cirkuski vagon

Foto: Predrag Trokicić

Vlast se nije domogla Nušića, mada se upustila u njegovo protivprirodno prisvajanje. Ako se vrati, Ben Akiba bi mogao da stvara nove verzije Sumnjivog lica, Ožalošćene porodice, Dr-a, Narodnog poslanika. Ili da traži model za Pokojnika, i uzima mu meru za drveno odelo, daleko bilo. Njegovi novi junaci bili bi krivokletnici, razbojnici, uhode, krivotvoritelji, ubice, otimači, ludaci, haračlije i neobuzdane budale na najvažnijim mestima.

Ne verujem, naravno, da bi se Nušić snašao u ovome što nas određuje kao stvorenja kojima odavno nije stalo do slobode. Mogao bi lagodno da baci plajvaz u trnje, ovo što ovde jeste, nije zamislivo.

No, zašto se režim toliko prepao Nušića, te ga ponovo lišio slobode? To verovatno jeste zloslutna poruka svima koji misle da je vlast smešna. A na samom vrhu, vladar kao najkomičniji literarni heroj, sazdan po meri za podsmevanje i svakovrsno podrugivanje.

Odjednom je satira postala opasna po vladajuću gomilu, i to pre no što su ti razdragani trudbenici uopšte uspeli da pojme o čemu se ovde radi. Žele da sučuvaju svog vlasnika od javne zajedljivosti na račun njegovih brojnih čudesnih osobenosti, mada to nije moguće bar iz jednog razloga: sve ono što je najgore u tom prizoru, nije moguće sakriti.

Inače je Markes kao novinar, u svojoj zbirci tekstova „Riba je crvena“ (toplo preporučujem), tražio i po svom priznanju nije razrešio tajnu o odnosu piščeve fikcije i predmetne stvarnosti. Navodeći svoju ideju o fantastičnim zamislima, raznim izmišljenim budalaštinama i ludostima, neverovatnim osobinama kojima bi obdario svoje čudovišne junake, Markes je shvatio da ništa od toga nije dovoljno.

Naveo je nekoliko podataka iz života i smrti južnoameričkih diktatora svoga doba, koji nadmašuju bilo čiji spisateljski dar i zamisao o benama na najvažnijim mestima. (Primer generala koji je organizovao državnu sahranu svoje noge koju je izgubio u atentatu, pred pola miliona ljudi. Drugi je naredio da se u državi pobiju svi crni psi, uveren da je jedan od njih promenjena verzija njegovog ubijenog prethodnika.) Posle toga je odlučio da se, bar u novinarskom poslu mane fikcije, i bude „skrušeni prepisivač stvarnosti“.

Prepisivanje stvarnosti u Srbiji ima najmanje dva lica: jedno je bljutavo, apologetsko, nepodnošljivo servilno, zastrašujuće nastrano, beznadežno tupavo, estetski jezivo. To je slika koju vlast želi o sebi.

Pokušaj da se režim i njegov gospodar izlože kritičkom sudu javnosti mučan je zbog otpora ovog prvog lica, koje vlast vidi kao svoje, a nipodaštava i svim sredstvima zaklanja drugo. No, da li je satira prvo ili drugo, ili je to samo ono što neko (žanrovski) proglasi satirom?

Neukusna apologija jeste vrsta novog žanra, neželjena satira izražena putem zastrašujućeg neukusa, treša i smeća, i to se gordo pokazuje kao estetski proizvod vladajuće volje. Panegirici pojedinaca iz posluge imaju smisao ironije i teškog podjebavanja vođe, iako su se laskavci podastrli pred gazdinim nogama poput medveđe kože.

Pohvala koju je Babić izrekao Vučiću, zadivljen što ovaj nikada ne ide na pišanje, antologijska je u svakom smilu: „Ja vam se divim i mentalno i fizički…“ Ta urogenitalna oda može biti preimenovana u satiričnu političku literaturu „na mah“, a odlični u tom književnom poduhvatu su Martinović, Atlagić, Vulin, Marić, Sarapa, Dejan Vuk Stanković i drugi revnosni zajebanti na račun vođe.

Ta kolonija usmenih pripovedača pohvala umnožava se daleko brže no što čaršija uspeva sve da pribeleži za sopstvenu istoriju perverzne apologije. A ipak, cenzori koje gospodar delegira da se bore za njegov nepostojeći ugled, malo se bave fenomenom urnebesnog humora koji na račun vodećeg nevoljno dolazi iz njegovog čudovišnog dvora.

Vođa se nikada nije oglasio protiv oda i pohvala koje mu nipošto ne pristaju, nego ga nadrastaju, ponižavaju, daju mu osobine koje nema niti će ih imati, i sve to ga čini neodoljivo smešnim dok čini strašne stvari.

Klika je uverena da se mora sprečiti svaka vrsta podsmeha na račun Vrhovnika, ne računajući u to sopstveno remek-delo. Nušić bi možda bio blagonaklon prema Vučiću, jer su samo Dva raba udarala na vrh. Sve drugo završavao je na ministrima, poslanicima i sreskim načelnicima. Ovde je on opasan samo kao pelcer, kao povod koji bi one koji umeju da misle mogao da navede da se odmetnu. I svojom pobunom pobune druge. A od smeha, veće pobune nema.

Konačno u Srbiji postoji satira, kao pokret koji se ne može kontrolisati cenzurom. Mada je Vučić, preko Vuletića, uveo cenzuru i Radio Beogradu, ukinuo njegovu slobodu, što je ispraćeno krotkim ćutanjem važnih glasova velikog radija i njegovih slušalaca. Sve što vredi, osim Izveštaja o vodostaju na rekama – ukinuto je.

Zašto se režim boji medijske satire na račun Vučića? To je iz razloga koji bi morao da ga zabrine: ljudi oko njega su shvatili koliko je smešan u nastojanju da stvara geografiju. Ali je još smešniji kad se dokazuje kako je ozbiljan u mesijanskom poslu. Maska koja se javno pokazuje bez prekida mogla bi da bude komičarska, samo kad bi njen vlasnik imao bar malo duha. Ali toga nema, i pred nama je tužni i zli arlekin sa praporcima, koji izmamljuje uzdahe samo iracionalnog dela publike.

Pred tom slikom, izgleda kao da satiričari i nemaju mnogo posla. Samo ga slikaj i pusti, pa će pored Babića, vođu uskoro ismevati i vođa lično. To je upravo ono o čemu govori Markes: postoji nešto živo, nedovršeno, i od toga ne možeš izmisliti ništa luđe.

Tom logikom, nezavisno od nobelovca i jedan od drugog, išli su veliki majstori Dušan Petričić i Predrag Koraksić. Uveren sam da je Vrhovnik za obojicu prvi, a možda i poslednji model, koga nisu morali da karikiraju. To je to, portret nečega što jeste takvo, smešno i strašno. Nema dodavanja ni oduzimanja.

I na tom nivou prestaju razlozi za smeh i satiru a počinje estetika odvratnog.

Peščanik.net, 27.08.2018.

Srodni link: Saša Ilić – Nušić pod kontrolom SNS-a


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)