Iz male disciplinske radionice Siniše Mihajlovića, selektora fudbalske reprezentacije Srbije kojeg pamtimo po relativno nesebičnoj ljubavi prema Arkanu i ne baš discipliniranom ponašanju na terenu, je ovih dana izašao skandal koji bi se uz malo sreće možda mogao pretvoriti i u neku vrstu debate oko himne Srbije. Mada nešto sumnjam da će to biti tema na idućem Utisku nedelje. Naime, fudbaler Adem Ljajić je udaljen iz reprezentacije jer nije zapjevao Bože pravde pri intonaciji himni prije samog meča. Time je prekršio Sporazum o ponašanju koji su potpisali svi igrači, uključujući i njega, i koji je trebao biti obavezujući. Interesantno je koliki je broj komentara ova naoko besmislena situacija izazvala. Pozicije u bespućima interneta su se brzo kristalizirale postavši jasno polarizirane. Sa jedne strane, tu su stavovi koji Mihajloviću daju za pravo, koji se pozivaju na dačićevsku čvrstu ruku i koji su uglavnom prožeti nekom varijantom nacionalizma, od tadićevske light forme do dverski uzvišenih urlika o tome kako je Ljajić zaboravio da je, pogodite šta, Srbin. Sa druge strane, i ne u manjini, su oni komentari koji Mihajlovića kritikuju iz različitih polaznih tačaka.

Sami potezi Ljajića i Mihajlovića, da naglasimo još jednom, bi u nekoj uređenoj zemlji izazvali malo halabuke, ako bi uopće bili javno komentirani. Uostalom, teško da se možemo sjetiti neke reprezentacije gdje se vidi da svi igrači do posljednjeg pjevaju himnu pred početak meča. Neki je ne osjećaju dovoljno da bi se u potpunosti uživljavali u nju, neki se možda stide svog glasa, neki su toliko koncentrirani da jedva čekaju da nasrnu na jadnu loptu. U mnogim zapadnoevropskim reprezentacijama igraju naturalizirani igrači koji često ne gaje tu vrstu patriotizma prema zemlji za koju igraju da bi se drali koliko ih grlo nosi. Dakle, u samoj figuri fudbalera koji ne pjeva himnu nema ništa neobično. Naravno, Ljajiću se može prigovoriti da je prekršio Sporazum koji je potpisao i time se oglušio o pravila profesionalizma, što je zasigurno tačno. Zanimljivije od Ljajićevog profesionalizma je međutim sam cilj ovog sporazuma. Šta se konkretno želi postići takvim sporazumom u kojem se igrači, između ostalog, primoravaju na pjevanje himne? Kako Mihajlović sam tvrdi, jedan od ciljeva za izabranu strategiju sa takvom vrstom discipline je moralni, da se promijeni “mišljenje o Srbiji u međunarodnim organizacijama. I svaki igrač treba da bude primer, na terenu i van njega”. Ovdje je prilično nejasno na koji način to da svi igrači pjevaju himnu, zato jer moraju, mijenja mišljenje o Srbiji u međunarodnim organizacijama. Čini se da Srbija dosad i nije bila kritizirana zbog toga što joj reprezentativci ne pjevaju himnu, već iz sasvim drugih razloga. Nije baš lako zamisliti sa vjerodostojnošću zvaničnike FIFE ili UEFE kako ukoravaju MIhajlovića jer mu Adem Ljajić ne pjeva himnu. Sama metoda prisiljavanja na horsko pjevanje se može protumačiti kao prilično patetičan vid ispoljavanja auditivnog srpstva, prakticiran isključivo forme radi. Patriotizam, koji dovodi do gromoglasnog pjevanja himne, je spontana pojava, on se ne može na tako jednostavan način regulirati ili stimulirati.

Ljajićevi razlozi za nepjevanje himne su u medijima navedeni kao lični. Tako neprecizna definicija dala je povoda mirijadi nesuvislih komentara od toga kako pomenuti fudbaler misli da je Bože pravde odvratna, do toga kako on naravno želi da nastupa za Tursku ili u bošnjačkom dresu. Ili, kako ljubitelji teorija zavjere preferiraju, da ga je muftija Zukorlić platio suhim dukatima da gleda u zemlju i ne otvara usta.

Na stranu sad što bošnjački dres i ne postoji, prilično je nerazumljivo kako se sam čin igranja za reprezentaciju ne vidi kao dovoljan dokaz Ljajićeve posvećenosti Srbiji. Sasvim je moguće da se Ljajić kao musliman, ateista ili nesrbin jednostavno ne može identificirati sa himnom koja je u potpunosti fokusirana na pravoslavni srpski narod a ne na državu, i sa kojom vjerovatno i manjine, i Srbi ateisti imaju određeni problem. Konkretno, nastala situacija samo produbljava jaz između Beograda i Sandžaka. Na apstraktnom planu, ova situacija ilustrira želju za unifikacijom, za nacionalnim jedinstvom, za stvaranjem matrice u kojoj će svaki građanin Srbije biti predstavljen kao Srbin i Pravoslavac, sa prikladnim akcesoarima. U ovom momentu kada se ne vidi bitnija razlika između Tome i Borisa i kada je i Čedomir Jovanović, nakon potpuno nepotrebnog duela sa Dodikom čiji je jedini efekat bilo pojačano seksualno nadraženje čulnih završetaka jednog dijela populacije u BiH, stigao do epohalne rečenice “Kosovo i Republika Srpska su izrazi muke našeg naroda, svako na različit način”, prilično je jasno u kom će smjeru nastaviti vanjska politika Srbije zasnovana na već pomenutim mehanizmima unifikacije. Možda ni Čeda nije najsigurniji sa himnom, ali je našao svoje malo mjesto u velikoj mašini za mljevenje Drugog i Drugačijeg.

Peščanik.net, 30.05.2012.

Srodni linkovi:
Miša Brkić – Selektor ili dirigent

Snežana Pavlović-Tatić – Pevanje himne

NOGOMET / FUDBAL