Vojnik spava u vojničkoj spavaonici, Divulje, Split, JNA 1988.
Divulje, Split, JNA 1988, foto: Srđan Veljović

Ministar odbrane u tehničkom mandatu izračunao je koliko se mladih regruta očekuje u jedinicama vojske. Između 13 i 16.000. Tako je rekao ohrabren najavom vrhovnog komandanta da uskoro sledi uvođenje obaveznog vojnog roka.

Pre toga sledi javna rasprava. Posle toga odluka u parlamentu. U međuvremenu traganje za izvorima finansiranja te skupe i nepotrebne zamisli. Zidanje novih kasarni ili renoviranje onih koje je davno pojelo vreme. Pokušaj da se vrati u život sve ono što je prirodno ostalo u prošlosti.

Nema dovoljno dobrih razloga da vojni rok u Srbiji ponovo postane obaveza po sili zakona. Čak i uz jasne dokaze da država ne ume da stvori profesionalce. Pre svega zbog višegodišnje, uporne amaterizacije u ministarstvu odbrane, koje je postalo deponija za partijske kadrove sumnjivih svojstava.

Loša stajaća vojska, nezavisno od brojnosti, mnogo je skuplja od kvalitetnih profesionalnih grupacija. Država nije umela da ih sastavi, da ih obuči, plati i drži na okupu. Svake godine više hiljada profesionalnih vojnika napušta taj nepouzdani zanat i odlazi na neko bolje mesto. To je posledica rasula u sistemu i okolnosti da vitalne odluke o tome šta činiti donose ljudi sumnjivih znanja ili bez njih.

Povremeno se na poligonu pokaže „borbena moć“ neke jedinice, uz jaki agitprop. Sve što se tamo događa obrazlaže samo jedan čovek, rukovodioci vežbi su bez glasa. Javnost ne zna šta se zaista tamo radilo. Zbog čega, šta se pokazivalo i kome se od mogućih protivnika stavlja do znanja koliko smo jaki.

Borbena narogušenost je neprekidna. Najveća smo sila u regionu, svi nas se boje, za 20 minuta eto nas u Prištini. To je tabloidna varijanta nove mitologije, koja godi iluziji režima da zaista raspolaže velikom vojnom snagom. Nema reda u nabavci borbenih sistema, niti logike u tome koja bi nastala iz ključnih parametara strategije odbrane. Sve što mu se dopadne predsednik nabavlja lično, na otpadima ili na sajmovima. I to je deo javne amaterizacije i rušenja standarda, i sve se to pokazalo nepopravljivim.

Izgleda da je raskorak između stvarnog stanja i željene slike mnogo veći nego što je vlast želela da se zna. Pozicija „najveće sile na Balkanu“, formulacija koja je proizvod vrhovnog samoljublja, u suštini nema praktični značaj, čak i pod uslovom da je tačna. Druge, „manje“ sile na istom prostoru imaju podršku zapadne vojne alijanse, jer su njeni članovi.

Srbija ne sme sebi da dozvoli bilo kakav ratni konflikt, niti da ohrabruje na ekstremizam ekspoziture režima u okruženju. Može da dobije rat samo ako ga ne vodi, i pri tome konfliktne ambicije vrhovnog vođe postaju rizične, posebno u lošoj proceni agresivnog potencijala rata u Ukrajini.

U čemu je onda smisao ideje o uvođenju obaveznog vojnog roka, makar on trajao samo 90 dana? Da li samo u nervoznoj ekspanziji populizma, ili u strahu od usamljenosti pred nezamislivim događajima koji slede?

Malo je verovatno da je ta zamisao ostvariva realno. Ali u nekoj virtualnoj projekciji uvek jeste. Ponovni pokret regruta promenio bi socijalnu strukturu društva, dodatno poremetio ionako nesolidan položaj omladinaca, koji bi bez dobrih uslova za školovanje i uz oskudan život postali predmetom militarnog opita.

Ionako su regruti „meko tkivo“ svakog borbenog poretka. Valja uraditi jedino ono što nije dovršeno ili je razoreno u „profesionalizaciji“. Da je sve tamo tako dobro, kao što tvrde predsednik i resorni tehnički ministar u promociji vodeće sile na Balkanu, ne bi se posezalo za dečacima koji bi tek kao redovi upoznali pravo lice vođe, i možda mu klicali.

Idilična slika o vojniku koji brani zemlju prilično je izbledela pred liderima koji je razaraju. Ili pred ministrom koji pod slovom Z pokazuje koliko mu je tuđa zemlja važnija od svoje. Ima mnogo modela da se ono što vlast želi da podeli svima kao obavezu može ostvariti na bolji način i sa manje trauma. Treba pitati one kojih se to tiče, svaka odluka bez njihove volje jeste nasilje nad onim delom slobode koji još postoji.

Predsednik ionako sve probleme rešava sam. Njegovo je da reši i ovaj, snagama kojima raspolaže.

Inače je cinično pozivati te dečake na rodoljublje i obavezu da se odazovu vladajućoj kliki. Neka budu tu, živi i zdravi, nije njima mesto u trupi. Jedino su takvi a ne pod Vučićevom kapom potrebni sebi i nama.

Peščanik.net, 13.05.2022.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)