Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Da parafraziramo poznatu konfučijansku mudrost – kada naprednjaci građanima pokazuju krvavu ruku sa ispruženim srednjim prstom, samo budale gledaju u srednji prst. Jer nema ničega novog u činjenici da se naprednjački režim prema građanima odnosi bahato i prostački, primera za to je bezbroj. Ono što je zaista opsceno u ovom bizarnom simbolu, što je uspelo da sablazni čak i najciničnije posmatrače ovdašnjih političkih dešavanja, jeste činjenica da nam srednji prst pokazuje upravo krvava ruka.

Kako sam već pisao, krvava ruka je simbol krivice vlasti za tragediju u Novom Sadu, proistekle iz njenog suštinski koruptivnog modela vladanja. Kada smo u skupštini pokušali da zalepimo krvave ruke na mesta na kojima su sedeli predstavnici vlasti, reakcija je bila prostačka, burna i agresivna: naprednjaci su se drali na predstavnike opozicije, pljuvali ih, pokušavali da ih spreče da zalepe nalepnice sa krvavim rukama, da bi na kraju predsednica skupštine prekinula sednicu, da je ne nastavi sve do dana današnjeg. Predsednik je već tada počeo da priča o krvavim rukama kao o izmišljotini stranih službi „iz priručnika za obojene revolucije“.

Ova reakcija je bila nesumnjivo neprikladna i nedostojna ozbiljnosti povoda, ali je u izvesnom smislu bila i odveć ljudska. Ko voli da ga podsećaju na njegovu krivicu? Pa još za nešto što nije nameravao da učini (čak iako je trebalo da predvidi)? Uvek je lakše sebe ubediti da su oni koji nas na našu krivicu podsećaju naprosto pokvareni i zlonamerni, nego da smo zaista nešto skrivili. I dok su na ovo podsećali prvenstveno dežurni krivci iz opozicije, civilnog sektora i antirežimskih medija, možda je naprednjacima još i bilo moguće da sebe ubede da nisu ni za šta krivi i da ih kritičari naprosto mrze. Pravi problemi nastaju kada krug onih koji ukazuju na njihove krvave ruke počinje da se širi – prvo na studente, pa na srednjoškolce, a zatim i na prosvetne radnike, umetnike, advokate… Tu već nema mesta za samoobmanu i istini se mora pogledati u oči: krivica je stvarna i zahteva polaganje računa.

Neka druga i drugačija vlast bi iz ovakvog iskustva izašla posramljena, spremna da se suoči sa sopstvenim greškama i da prihvati odgovornost za svoje postupke, ili bi, u najmanju ruku, bila spremna da sve to javno odglumi. Naprednjaci su se, međutim, odlučili za nešto drugo. Na poruku „ruke su vam krvave“, oni sada odgovaraju; „znamo da jesu i baš nas mnogo zabole“. To je prava poruka krvave ruke sa ispruženim srednjim prstom: znamo da smo krivi i ne možete nam ništa. Ovde međutim, napuštamo domen krhke ljudskosti, podložne grešci, poricanju i izbegavanju odgovornosti, i prelazimo u domen gangsterskog razmetanja zločinom i sopstvenom nekažnjivošću, ili drugim rečima, u domen ogoljenog nasilja.

Pre nešto više od mesec dana, napisao sam: „Kada lepimo nalepnice sa krvavim rukama na mesta na kojima sede ministri Vlade Srbije, kada crtamo grafite ili nosimo transparente sa porukom ’Krvave su vam ruke!’, time poručujemo: prihvatite ono što sada već vide svi, da ste odgovorni za tragediju u Novom Sadu… Tek kada to prihvatite, život u Srbiji može početi da se vraća u normalu, a politička utakmica u svoj relativno normalni tok.“ Danas je jasno da ni prihvatanje krivice nije dovoljno za normalizaciju, jer režim je očigledno svestan da je kriv za novosadsku tragediju i jedino što je iz te svesti proizašlo jeste srednji prst za sve građane željne pravde. Iz ovoga logično sledi zaključak da dok su naprednjaci na vlasti, normalizacije neće i ne može biti.

Peščanik.net, 22.01.2025.

NADSTREŠNICA