Protest u Beogradu 8. jula 2020. ispred skupštine
Foto: Peščanik

Vučić se obratio svom narodu tokom leta za Pariz. To je sasvim novi estetski doživljaj i dokaz posebnih svojstava Vladaoca: leti a govori.

Izgledalo je da ne brine preterano zbog nemira u najvećim srpskim gradovima. To su ovi iz opozicije koji nisu dorasli da se domognu vlasti na poštenim izborima, rekao je leteći. Njima pomažu agenti stranih službi. Niko ne zna ko su oni. Ali rekao sam Bati da sazna.

Rekao je građanima da se ne opiru batinašima. To će rešiti država koja je u ovom času sastavljena samo od njega. Lično je poslao siledžije na ljude.

Hteo je da kaže: zbog bandi iz policije koje napadaju policiju, izveo sam policiju na ulice Beograda. Svu policiju koju sam imao. Sve konje i pse, kako piše Dejan Ilić. Sve ono što narod svake godine gleda u Makišu i aplaudira veštinama narodnih policajaca, izveo sam u centar, da te sirovine dovedene iz raznih pripizdina vide grad. I kako bi građani zapamtili šta su dušmanske batine. Ljudi ne biju ljude bez razloga, ali kriminalna policija bije.

Ta poruka izrečena dok je Vladalac išao na razgovor sa Makronom („Slušaj ti mene bre Emanuele“), dokaz je kako on veruje da svaka njegova podlačka zamisao ovde može da ima smisla. Čak i da prođe kao državnička mudrost.

Istina je da su u sredu ljudi izašli pred skupštinu puni besa. Mnogi od njih ne pamte 5. oktobar 2000. godine. Ne želi da ga pamti ni artist iz letećeg cirkusa prema Parizu. Oktobra te godine, on je bio u svom pacovskom kanalu i brinuo za svoj kukavni život.

Strašno se boji da se to ne ponovi. Demonstracije su njegov košmar, zna da će jednoga dana na ulici zauvek biti počišćen lopatom. Pokazivanje snage nije bilo moguće bez sukoba. Mladi svet jeste očajan što i njima kao i njihovim očevima život protiče uzalud i troši se zauvek u ludačkom opitu i bolestima svake vrste.

Otpor policiji, koja više nije državna, jer države nema – nego pretorijanska garda stvora preplašenog od nemoći – a bije bezumno koga stigne, jeste legitiman čin. Svako ima pravo da se brani kad ga biju. Vučićevi čuvari su tukli samo one koji ne mogu da se brane.

Nasilje je privilegija naoružanih psihopata, ali i njihova najveća slabost. To je opasno uvođenje u posao kriminalnih pretorijanaca, podstaknutih sadizmom njihovog šefa.

Srbija nema parlament, nema vladu, predsednika vlade, ministra policije. Nema ništa što državu, makar po formi čini iole ozbiljnom. Gospodar je u avionu dobio informaciju o tome kako stvari idu savršeno, i da može malo da pripreti onima koje će kasnije odlikovati. Uzdao se u pamet Bate Gašića i pogrešio.

Ako je Vučić odlučio da pokaže gde mu je sva moć, i na čemu zasniva pouzdanost lične vlasti, onda je sve bilo badava. Nijedan šef policije niti vojske, nigde na svetu, ne izvodi sve snage u prvoj borbi. Pored surovosti, njegova privatna sila je pokazala neobučenost, taktičku trapavost, nesposobnost za operativnu dinamiku. I veliki umor. Još dva takva eksperimenta, i ta paramilitarna formacija može da bude raspuštena.

Sam svoj gazda je iz letilice pokazao ozarenost balavca koji se igra olovnim vojnicima, i raspoređuje ih neznalački, tako teške, neme i poslušne. Pretvorio je te robote uz njihov pristanak, u neprijatelje građana, i oni su uživali u svojoj brutalnosti. Gotovo je sa bajkom, policijske trupe nisu odavde, ti ljudi su tuđinci, ne pripadaju nama. Oni su izvršili upad u Beograd. Njihove značke ne mogu da budu prljave, oni ih nemaju.

Napad policije i desnice na policiju je glupa ideja, razorna po onoga koji je smislio. Mržnja između policije i građana može se osetiti kao materijalna, živa stvar, i to se u budućim, neminovnim sudarima može pokazati kao presudna prednost pobunjenika. Pokušaji mirenja samo su retki patetični ekscesi.

Vladalac ne poznaje silu, niti razume one na koje ju je poslao. Zabluda je da mu ulični sukobi idu u prilog ili da će tako zaustaviti pobunu. Napad na građane pokazuje njegov upišavajući strah, a lična garda će se pred ozbiljnijom grupacijom od 150.000 ljudi, na primer, rasturiti u bašibozuk. Ne treba niko da ih bije, osim ako ne započnu prvi, a tada neće smeti. Konačno će pobacati štitove.

Neko je već rekao da sve ovo pokazuje slom davno načete države, koja je ostala usamljena pod vođstvom nedostojnog huligana, sa pajacima i klovnovima bez mandata koji pokušavaju da budu vlada.

Pobesneli tiranin i graditelj ovdašnjeg pandemonijuma snagu pendreka vidi kao svoju poslednju mogućnost.

Otpor se naravno nastavlja i više ne može da prestane, niti da se pretvori u gandijevsku sedeljku. Mora se ustati, hodati slobodno i stajati pravo. Ulica je jedini prostor za slobodne izbore.

A gazda cirkusa može da leti još neko vreme. Jednom, kad se bude vraćao, neće imati gde da sleti.

Peščanik.net, 10.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)