Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nema SNS mnogo kadrova koji bi mogli da se mere sa Zoranom Đorđevićem. On je primer stranačkog trudbenika koji je mogao da postane bilo šta ni iz čega, i u tim čudesnim usponima njegov ga je drvodeljac oblikovao sve do kraja.

Na početku beše vozač ovdašnje gospođe Dejzi, ali u njegovom slučaju to nije bila Džesika Tandi, nego Jorgovanka Tabaković. Njegov šoferski šarm nije bio ni blizu senke Morgana Frimena, ali šta se imalo – to se i uzelo iz garažnog fundusa.

Bilo je časno voziti guvernerku, paziti na njenu sigurnost i zajedno sa njom održavati stabilnost dinara. Držeći se puta i propisa, logično je vođen ka ministarstvu odbrane. Nije poznato šta ga je tamo uputilo, ali je uskoro postao državni sekretar. Možda mu se takva pogodnost ne bi zalomila da u svojoj biografiji nije napisao da je član Mense.

Mensa je elitna grupa posebno darovitih ljudi koji svoju misaonu nadmoć dokazuju testovima inteligencije. Vozač gospođe Tabaković nije bio lenj nego je iz prve položio enigmatske zadatke, rešio rebuse, ukrštenice, pletenice, glavolomke i pazlove i uzdigao se u elitu superiornih. Ja sam član Mense! To je izgovarao pred svima koji su morali da budu zadivljeni saznanjem da je istinski gigant ljudskog uma među njima. I uskoro je postao ministar odbrane, neupitni genije na čelu srpskih trupa.

Moguće da je njegova pamet ipak bila preterana za taj posao, bio je tamo dovoljan činovnik prosečnog uma, onaj koji je u stanju da razume o čemu je reč i šta se u toj oblasti radi. Đorđević je slabo uspostavljao vezu između sebe i odbrane zemlje. Tačno bi bilo reći da tu nikakve veze nije moglo da bude. O tom razornom neskladu oglasio se javno i vojni sindikat, rekavši u slobodnom prevodu da mensijanac nema pojma, te da ga je neko postavio tamo gde ni po čemu ne može da pripada, kako bi dalje razarao već razoreno.

Više puta je Đorđević pokušao da se oglasi nekim pismenim radom, ili javnim objašnjenjem šta je to usahlo u njemu a šta buja, ali je u tim neprilikama pokazivao izrazito skromnu, čak jadnu pismenost, praveći nedopustive stilske i gramatičke greške. A time je značajno naudio osetljivom resoru nacionalnih defanzivnih stvari, ali i instituciji koja ga je uvrstila u posebne, nadmoćne ljudske primerke.

Neuspešan u odbrani, Đorđević je pošteno zaradio novo ministarsko mesto, nešto za rad i socijalnu politiku, ili slične suvišne poslove. Na toj poziciji, njegovi su dometi bili nesagledivi. Imao je dva podviga tokom nezaboravnog mandata. Najpre se obratio ženama povodom 8. marta 2018, malo citirajući Andrića i Dučića, više uzimajući misaone sekrete iz svoje posebne glave, skalupio je epski poetski kolaž sastavljen od mučnih mizoginih bulažnjenja i patrijarhalnih stereotipija, pa rekao i ovo: Žena ne zna da poštuje nego da voli, ženi ne treba ni da je vi poštujete nego da je volite, poštovanje za njih znači odsustvo svake ljubavi, nešto hladno iz glave a ne preosećajno iz duše. Sve žene uvek vole bogataše jer je žena sirota…pametnih se boje.“

Ispisavši takvu posvetu ženama i zaradivši javne grdnje namenjene zvaničnim budalama, ministar za rad i druge suvišne poslove nije se zaustavio. Stao je u odbranu gospodara i njegovog brata kad su oni bili u opasnosti da ih neko ugrozi i naruši njihov neporecivi ugled. Odenuo se majicom sa njihovim likovima, hodao tako kostimiran i pobrinuo se da svi vide njegovu neuporedivu odanost. Izgledao je glupo tako oslikan, taman kao i crteži na njemu i bio upadljivo zadovoljan utiskom koji ostavlja.

A posle toga su ga metnuli na novo radno mesto. Postao je vd direktora Pošte, što je bilo logično nameštenje nakon svih izvedbi koje je imao u državi. VD je ostao do propasti.

Ta stvar je već bila prilično razorena, ali uz Đorđevića su se procesi takve vrste kretali mnogo brže. Konačno je doveo tu državnu firmu na samu granicu nestajanja a radnike bez sredstava za život.

Počeo je ozbiljan štrajk, skoro pobuna. Poštari su pri njenom kraju proglašeni neprijateljima, a član Mense je ostavljen za poslednju žrtvu, koja bi mogla da označi i spas. „Problem je u direktoru pošte.“ Tako je rekao vrhovni, priznajući zajedničku nesposobnost. Konačno je lično rešio problem na samom vrhuncu drame. Đorđeviću je to bila zadnja pošta, ali je ipak predviđen za utešno mesto, sinekuru namenjenu za nebrojene škartovane i parazite iz sekte.

Ideš u Ljubljanu za ambasadora! Tako mu je rekao gazda, računajući da ovde više nema šta da se satre a u Sloveniji nema šta da se radi.

Bilo bi dobro Zoranu Đorđeviću u Emoni. Ekselencija, posle svega. Prijemi, izleti na Bled i Vogel, hodanje po sunčanoj strani Alpa. Možda i časovi jodlovanja i lakog alpinizma. Posebna ekipa za diplomatsku obuku već je počela da uči Đorđevića lepom ponašanju, ponositom držanju, srednjoevropskom kadrilu, otmenosti, diplomatskoj i opštoj pismenosti.

Ali, iz Ljubljane je stigao odgovor da je, što se tiče njih, Zoran Đorđević persona non grata. Nepoželjan. Ostaje ovde, ne bi se vrhovni usudio da ga ponudi još nekome. Zašto ga ne žele – nisu objasnili. Nisu dužni da to učine, ali su izgleda naslutili da bi taj mogao da napravi štetu na bilo kom mestu.

Tako su Slovenci videli odmah što ovdašnji nisu videli godinama. U stvari jesu, ali on je krem kremova kaste, sličan svima a takvi se ne dovode u sumnju. Probali su da ga se reše, ali su uhvaćeni na delu.

Možda bi nasred bajke, član Mense ipak mogao da ponovo poveze gospođu i doprinese čvrstini dinara. A onda ponovo krene ka vrhu, gde mu je i mesto. Njeno vreme na čelu Narodne banke već ističe.

Peščanik.net, 24.11.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)