Zahvalan sam organizatorima petog regionalnog foruma o tranzicionoj pravdi koji je održan u Bečićima na korisnim ispravkama tehničkih detalja koje su učinili u svojoj reakciji na moj komentar. Takođe sam zahvalan organizatorima zato što su inicirali ovu prepisku, jer su razmjena mišljenja, sučeljavanje suprotstavljenih stavova, kao i racionalno prihvatanje dobronamjernog kritičkog odnosa prema sopstvenim viđenjima, veoma značajni elementi čitavog procesa pomirenja. Imajući u vidu obimne konsultacije koje su, po tvrđenju organizatora, obavljene kao pripremne radnje za formiranje regionalne komisije, uvjeren sam da će i ovu prepisku organizatori shvatiti na pravi način: kao moj skromni doprinos što boljem definisanju modela za neophodni proces pomirenja.

Nije mi bila namjera da netačno i maliciozno interpretiram organizacionu dinamiku ove inicijative i skupa koji je održan, već sam se naivno poveo za medijskim izvještajima. Ove moje nenamjerne tehničke pogreške su, ipak, manje važne. Suština je mnogo važnija, a rezultati su važniji od svega. Ovo je, istovremeno, jedna od dvije tačke u kojoj se organizatori ovog foruma i ja slažemo kada je u pitanju problematika pomirenja i suočavanja s prošlošću na prostoru bivše SFRJ. Druga tačka u kojoj se slažemo jeste nepohodnost sakupljanja dokumenata i svjedočenja žrtava, kako njihove priče ne bi mogle biti izostavljene iz nove istorijske naracije u Crnoj Gori i šire. Ako društva zaista žele da spriječe ponavljanje prošlih zločina, neophodno je da se sazna i razumije – na najdubljem mogućem nivou – šta se dogodilo i zašto. Ovo je suština svih komisija za utvrđivanje istine koje su do sada formirane u mnogim zemljama svijeta.  (Vidi: Alex Boraine, Janet Levy, The Healing of a Nation, Cape Town, 1995.)

Moja kritika se odnosi na dominantnu, odnosno, osnivačku ulogu koja je, u ovom poslu, namijenjena strukturama na vlasti. Mislim da je veoma važno naglasiti da ja govorim o strukturama na vlasti, a ne o političarima uopšte. Moje dosadašnje istraživanje ove problematike vodi ka zaključku da vladajuća elita u Crnoj Gori snosi određenu odgovornost za ratne događaje na prostoru nekadašnje SFRJ, i da se može uspostaviti jasna linija političke odgovornosti crnogorske vladajuće strukture za agresiju na Hrvatsku u regionu Dubrovnika i za deportaciju izbjeglica, na primjer. Imajući ovo u vidu, učešće predstavnika vlasti u procesu utvrđivanja istine o prošlosti je veoma problematično. Pretpostavljam da su organizatori skupa u Bečićima došli do istog ili sličnog zaključka kroz svoja istraživanja.

Prva teza sa kojom polemišu organizatori skupa u Bečićima je ona o promjeni strukture na vlasti u Crnoj Gori (i šire) kao preduslovu za potpuno i temeljno pomirenje. Moram reći da bih ja vrlo rado prigrabio autorstvo ove teze/postulata, ali se radi o konstataciji do koje su, prije mene, došli drugi stručnjaci koji su se bavili (i još se bave) problematikom pomirenja. Postojeća literatura na ovu temu jasno pokazuje da su, uopšteno posmatrano, komisije za utvrđivanje istine nastajale nakon što je totalitarni i autoritarni režim vladavine bivao zamijenjen demokratskim režimom. Drugim riječima, procesi utvrđivanja istine o prošlim događajima i pomirenja su neodvojivo povezani sa promjenom struktura na vlasti. (Vidi: Mark Osiel, Mass Atrocity, Collective Memory and the Law, New Brunswick, 1997, kao i Robert I. Rotberg, Dennis Thompson, Truth v. Justice: the Morality of Truth Commissions, Princeton University Press, 2000.) Odnos prema ovoj problematici koji karakteriše posljednjih dvadeset godina vladavine DPS-a u Crnoj Gori je dobra ilustracija strategije izbjegavanja odgovornosti. Jedno od najvažnijih pitanja savremene crnogorske situacije jeste da li je elita na vlasti spremna da na zvaničnom nivou zaista preuzme individualnu odgovornost za svoje političko djelovanje u proteklih dvadesetak godina, i da time kreira uslove u kojima će demos postati svjestan važnosti iskrenog suočavanja sa prošlošću? Odgovor na ovo pitanje će odrediti budući karakter crnogorskog društvenog prostora i uticati na dinamiku odnosa među zajednicama. Do sada je odgovor na ovo pitanje bio negativan, ali se iskreno nadam da će nevladin sektor u Crnoj Gori, uz pomoć kolega iz regiona i relevantnih međunarodnih institucija i pojedinaca, uspjeti da izvrši pritisak na crnogorsku vlast da izvede jedinstveni podvig u svijetu: sama sebe lustrira i dopusti nezavisnim ekspertima i sudskim organima da toj strukturi vlasti odmjere stepen krivične, komandne, političke ili moralne odgovornosti za rat i zločine počinjene između 1991. i 1995.

Slažem se sa autorima odgovora na moj tekst da političke prilike u državama nastalim raspadom bivše SFRJ nijesu idealne za proces pomirenja. Nezavidna sudbina nacionalnih komisija za pomirenje u Hrvatskoj, Srbiji, i Bosni dovoljno govori u prilog teze koju zagovaram: da je istinska promjena vlasti zaista preduslov za pomirenje. Zvanični stavovi vladajućih elita u regionu o karakteru rata u bivšoj SFRJ su takođe jasan pokazatelj teskoća s kojima se suočavaju svi koji se bave pomirenjem. Činjenice da je u Hrvatskoj HDZ još uvijek na vlasti, a da SPS učestvuje u vlasti u Srbiji, ipak nisu uporedive sa situacijom u Crnoj Gori. Crnogorska situacija je drugačija, odnosno, nije mnogo evoluirala u poređenju sa vremenom kasnih 90-tih. Predsjednik vlade, Milo Đukanović, kojega mnogi zapadni analitičari nazivaju “najboljim Miloševićevim učenikom”, još uvijek je alfa i omega crnogorske politike, ekonomije i javnog života. U poređenju sa Srbijom i Hrvatskom, u Crnoj Gori se nije desila nikakva promjena, osim ako sve jače autoritarne tendencije vlasti ne uzmemo kao znak promjene. Osim toga, za razliku od ove dvije države, u Crnoj Gori se za posljednjih 14 godina od Dejtonskog sporazuma nije formirao nikakav dokumentacioni centar koji bi se bavio sakupljanjem podataka o žrtvama, dok vladajuća struktura uporno tvrdi da Crna Gora nije bila u ratu i da su se sve odluke donosile na kanabeu kod počivšeg vožda u Beogradu. Iako raspoloživa dokumentacija (zapisnici sjednica Vrhovnog savjeta odbrane i zapisnici sa sjednica skupštine Crne Gore, na primjer) govori drugačije, premijer Đukanović tvrdi da je, kada je u pitanju agresija na Dubrovnik, crnogorsko rukovodstvo bilo usmjereno na jedan jedini izvor informacija: Generalštab JNA.

Stav da je smjena vlasti preduslov pomirenja se temelji na spoznaji da niko neće sjeći granu na kojoj sjedi. Osim toga, pomirenje zahtijeva ogroman napor koji se ne može izvesti bez učešća državnog aparata. Državni aparat mora biti oslobođen od političkog pritiska da bi obavljao ovakvu funkciju. Crnogorska situacija je, i u ovom pogledu, zaista više nego depresivna. U ovoj tački ne bi trebalo zanemariti činjenicu da vladajuća DPS-SDP koalicija ima skoro apsolutnu kontrolu nad događajima u Crnoj Gori. Ovo se, naravno, može promijeniti koordiniranom akcijom. Prvi čin te promjene bi trebalo da bude deklaracija crnogorske skupštine kojom se jasno  i nedvosmišljeno kaže da Crna Gora jeste bila u ratu. Ovo bi, vjerujem, bila tačka oslonca u budućem radu na pomirenju. Međunarodna iskustva na ovom polju mogu poslužiti kao dokaz za opravdanost mojih stavova. U slučaju Južne Afrike i Sjeverne Irske državni aparat je djelovao kao katalizator promjena i kreator okvira u kojem se zajednice suočavaju sa prošlim događajima. Ove aktivnosti su direktno uticale na smanjenje tenzija među zajednicama, i omogućile da započne proces formulisanja istorijske naracije koja je prepoznatljiva po svojoj multivokalnosti i višeslojnosti interpretacija. Kao što sam već rekao, da bi državni aparat djelovao na ovaj način neophodno je da postoji politička volja, odnosno da se eliminišu uticaji elite na vlasti na državne institucije. Dešavanja od 1995. godine do danas, i odnos koji je vlast u Crnoj Gori pokazivala prema problematici suočavanja sa prošlošću dovode u ozbiljnu sumnju postojanje takve volje.

Iznenadio me je visok nivo defetizma koji su organizatori pokazali rezignirano tvrdeći da ne treba čekati smjenu vlasti da se započne suočavanje sa prošlošću, jer se to možda nikada neće desiti! Ovaj defetizam je tema za drugu analizu, ali moram reći slijedeće: smjena vlasti se ne čeka, na smjeni vlasti se radi! Kakva će, i koliko brza ta smjena vlasti biti zavisi i od organizatora skupa u Bečićima jer bi i oni, kao “odrasli,” svjesni i sasvjesni građani države Crne Gore, trebalo da budu aktivni učesnici u političkom procesu promjene vlasti koji otvara mogućnost pomirenja. Ovaj Godo neće doći prije, ako se busamo u hrabra i nepotkupljiva prsa. Nasuprot tome, postignuti rezultati uvijek zavrjeđuju uvažavanje!

Što se tiče govora gospodina Krivokapića na otvaranju foruma, ja i dalje smatram da je to bila jasna manifestacija patronata vlasti nad ovim pokušajem suočavanja sa prošlošću. Naravno, dozvoljavam mogućnost da moja formulacija nije u skladu sa prihvaćenim jezikom političke korektnosti u regionu, ali sam uvjeren da je moja opservacija, ipak, tačna. Kada je u pitanju karakterizacija Socijal-demokratske partije, čiji je predsjednik gospodin Krivokapić, kao “stranke koja je bila jasno anti-ratnog opredeljenja, koja se protivila pohodu na Dubrovnik, hapšenju i izručenju BiH izbeglica vojsci bosanskih Srba, itd.,“ najvažnija riječ u čitavoj rečenici jeste riječ ‘bila’. O ovoj vrsti zasluga SDP-a se, uistinu, može govoriti jedino u prošlom vremenu. Već dugi niz godina ova partija ima samo jednu svrhu: legitimisanje autokratske vladavine DPS-a. Današnja SDP ima veoma malo dodirnih tačaka sa partijom koja se sredinom 1991. godine snažno protivila crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. Nadalje, iako veoma respektabilno, društvo međunarodnih diplomata u kojem se gospodin Krivokapič pojavio ne umanjuje stepen patronata i kontrole o kojem govorim. Na konferenciji za novinare koju je održao nakon govora u Bečićima gospodin Krivokapić je, sudeći po izvještajima medija, ustvrdio da je Crna Gora procesuirala skoro sve slučajeve ratnih zločina, ali za neke još nijesu izrečene presude. Ova izjava predsjednika crnogorske skupštine (koja bi trebalo da 2010. godine osnuje (??) REKOM) zahtijeva da se postavi pitanje: zašto je REKOM potreban u Crnoj Gori kada su svi slučajevi ratnih zločina ne samo poznati, već i sudski procesuirani? Organizatori skupa u Bečićima nijesu našli za shodno da napišu demantij ove izjave gospodina Krivokapića. Želim da vjerujem da to nijesu učinili zato što su bili ophrvani drugim važnim poslovima, a ne zato što se oni, u stvari, slažu sa njegovom ocjenom situacije.

Na kraju, nijesam sasvim siguran kako je činjenica da je inicijativa za osnivanje REKOM-a potekla od profesionalaca iz Srbije, Hrvatske i Bosne relevantna za našu diskusiju, osim kao pokazatelj da je potreban inpuls izvana kako bi se i u Crnoj Gori napravio neki korak ka pomirenju. Moj komentar se nije odnosio na bilo čije profesionalne kvalifikacije i iskustvo, a pogotovo ne profesionalaca kao što su gospođe Kandić i Teršelič, kao i gospodin Tokača.  Njihov savjet i dobra volja da se pomogne su, svakako, dobrodošli. Nadalje, brojnost nije uvijek garancija kvaliteta.

Moj kriticki odnos prema funkcionalnosti regionalnih inicijativa ovog tipa je motivisan drugačijim argumentima. Osim što zvuči veoma jugo-nostalgično, vjerujem da je ideja o regionalnom centru koji bi koordinisao proces suočavanja sa prošlošću u bivšoj Jugoslaviji neostvariva, jer je bazirana na pogrešnoj interpretaciji ratova koji su pratili raspad SFRJ. S obzirom na snažan nacionalni karakter ratova u bivšoj SFRJ, mislim da je mnogo korisnije formirati dokumentacione centre i komisije za pomirenje na nacionalnom nivou. Na kraju krajeva, prvo se svi moramo međusobno pogledati u oči, pa tek onda odmjeravati šta su nama učinili drugi. Regionalizacija problema koji imaju svoja jasna imena i prezimena i svoje jasne nacionalne, etničke i vjerske geografije ne donosi rješenje, nego još više usporava čitav proces utvrđivanja istine.

Ipak, ostavljam mogućnost da sam pogrešno procijenio situaciju. Bio bih neizmjerno srećan kada bi budući uspijeh REKOM-a jasno pokazao da su moja strahovanja bila neosnovana.

Peščanik.net, 07.06.2009.

Srodni linkovi:

Srđa Pavlović – Šta si radio u ratu tata, vol. 2

REKOM – Odgovor Srđi Pavloviću

REKOM – Drugi odgovor Srđi Pavloviću

Srđa Pavlović: Šta si radio u ratu tata – završna riječ

ČIJA JE CRNA GORA