Natpis na zidu: Ne voli te mama
Foto: Slavica Miletić

Nenormalnije i nepodnošljivije nego ikada otkako je zaseo na javne funkcije i nešto slično uradio u naše živote: to bi ukratko bio opis stanja i ponašanja Aleksandra Vučića, manifestovanih u nedavnom nastupu na RTS i povodom najnovijih dešavanja u Srbiji sa širenjem zaraze. Njegov odnos prema sagovornicima, saradnicima, građanima Srbije i, naročito, protivnicima pokazuje sve očiglednije patološke forme koje karakterišu ponašanje ego-manijaka, koji je uzurpirao poluge moći i njima upravlja i manipuliše prema svojim nepredvidljivim hirovima, onako bahat, bezobziran i bezobrazan.

Međutim, u njegovim nastupima posebno su zanimljivi/iritantni sadržaji u kojima Vučić deluje „samokritično“, iako i ti sadržaji, na kraju, samo treba da doprinesu lažnoj slici tobožnje racionalnosti. Naime, ubeđen u sopstvenu neophodnost i nepogrešivost, ali istovremeno načuvši negde da, zbog neizbežnih ljudskih ograničenja, nezamenljivih i nepogrešivih nema, Vučić „lukavo“ (kao, zna on svoje mane) često uzgredno pomene kako, eto, ni on nije bezgrešan. Ali kada mu se ukaže na najočiglednije svinjarije i zločinstva njegove vladavine i ako se pozove na odgovornost za te greške – nastupa momentalni preokret: ostrvljuje se i gubi takt, podiže ton i počinje da nezadrživo blebeće, vređa, bezočno dezavuiše sagovornika ili, još češće, odsutne neistomišljenike, huliganski, sirovo, preteće, dodajući u tim beskrajnim tiradama pomenuto ritualno priznanje: „nisam savršen, ali…“, „nisam bezgrešan, ali…“

Osim te dosadne mantre još jedna od češće korišćenih metoda zaustavljanja svake diskusije jeste upravo izgovaranje magijske formule: „Preuzimam odgovornost“. Kao i u slučaju „priznanja“ sopstvenih grešaka tako i izricanjem tih magijskih reči, Vučić kao da očekuje da iza toga usledi povlačenje i prekid svake rasprave. Nije, doduše, uvek jasno kada tu opsenarsku formulu izgovara ironično, kada braneći „samopožrtvovano“ nekog od svojih saučesnika, a kada glumeći mučenika koji na sebe prima teret i inače neizbežnih posledica. Tek, to ritualno verbalno „preuzimanje odgovornosti“ postalo je jedno od ogavnijih sredstava vučićevske samopropagande, budući da je u potpunosti kompromitovalo i do besmisla dovelo sam koncept odgovornosti. Jer, na kraju krajeva, tom „preuzimanju odgovornosti“ nikada ne slede nikakve konsekvence. To je više pretnja koja znači da, „čačkajući“ to pitanje, onaj ko se tog posla lati treba da bude svestan da će „imati posla“ sa Vučićem lično, jer je to sad njegov rat. Suprotno svakoj ideji odgovornosti Vučić nju „preuzima“ samo da bi zahtev za stvarnom odgovornošću, koji javnost opravdano postavlja, bio otklonjen jer Vučić uobražava da je, kao apsolutni gospodar zemlje i ljudi, oslobođen pokornosti zakonima, što pisanim, što moralnim i da „preuzimanjem“ na sebe odgovornosti ova zapravo pada i gubi se u bezdnu njegove svevlasti.

Među poslednjima u beskrajnom nizu tih besmislenih, ništaneznačećih „preuzimanja odgovornosti“ je i Vučićeva izjava da je „njegova odgovornost što se na proslavi SNS u izbornoj noći nisu poštovala pravila sprečavanja koronavirusa“, odnosno da je njegova odgovornost dešavanje u Novom Pazaru, jer da je ostao u Srbiji posle izbora do pogoršanja ne bi došlo, budući da bi Šef na vreme reagovao. Na stranu sada pitanje o stanju svesti pojedinaca koji su šenlučili u izbornoj noći i kojima je za tako notornu stvar kao što je, na primer, nošenje maske na visoko rizičnom okupljanju bilo potrebno Vučićevo naređenje, a ne sopstveni razum. Na stranu i pitanje očigledne nenormalnosti sistema u kojem broj zaraženih u Novom Pazaru treba da zavisi od toga da li je Vučić u Beogradu ili u Briselu. Suštinsko pitanje koje se postavlja, kada je sve to već tako, jeste: Dobro, i šta sad? Naravno – ništa… Nema čak ni izvinjenja zaraženima, nema izvinjenja javnosti što ničim pod kapom nebeskom on niti njegova družina ne pružaju baš nikakav primer ispravnog ponašanja u uslovima epidemije, nema nikakve naznake da odgovornost podrazumeva određene konsekvence. „Ja sam odgovoran“ u vučićevskom svetu znači da svi treba da se u podaničkoj pokornosti prostru pred njegovom iskrenošću i samopožrtvovanim preuzimanjem odgovornosti, uz punu svest da treba da budu još i srećni, jer da je kojim slučajem „odgovoran“ bilo ko drugi, u Novom Pazaru bi pomrli bezmalo svi stanovnici grada, tako da neznatna Vučićev greška nije ništa strašno u poređenju sa onim što bi se dogodilo kada bi neko drugi bio predsednik Srbije i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje…

Iako je sve te Vučićeve tirade sve teže uopšte pratiti, da nevolja bude veća, onaj ko hoće da vidi i da neposredno sazna kako se krmani državom pretvorenom u brod ludaka i da sazna iz prve ruke šta je aktuelno stanje razobručenog režima – uključujući, u ogromnoj većini, stvari o kojima Šef uopšte ne bi ni trebalo da se pita – hteo-ne hteo mora da sluša njegovo blebetanje. To je tim teže što je, ugrubo, oko 10% sadržaja informativno, dok je 90% mlaćenje prazne slame, najodvratnije propagandno naklapanje, lažljivo trućanje, nekompetentno nagvaždanje, samozadovoljno trabunjanje i agresivno prepiranje sa političkim protivnicima, stranim zvaničnicima, komentatorima na društvenim mrežama, imaginarnim neprijateljima…

Spojivši u sebi sujetu ambicioznog mediokriteta sa ćudljivošću orijentalnih despota, Šef je savršeno ravnodušan prema razmerama uništenja države koju je zaposeo sa svojim mufljuzima. Lišen svakog obzira, nedodirnut niti jednom građanskom vrlinom, alav na moć, ubeđen u sopstvenu veličinu on neuverljivo glumi državnika, iako je tek nešto talentovaniji politikant, koji je uspeo da obesmisli sve što čini pojam savremene države. Više nego na savremenu državu Srbija je danas nalik na kidnapovanu osobu koju otmičar drži zaključanu u svom podrumu i niko ne zna da li će se i kako dogoditi izbavljenje i u kakvom će stanju zatočenik biti ako i kada se iz tog podruma, posle mnogo godina, iskobelja.

Peščanik.net, 07.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.