Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Ovako, dakle, umire srpski parlamentarizam – ne uz prasak, nego uz zvuk zvonceta predsedavajućeg i 300 puta ponovljene reči – „Da li se neko javlja za reč? Niko“. Jer ono čemu smo prisustvovali u poslednja tri dana u Skupštini Srbije, ne treba uopšte taktizirati u izboru reči, jeste bilo upravo to – smrt srpskog parlamentarizma. Kada se u parlamentu ne može diskutovati o najvažnijem dokumentu koji on donosi – o državnom budžetu – onda on u pravom smislu te reči više i ne postoji. Parlament nije glasaonica, nego „pričaonica“, mesto u kojem se zajednički odlučuje kroz razgovor. Tamo gde razgovora nema, nema ni parlamenta. Odluke donesene bez diskusije u parlamentu, nemaju demokratski legitimitet, iako mogu biti donesene u okvirima zakona.

Pa ipak, ova smrt nije bila naprasna, moguće je čak da nije ni konačna, da je još uvek klinička. Nemoguće je zapravo odrediti ni trenutak smrti. Je li ona usledila u trenutku kada je isteklo 600 minuta predviđenih za raspravu? Ili pre toga, kada su poslanici vladajuće većine počeli da diskutuju o svakom od svojih besmislenih amandmana? Ili pre toga, kada su ove amandmane podneli? Ili još pre toga, kada je Vlada Srbije prekoračila zakonski rok za podnošenje predloga budžeta, dovodeći skupštinu u cajtnot i tako stvarajući uslove da se vreme predviđeno za diskusiju uopšte može potrošiti raspravom o besmislenim amandmanima? Ili u trenutku kada je predlog zakona o budžetu za narednu godinu stavljen na glasanje „u paketu“ sa mnoštvom drugih tačaka dnevnog reda, na koje su besmisleni amandmani i podnošeni?

Ili je parlament „umro“ još mnogo ranije – kada je predsednica skupštine počela da ućutkuje poslanike opozicije, da oduzima reč, da im deli opomene i isključuje ih sa sednice, bez obrazloženja ili sa neuverljivim i fabrikovanim obrazloženjima? Ili kada je na sednici administrativnog odbora, na kojoj je trebalo razgovarati o ovim opomenama i isključenjima, predsednik ovog odbora odbio da dâ reč poslanicima opozicije?

Reakcije na smrt parlamenta bile su brojne i burne – reagovali su, kao što je i očekivano, predstavnici opozicije. Ali kako? Lider jednog opozicionog pokreta je konstatovao da su poslanici vladajuće koalicije u velikom broju slučajeva govorili manje od predviđena dva minuta, a da im je predsedavajući ipak računao kao da su iskoristili sve vreme koji im stoji na raspolaganju, čime je po govorniku ukradeno „od 30 do 50 sekundi“. Šta će ovaj pokret po tom pitanju uraditi? Podneće tužbu protiv onih koji „kradu vreme“.

Reagovao je i nevladin sektor, kako je i očekivano, oštrim saopštenjima. Tako je organizacija CRTA iz protesta zamračila sajt Otvorenog parlamenta i izdala saopštenje u kome se kaže i sledeće: „Mi kao organizacija smo godinama, verujući u demokratiju i demokratske principe radili na tome da parlament učinimo bližim građanima i da povratimo poverenje građana u predstavničko telo. Više ne želimo i ne možemo da posmatramo urušavanje kome je ova institucija podvrgnuta poslednjih dana.“

Kao što se dalo i očekivati, predstavnici vlasti su ove kritike iz opozicije i građanskog društva vrlo ozbiljno primili k srcu. Šef poslaničkog kluba najjače vladajuće stranke je, vidno dirnut i uznemiren, ovako odgovorio na kritike iz opozicije: „Ubuduće će na svakoj sednici biti ovoliko amandmana SNS-a, zato što ćemo vam pokazati kroz te amandmane kakva je politika i program i koalicionih partnera. A vi kukajte do mile volje, zajedno sa Oliverom Jovićević, Jugoslavom Ćosićem, voditeljkama, šminkerkama, blogerkama i ostalim vođama vaših opozicionih stranaka… Doživeli ste debakl na izborima 2014, 2016. i 2017. godine, a vremena za raspravu imate onoliko koliko vam je narod dao. Za to nije kriva SNS.“

Pogodila je predstavnike vladajuće partije i kritika iz civilnog sektora, pa su na saopštenje organizacije CRTA, odgovorili – raskidanjem Memoranduma o saradnji koji je ova organizacija sklopila sa Narodnom skupštinom Srbije. Vidno potresena činjenicom da CRTA više neće posmatrati rad najvišeg zakonodavnog tela, oglasila se predsednica skupštine, poručujući članovima organizacije CRTA „da se kandiduju na narednim parlamentarnim izborima i provere svoju ‘političku’ platformu, umesto što pokušavaju da građane Srbije dovode u zabludu”. Drugim rečima, kao što bi rekao jedan istaknuti poslanik vladajuće koalicije: „Pa-pa!“

Čitateljka je verovatno umorna od ove persiflaže, pa da se vratimo u ozbiljan ton. Naravno da se predstavnici vlasti nisu ni najmanje potresli zbog kritika iz opozicije i civilnog sektora. Nisu se uzbudili ni zbog pretnje tužbom. Njihovi komentari se ne mogu protumačiti drugačije nego kao likovanje. Ne samo da se ne stide toga što su uradili, niti to pokušavaju da sakriju, oni se time ponose. Njihove izjave su izjave pobednika. Protesti i kritike gubitnika su samo još jedan dokaz njihove pobede. I više od toga – njihove nepobedivosti! Na pitanje „Šta je najbolje u životu?“, oni odgovaraju rečima poznatog filmskog junaka – „Satrti svoje neprijatelje, videti ih kako beže, čuti plač njihovih žena“.

Zar je iko mogao pomisliti da će biti drugačije? Zar iko pri zdravoj pameti može pomisliti da će se vlast uzbuditi zbog najave tužbe za „krađu vremena“? Zar iko može pomisliti da će se onda potresti zbog toga što će jedna nevladina organizacija prestati da posmatra rad skupštine? Da li oni koji ovako nastupaju znaju sa čim i sa kim uopšte imamo posla?

Opozicija i dobar deo nevladinog sektora se već dugo ponašaju kao onaj dečak koji je vikao „vuk!“, samo što u ovoj priči problem nije u tome što vuka nije bilo. Naprotiv, ne samo da je on već odavno u selu, nego je u međuvremenu postao i predsednik seoske opštine, koji ima suvereno pravo da odlučuje čije će ovce pojesti, kome će oduvati kuću, ili „nelegalnu udžericu“, a kome odgristi ruku ili nogu. U takvoj situaciji je besmisleno upozoravati na vuka, ne zato što je za takvo upozorenje prerano, nego zato što je prekasno – svi već dobro znaju da je vuk tu i da mu se može što mu se prohte. Takvi povici mogu izazvati samo podsmeh ili sažaljenje, a vuku mogu i dodatno podići rejting kao jasne demonstracije njegove moći – vidite kako sam strašan, kako me se plaše, kako mi ništa ne mogu, a ja njima mogu sve što hoću. Ne samo da ih pobedim, nego i da ih nateram u beg, a njihove žene u plač.

Zato su pozivanja na institucije, apeli na zakon i vladavinu prava ne samo komično neadekvatni, već i kontraproduktivni. Svaka takva jadikovka samo je još jedan dokaz snage režima koji se ni na šta više ne mora osvrtati – zato predstavnici vlasti i odgovaraju na način na koji odgovaraju – tek ćemo vam mi dati razloga za plakanje!

Režim se već odavno ne legitimiše svojim poštovanjem demokratskih procedura, već snagom da ih nekažnjeno prekrši. Kršenje ovih procedura ne samo da joj se ne piše kao minus, već joj se piše kao plus. Kako pokazuju nova istraživanja – institucija kojoj građani najviše veruju, tik posle neprikosnovene SPC, je predsednik republike. Zatim idu vojska, policija, a na dnu, sa bednih 24%, parlament. Razloga da sumnjamo u verodostojnost ovih istraživanja naravno ima napretek, ali ona svakako odražavaju stanje ka kojem režim teži, ako ga već i nije ostvario.

Puno se u poslednje vreme priča o stabilokratiji, ali nije jasno koliko se ovaj pojam zaista razume. Stabilokratija ne predstavlja samo uzurpaciju države od strane režima, potčinjavanje nezavisnih institucija i razaranje sistema podele vlasti. Ona je jedan potpuno nov način legitimizacije vlasti. Ne samo da se kršenja demokratskih procedura više nemaju kome prijaviti – svi kojima bi se to moglo učiniti ili su nemoćni poput domaćeg pravosuđa, ili nezainteresovani poput međunarodnih institucija – ona više nikoga ni ne zanimaju. Parlamentarizam je prvo obezvređen, a zatim, sa lakoćom, pregažen. Nemamo posla sa obezvređivanjem pravila i dobrih običaja parlamentarne demokratije, već sa potpuno preoblikovanim sistemom u kojem važe sasvim druga pravila i sasvim drugi običaji.

Opozicija i civilni sektor, ili bar njihov dobar deo, međutim, kao da ovo ne razumeju. Prijavljuju faulove i penale, iako su siledžije odavno razjurile publiku sa tribina, sudija je odavno svezan, a na njegovom mestu sedi vlasnik protivničkog tima. To je situacija u kojoj smo. Ponavljati da je tako, pozivati se na pravila igre i fer-plej ne čini ništa da ovo stanje promeni. Već se dugo igra neka sasvim druga igra.

I to nije sve – način na koji režim preoblikuje demokratske institucije postiže još nešto – on od protivnika čini saučesnike ovog procesa. Naravno da je u funkcionalnoj parlamentarnoj demokratiji dužnost opozicije da učestvuje u radu parlamenta. Ali u Srbiji danas ovo učešće služi samo legitimizaciji novog poretka. Naravno da je dobiti intervju sa predsednikom republike u funkcionalnoj demokratskoj javnosti uspeh za svakog ozbiljnog novinara. Ali u stabilokratiji to je samo učešće u još jednoj režimskoj predstavi. Naravno da je posmatranje i kontrola rada parlamenta u državi sa jakim građanskim društvom nešto što pomaže informisanju građana i kontroli izabranih političara. Ali u stabilokratiji to je samo tanak alibi stabilokratskog režima, pred ono malo međunarodnih institucija koje tek povremeno bace pogled na ovu stranu, da je stanje redovno.

Da li je onda svaki otpor režimu besmislen? Naravno da ne, ali on mora preuzeti incijativu, a ne samo reagovati na poteze režima. Kako je na ovom mestu već primetio Vladimir Veljković, protiv stabilokratije se ne vredi boriti dovodeći u pitanje njenu demokratičnost – vlast se svojom nedemokratičnošću hvali! – već dovodeći u pitanje njenu stabilnost, odnosno izazivajući političku krizu. Veljković predlaže bojkot izbora, ali se tome može dodati i hitno napuštanje pozorišne predstave na koju se sveo rad parlamenta. Takođe, postoje i drugi, legitimni načini suprotstavljanja uzurpaciji – mirni protesti, mobilizacija, građanska neposlušnost, blokada rada institucija, i tako dalje.

Jasni su razlozi zašto opozicione stranke zaziru od ovih metoda. Pre svega, opozicija je već slaba, finansijski iscrpljena i medijski blokirana. Prisustvo u parlamentu daje joj kakav-takav izvor prihoda i kakvu-takvu medijsku vidljivost. Ali to je upravo ono na šta režim i računa, kupujući svoje protivnike za sitan novac i još sitnije prisustvo na nacionalnoj televiziji. Ako opozicija čeka na prasak da se okrene radikalnijim metodama, neće ga dočekati, jer za njim prosto neće biti potrebe. Da bi se zavela apsolutna vlast nije neopohodno raspustiti parlament, ili ukinuti nezavisnost sudstva, ili eliminisati nezavisna tela. Sve ove institucije su postepeno, ali savršeno uspešno već udavljene, ili će to biti u najskorijem roku, ako se ovako nastavi.

Postoji još jedan mogući razlog zašto se opozicija ne usuđuje da pribegne radikalnijim metodama borbe – to zahteva trud, ne donosi brzu korist, ne obećava laku pobedu, a nosi rizik neuspeha. Sve to stoji, ali metodama koje se trenutno primenjuju neuspeh je zagarantovan.

Peščanik.net, 16.12.2017.

Srodni linkovi:

Raša Nedeljkov – Izidži mi na Crtu

Mijat Lakićević – Budžet i razvoj