Ovo će biti moj posljednji tekst u prepisci sa organizatorima skupa u Bečićima.

S obzirom na značaj teme mislim da je važno da na početku raščistim nekoliko nejasnoća. Počeću “s kraja tanjega” i osvrnuću se na tzv. polemiku i na toboznji poziv za saradnju autora Odgovora br. 2.

Ova prepiska koja se pojavljuje na stranicama Peščanika nije polemika. Smatram da je za polemiku potrebno da dvije ili više strana po određenim pitanjima prezentiraju argumentovane stavove koji se baziraju na stručnom poznavanju problematike. Vjerujem da, kada su u pitanju organizatori skupa u Bečićima, ova pretpostavka nije ispunjena. Oni su reagovali na moj kratki novinarski komentar koji se bavio njihovim nepoštovanjem temeljnih postulata procesa pomirenja. Ta njihova reakcija je, mislim, bila ishitrena, emotivna, i donekle arogantna. Istovremeno, to je bila iskrena reakcija aktivista koji su se zabrinuli za sudbinu tek započetog projekta. Ovo je razlog iz kojeg ja razumijem ishitren nastup i višak emocija.

Nakon mojeg pojašnjenja uslijedio je drugi odgovor koji je, u stvari, pokazao suštinu problema: nedovoljno poznavanje stručne literature na temu pomirenja i neumjesno baratanje konceptima i kategorijama. Moja potreba da javno izrazim svoje profesionalno viđenje ove problematike je još više naglašena decidnom tvrdnjom izrečenom u Odgovoru br. 2 da “pomirenje nije cilj koalicije za REKOM.” Postavlja se logično pitanje kakvi su smisao i svrha ovog projekta ako ne sakupljanje podataka o prošlosti da bi se sproveo proces pomirenja? Segmentiranje aktivnosti (“naša inicijativa nema pretenzije da poručuje bilo kome da je u obavezi da se pomiri…”) daje čitavom poduhvatu određenu dozu djetinje naivnosti. Ovo mi liči na blijedu kopiju novog modela djelovanja UN u kriznim situacijama – Responsibility to Protect (RTP) – da se pošalju snage pod mandatom UN koje ce oružjem zaštititi od genocida i zločina nevine u onim zemljama gdje vladajuća struktura ne želi ili nije u mogućnosti da to uradi. Istovremeno, zagovornici ovog novog političkog kursa UN uvjeravaju te iste vlade da vojna intervencija izvana neće imati za cilj promjenu strukture na vlasti.

Iz dosadašnje prepiske je više nego očigledno da se ja i inicijatori REKOM projekta, kao i organizatori skupa u Bečićima  ne slažemo po pitanju poštovanja temeljinih principa na kojima počiva proces pomirenja. Iz ovog razloga je naša eventualna saradnja, za sada, teško ostvariva. Bilo bi zaista smiješno da sarađujemo uprkos toliko dubokim neslaganjima oko veoma važnih stvari. Takođe želim da kažem da moj kritički osvrt na njihove djelatnosti nije bio odraz nezadovoljstva što me nijesu uključili u čitavu priču. Obećanje da ću u buduće i ja biti konsultovan o inicijativi REKOM meni zvuči smiješno. To nije poziv za saradnju. To je amaterski pokušaj da se ostavi lažni utisak da je moja javna kritika, u stvari, izraz želje da i ja budem dio tima. To je manir ulice i podgorički specijalitet, odnosno, način omalovažavanja i arogantna marginalizacije utemeljene kritike. Ovakva taktika ne ide na čast liderima nevladinog sektora u Crnoj Gori koji se zalažu da inicijativa REKOM zaživi.

Ja sam, kao i autori Odgovora br. 2, uvjeren da postoji moralna i društvena obaveza da se utvrde činjenice i stepeni odgovornosti i krivice.  Nijesam stručnjak za pravo, pa ću postojanje te vrste obaveza ostaviti na procjenu onima koji se profesionalno bave advokatskim poslovima. Moram, ipak, odbaciti insinuacije iz odgovora i ponoviti da se ja ne protivim sakupljanju podataka, intervjuisanju žrtava i čuvanju dokumenata relevantnih za pitanje ratnih zločina i slučajeva grubog kršenja ljudskih prava. Naprotiv, ja se za to itekako zalažem! Ne protivim se ni kada je u pitanju pokušaj ostvarivanja retributivne pravde. Naravno, ostaje da se vidi kakvi će biti konačni rezultati svih sudskih procesa koji su započeti. Ono čemu se protivim jeste de facto kontrolna uloga predstavnika vladajuće elite u procesu sakupljanja i čuvanja dokumenata. Ovo moje protivljenje je bazirano na uvjerenju (koje nije teško dokumentovati) da postoji određeni nivo odgovornosti te elite za dešavanja tokom posljednjih dvadesetak godina na prostoru bivše SFRJ. Drugim riječima, inicijativa za profesionalizacijom procesa suočavanja s prošlošću je veoma važna i potrebna, ali sam veoma skeptičan po pitanju forme koja se predlaze i ne smatram da je REKOM pravi i funkcionalan model. Između ostalog, ovaj model ne poklanja dovoljno pažnje utvrđivanju političke odgovornosti za prošla dešavanja.

Kao ilustraciju razloga za moje neslaganje oko funkcionalnosti ovog modela pomenuću nekoliko primjera iz Crne Gore. Šestostruki predsjednik crnogorske vlade, Milo Đukanović se, govoreći o deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, prije neki dan (srijeda, 10. juni. 2009)  u skupštini požalio da mu smeta što se u crnogorskoj političkoj javnosti “vrši svojevrsna satanizacija i presuđuje tim ljudima bez ikakvih argumenata.” Ovaj politički maratonac je, potom, pokušao da relativizuje čitav slucaj tvrdeći: “Njihovi džalati su u Bosni i nijesu privedeni pravdi. Mi smo ovdje već osudili, iako su veoma diskutabilne okolnosti po kojima su oni postupali, imajući u vidu da se, možda 48 sati prije toga, raspala zajednička država i Bosna ostvarila nezavisnost, pa se zakoni bivše države, po kojima su oni postupali, više nijesu odnosili na taj slučaj, već međunarodne konvencije u uslovima rata.” Treba li podsjećati da je gospodin Đukanović alfa i omega crnogorske društvene i političke zbilje, i da je on lider političke partije koja već niz godina ima kontrolu nad mnogim (ako ne svim) institucijama države, uključujući i crnogorsku skupštinu koja bi trebala da osnuje REKOM.

Nadao sam se da će moja prepiska sa organizatorima skupa u Bečićima biti kratkog daha, i da će predstavnici REKOM-a iz Crne Gore uvaziti činjenicu da se naša viđenja ne podudaraju. Ja sasvim uvažavam ovu činjenicu kao odraz realnosti situacije. Ipak, Odgovor br. 2 koji se pojavio na Peščaniku me je uvjerio da je, u stvari, potrebno da kažem nešto više o analitičkim kategorijama koje su sastavni dio problematike pomirenja i o stručnoj literaturi koja se time bavi. Ovaj moj napor je prvenstveno edukativnog karaktera i odnosi se na značenje, teorijske postavke, česte metodološke zbrke, i relativnu upotrebnu vrijednost određenih temeljnih koncepata koji funkcionišu u okvirima problematike pomirenja i post-konfliktnog rješavanja problema.

Prije svega, važno je reći da se o ovoj problematici mora govoriti u pluralu, odnosno, da se mora govoriti o istinama, odgovornostima i pomirenjima. Višeslojnost i višeznačnost koju sobom nosi pluralizacija nipošto ne mogu biti interpretirani kao pokazatelji kontravezne prirode koncepta pomirenja. Radi se, naprosto, o prepoznavanju činjenice da postoje mnoge i različite interpretacije prošlosti. Ne postoji jedna istina, odnosno, istina je multidimenzionalna, pa se naracije o prošlim dešavanjima trebaju pozicionirati u tri grupe. U prvu grupu spadaju priče o tome šta je određena osoba propatila: šta je meni urađeno. Drugu grupu sačinjavaju spoznaje o tome šta je osoba učinila drugima: šta sam ja uradio. Treća grupa uključuje naracije o mogućnostima koje nikada nijesu realizovane: šta ja nijesam uradio. Bez obzira koliko se ovim može remetiti toliko željena idilična slika unifromnosti i cjelokupnosti zvaničnih verzija prošlosti, “objektivna” istorijska naracija mora uključivati sve tri vrste priča. Savremeno pisanje istorije, odnosno, nova konstrukcija istorijskog sjećanja, treba da kreira naraciju koja ne laže o razlikama. Post-konfliktna faza društvenog razvoja u kojoj se nalaze Crna Gora i države nastale raspadom SFRJ, i nepohodnost započinjanja procesa pomirenja moraju biti prepoznatljivi i po insistiranju da se zapamte i zapišu sve fragmentacije, nesuglasice, sukobi, i pomjeranja.  Sva ona neprijatna podsjećanja o tome šta smo nekada bili, i šta smo danas, moraju biti integralni dio savremenih istorijskih priča. Koncept pomirenja nije, kako se tvrdi u Odgovoru br. 2,  kontroverzan u stručnoj literaturi o tranzicionoj pravdi, već se radi o činjenici da, po liniji pluraliteta i multidimenzionalnosti koje sam pomenuo, postoje raznovrsne interpretacije značenja i širine ovog koncepta. Da bi se ovo shvatilo neophodno je pročitati obimnu stručnu literaturu na ove teme. Nadalje, jasno je da je utvrđivanje činjenica (ono čemu, po tvrđenju organizatora, REKOM teži) neopohodni dio procesa pomirenja, pa se ne može tretirati odvojeno od šireg konteksta kojem pripada.

Postoji nekoliko formi pomirenja. Ona forma koja je dominantna na prostoru nekadašnje Jugoslavije jeste takozvano političko pomirenje. Suština ovog pomirenja jeste deklarativni nastup političkih elita iz nekada sukobljenih država u cilju proklamovanja “novog početka”. Izvinjenja koja prate ove nastupe formalno definišu nove odnose među nekadašnjim protivnicima. Iako je očigledno da političko pomirenje može biti ekonomski korisno (često je ekonomska dimenzija direktno vezana za političku aktivnost elita na ovom planu) i politički profitabilno, ono je problematično na mnogo nivoa. Kada se govori u opštim kategorijama kao što su “stanovništvo”, “nacija”, “država”, ili “čovječanstvo”,  izrazi žaljenja (izvinjenja) koji se mogu čuti od političara u prigodnim situacijama su, ne samo neumjesni, nego i logički nemogući. Svaki put kada se u kontekstu pomirenja upotrebljavaju već pomenute kategorije, to se čini samo iz jednog razloga: da se ignoriše individualnost svih onih koji su propatili, ili bili žrtve zla. Proizvod ovakve retorike jesu bezlične žrtve, koje ne posjeduju bilo kakvo lično dostojanstvo. Drugim riječima, onaj koji uopštava, u stvari, vrijeđa žrtve tako što im negira humanost i osporava im dostojanstvo. Pomenuti diskurs služi isključivo političkom cilju depersonalizacije odnosa prema onome što se dogodilo. Depersonalizacija je često poželjan ishod za političke i vojne elite koje, po logici dešavanja i svojim društvenim pozicijama, mogu snositi određenu odgovornost za učinjeno djelo. Može se reći da je ovo suština svih javno proklamovanih izraza žaljenja čitavim narodima za sve što su njihovi pripadnici propatili tokom ratova u nekadašnjoj Jugoslaviji. (Vidi: Donald W. Shriver, “Where and When in Political Life is Justice Served by Forgiveness?” u  Nigel Biggar (urednik), Burying the Past: Making Peace and Doing Justice After Civil Conflicts,  Washington, D.C.: Georgetown University Press, 2003. Takođe vidi: M. Halbwachs, “The Social Framework of Memory,” u zborniku radova On Collective Memory, Chicago, 1992.)

Ja vjerujem da bi REKOM, ili neka druga forma organizovanog dokumentovanja prošlih dešavanja, morala da se ozbiljno pozabavi personalizacijom odgovornost kada je u pitanju elita na vlasti, kao i pitanjem političke odgovornosti te elite. Drugim riječima, svjedočanstva žrtava su od izuzetne važnosti, ali je isto tako veoma važno da se iz vida ne izgubi problematika političke odgovornosti. Uopšteno govoreći, to je pitanje odgovornosti određene vlade (ili vlada) za započinjanje i učešće u ratnom sukobu, i za sve djelatnosti koje su se desile tokom tog sukoba. (Vidi: Nenad Dimitrijević, “The Past, Responsibility and the Future,” u Dejan Ilić i Veran Matić (urednici), Truths, Responsibilities, Reconciliations: The Example of Serbia, Samizdat FREEB92, Beograd, 2000.) Imajuci ovo u vidu, učešće predstavnika vlasti u procesu utvrđivanja ove odgovornosti (kako predlažu inicijatori REKOM-a) je, zaista, problematično. Ono što se ne smije zaboraviti jeste da svi sudski procesi koji se trenutno vode po optužbama za ratne zločine predstavljaju centralni segment retributivne pravde i bave se krivičnom i komandnom odgovornošću. Ono što tek treba da se započne u Crnoj Gori i državama nastalim raspadom SFRJ jeste sveobuhvatni proces utvrđivanja političke odgovornosti. Sudski procesi ne mogu biti interpretirani kao abolicija vladajuće elite i nikako ne mogu da budu zamjena za utvrđivanje njene političke odgovornosti. Predstaviti finansijsko poravnanje koje je država Crna Gora ostvarila sa porodicama deportovanih civila iz BiH kao jasan znak spremnosti vladajuće elite da se suoči sa sopstvenom prošlošću je cinično. U ovom slučaju se radi o kupovini ćutanja, a ne o utvrđivanju istine o tome šta se desilo i ko je odgovoran. Intenzitet kojim autori Odgovora br. 2 brane vladajuće strukture u Crnoj Gori nabrajajući sva izvinjenja i sudske procese koji se vode, daju dovoljno razloga za zabrinutost.

Tvrditi da je pomirenje “stvar lične odluke” nema potporu u stručnoj literaturi. Ova tvrdnja pokazuje da su autori Odgovora br.2 pomiješali koncepte pomirenja i opraštanja. Iako se može učiniti da se ovdje radi o sitničarenju i nepotrebnom teorisanju, ova dva koncepta su zaista veoma različita, i u stručnoj literaturi se tretiraju kao zasebna pitanja. Opraštanje je zaista stvar lične odluke, ali je takođe neodvojivo vezano za koncept pamćenja. Ovdje je potrebno reći nešto o pamćenju i sposobnosti da se oprosti učinjena nepravda. Na našim prostorima, kao i u drugim krajevima svijeta, postoje različite vrste sjećanja i različiti načini pamćenja. Iako se mnogi mogu složiti da je izjava Vilijama Foknera: “Prošlost nije mrtva i nestala; ona nije čak ni prošlost,” sasvim primjenjiva na geografski i politički prostor bivše Jugoslavije, nepobitna je činjenica da se može govoriti o različitim vrstama zaboravnosti i nivoima amnezije i na našem prostoru. Svaki od ovih načina i nivoa je u specifičnoj vezi sa mnogim drugim konceptima iz oblasti semantike. Kada se, na primjer, počinitelj sjeća zla koje je nanio drugome, ovo sjećanje je obično povezano sa osjećanjem kajanja. Kajanje je jedan od centralnih elemenata pokajništva i, samo po sebi, kostituiše specifičnu vrstu sjećanja. Kajanje je, stoga, preduslov za praštanje u onoj mjeri u kojoj počinitelj traži da mu bude oprošteno. S obzirom na stav vladajućih elita na prostoru nekadašnje SFRJ o ulozi u ratovima koji su se vodili ranih 1990-tih godina, ovaj akt (kajanje za počinjenu nepravdu) tek treba da se dogodi. S druge strane, praštanje je u neku ruku vrsta zaboravljanja. Ne radi se, naravno, o zaboravljanju činjenice da je zlo učinjeno i propaćeno. Žrtva nikada neće zaboraviti učinjeno zlo i izdržanu muku. Poraz, patnja i nepovratni gubitak ostaju zauvijek urezani u sjećanju žrtve. Ovdje se radi o drugoj vrsti zaboravljanja: o naporu da se iskorači iz neprekidne noćne more sjećanja na propaćeno. Ovdje se radi o oprostu koji žrtva nudi pokajniku kako bi se obije strane oslobodile teške sjenke prošlih zločina. S obzirom da koncept opraštanja zavisi od pokazanog kajanja za učinjeno zlo, u pitanju je veoma lični čin. Privatnost opraštanja je u direktnom odnosu zavisnosti sa privatnošću izraženog kajanja za počinjeno zlo. (Vidi: Anthony Holiday, “Forgiving and Forgetting: the Truth and Reconciliation Commission,” u Sarah Nuttal i Carli Coetzee (urednici), Negotiating the Past: The Making of Memory in South Africa, Cape Town: Oxford University Press, 1998.)

Pomirenje, s druge strane, je kompleksan pojam koji u sebi sadrži mnogo elemenata i čija kompleksnost zahtijeva ono što sam pomenuo u mojem prethodnom javljanju: učešće državnog aparata u kreiranju okvira u kojem je pomirenje moguće i oslobođenost državnog aparata od političkog uticaja. Autori Odgovora br. 2 i čitaoci Peščanika se mogu podsjetiti na moj stav po ovom pitanju u Vol. 3 ove prepiske.

Kada je u pitanju naslaganje oko karakterizacije ratova u bivšoj SFRJ, autori Odgovora br. 2 pokazuju zabrinjavajuće nepoznavanje koncepata nacije i nacionalizma. Detaljnije objašnjavanje ovih koncepata bi zahtijevalo značajno vrijeme, pa ću se ograničiti na preporuku autorima odgovora da, za početak, pažljivo iščitaju knjige autora kao sto su Eli Keduri, Erik Hobsbaum, Benedikt Anderson, Ernest Gelner, Adrijan Hejstings i Lea Grenfeld. Što se samih ratova tiče, nadam se da autori prepoznaju činjenicu da su ovi sukobi istovremeno bili krvava laboratorija u kojoj su kreirane “nove” i potvrđivane “stare” nacije. I na ovu temu postoji obimna literatura koju bi trebalo konsultovati.

Moram reći nešto i o upornim nastojanjima autora Odgovora br. 1 i 2 da dovedu u pitanje moj stručni kredibilitet. Moj revolucinarni duh, koji autori odgovora uzimaju kao negativnu kategoriju, se nalazi na sigurnom mjestu: u glasačkoj kutiji koja predstavlja jedno od važnijih dostignuća i oruđa demoktratije. I dalje mislim da se na smjeni vlasti radi. Tako sam mislio i radio dok sam živio u Crnoj Gori i Engleskoj. Tako mislim i radim sada, dok živim u Kanadi. Nikada nijesam predložio da se čeka smjena vlasti kako bi se radilo na pomirenju. Naprotiv, uvjeren sam da vlast treba mijenjati što prije kako bi se mogli angažovati na kompleksnom i teškom zadatku pomirenja. Ono što tvrdim jeste da do istinskog i sveobuhvatnog pomirenja ne može doći sve dok se ne promijene strukture vlasti koje su učestvovala u kreiranju ratova u bivšoj SFRJ. Pod ovim podrazumijevam zadovoljavanje onoga što se zove retributivna, ali i restorativna pravda, kao i obavezno utvrđivanje političke odgovornosti kreatora ratova u bivšoj SFRJ. Ničije napore u ovom pravcu ne dovodim u pitanje niti ih nipodaštavam. S druge strane, dvadesetogodišnje iskustvo jednopartizma u Crnoj Gori jasno govori o tome koliko se i kako radilo na promjeni vlasti.

Naravno, svako ima pravo na lični izbor, i ja svim svojim bićem poštujem svačije pravo izbora. Istovremeno, zalažem se i za pravo da se ne slažem s izborom koji su napravili drugi i da prema tom i takvom izboru imam kritički odnos. Na žalost, organizatori skupa u Bečićima nijesu pokazali takvo poštovanje kada je u pitanju moje javno izrečeno neslaganje sa izborom koji oni prave. Moju kritiku netačno predstavljaju kao nepoznavanje lokalne situacije, a činjenicu da živim i radim izvan Crne Gore uzimaju kao krunski dokaz mojeg nedostatka senzitivnosti za “istorijski trenutak” u kojem se nalazi Crna Gora. Želio bih da ih podsjetim da se ja bavim naukom, i da pravljenje političkih kompromisa zarad uvažavanja osjetljivosti istorijskog trenutka nije dio mojeg metodološkog aparata. Taj posao ostavljam političarima i vještim liderim NVO sektora na našem prostoru.

Ja sam uvjeren da geografija radi u moju korist: što sam dalje od Crne Gore to jasnije vidim neke od problema te sredine i sa mnogo manje emocija analiziram situaciju. I pored toga, lociranje moje kritike daleko izvan Crne Gore bi, vjeruju autori Odgovora br. 2, trebalo da me diskvalifikuje kao poznavaoca tamošnje situacije. Bilo bi mnogo korisnije kada bi moji kritičari počeli da vježbaju tzv. lateralno razmišljanje i inicirali untrašnji dijalog o tome do koje mjere su njihova viđenja omeđena i sputana lokalnim situacijama, političkim kalkulacijama i kompromisima. Lično iskustvo i terenski rad ne garantuju cjelokupnost sagledavanja situacije. Blizina problema ne garantuje bolji pogled, a kamo li objektivnost u procjenjivanju težine i kompleksnosti problema. Istina je, često, upravo suprotna. Da bi se sagledala sveukupna problematika, često je nepohodno da se i fizički iskorači iz okvira (geografskih, kulturnih, političkih…) sopstvenog objekta istraživanja.

Ovim završavam nasu prepisku. Srdačan pozdrav iz sunčane kanadske prerije,

Srđa Pavlović

 
Peščanik.net, 14.06.2009.

Leave a Reply