde u Srbiji ne moraju da brinu. Naposletku, ovo odavno nije država od koje građani nešto mogu da očekuju. Dokle god je robovske radne snage, biće i profita. A mi ostali da potražimo sreću negde drugde, šta se to države tiče.

Peščanik.net, 13.02.2020.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)