U nedostatku boljih ideja, svi su počeli da se podsmevaju jedni drugima. Možda se ljudi ne snalaze u okolnostima na koje nisu navikli: rehabilitovani velikosrpski ideolozi vode politiku koju je trebalo da sprovedu njihovi protivnici, koji su se opredelili za ilegalu, u nadi da ih neće stići ruka „revanšizma“, zbog korupcije koju su inaugurisali kao jedini način života. Ipak, podsmevanje ovim „drugima“ je postalo opšte mesto i jedina reakcija na njih. I evropski zvaničnici se podvrgavaju istom tretmanu kada pohvale postupke novih vlasti. Usred briselskih pregovora, javno se izražavala nada da će pregovori propasti, samo da taj veliki uspeh ne uknjiže „ovi“. Evropske integracije Srbije odjednom su postale nebitne.

Nekadašnji vatreni podržavaoci Demokratske stranke i Liberalno demokratske partije (većina je iz kruga tzv. Druge Srbije), umesto izvinjenja što su ih podržavali poručuju da je ovo što sadašnja vlast radi „smešno i tužno“. Oni, dakle, spinuju. Jer, tema bi trebalo da je nešto drugo, na primer neuspeh politike koju su podržavali, ali onda bi se podsmeh vratio kući, pa bi morali da objasne kako to da nisu videli šta se dešavalo u senci njihove podrške.

Koliko puta smo slušali o odgovornosti za javno izgovorenu reč i prisustvovali predavanjima o važnosti samokritike i autorefleksije. Nažalost, od pada Borisa Tadića prisustvujemo i padu kritičke misli i intelektualnog poštenja, koji su već bili na dosta jadnoj razini. Ima čak i primera izražavanja retroaktivne podrške bivšoj vlasti od strane onih koji su se sve vreme predstavljali kao nestranačke ličnosti i koji danas nikako „ne mogu da oproste“ (kome?) što su „ovi“ na vlasti – uprkos tome što baš „ovi“, makar i delom, sprovode agendu za koju su se oni godinama deklarativno zalagali. U takvim stavovima, postalo je trendi podsmevati se drugima jer misle drugačije, a često i jer uopšte misle.

Tako kad Vesna Pešić kaže nešto afirmativno o politici Dačića i Vučića i o njima lično, na to se ne odgovara – tome se podsmeva. Istina, povoda za podsmeh ima; ovde mislim na istorijska poređenja i ostala preterivanja za koje je sama autorka, takođe s podsmehom, rekla da ih je napisala da bi „privukla pažnju“. Ali ono što Vesna Pešić govori ne pokreće raspravu, da vidimo u čemu ona to greši, ako greši. Ne, podsmevanje je lakši izbor.

Podsmeh je uperen i prema Peščaniku, često od strane njegovih dojučerašnjih autora, koji je kritikovan jer ne ume da se izvrne kao rukavica i od kritičkog medija prema svim režimima postane navijač SNS-a i SPS-a. Tema za podsmeh je i kada Aleksandar Vučić kaže da čita Vebera i uči nemački. Valjda se podrazumeva da je ta informacija krajnje trivijalna u odnosu na odgovornosti koje on ima prema građanima i da tema kritičke javnosti, kako tome i dalje tepamo, treba da bude to, a ne njegov lični razvoj. Trendi je takođe i svakodnevno podsećati na radikalske govore Tomislava Nikolića i Ivice Dačića, posebno u okolnostima kada oni (de facto) priznaju genocid u Srebrenici i nezavisnost Kosova; što nikada nismo doživeli od „naših“. Naprotiv, Boris Tadić je u nekoliko navrata eksplicitno negirao genocid u Srebrenici, njegova vlada je donela sramnu rezoluciju o Srebrenici, zabranila Paradu ponosa i tako dalje. A poslednje što je Čedomir Jovanović suvislo rekao o Kosovu (ili o bilo čemu drugom) bilo je davne 2008. godine u noći proglašenja kosovske nezavisnosti.

Ipak, oni i dalje ostaju „svetli primeri“, kao da neposredno iskustvo sa njima ne govori dovoljno o njihovim „kvalitetima“ koji se i dalje fantomski i po inerciji, najčešće od strane predstavnika „intelektualne elite“ nameću kao glavni argument u tezi da su bolji od „ovih“. Kada se odmaknemo od tog lažnog mnjenja i prisetimo neposrednog iskustva, ali i stanja u kome su ostavili društvo u celini, od ekonomije preko obrazovanja, do pravosuđa i kulture – teze o njihovoj superiornosti, koje su često osnova za podsmevanje „ovima“, brzo padaju u vodu.

U međuvremenu, događa se čudni obrt kome izgleda nismo dorasli, jer ga ne primećujemo – bivši nacionalisti postaju ljudi koji ne samo da izgovaraju dobar tekst, već i donose dobre odluke, a bivši demokrati postaju novi nacionalisti. Poslednje izjave Dragana Đilasa idu tome u prilog. U njima Đilas kritikuje izjavu Tomislava Nikolića koji kaže da Srbe iz Republike Srpske smatra Bosancima i upućuje poziv SANU i SPC da se uključe u pravljenje DS-ovog programa za spas Srbije. U tom smislu, nisam uveren da su „nacionalistička gnezda“ o kojima govori Vesna Pešić zaista ostala bez uporišta u političkim strankama. Poslednje Đilasove izjave govore o tome da bi nacionalizam mogao da nađe svoje novo mesto – u sred nekadašnjeg demokratskog bloka. Taj prostor se ne pravi od juče; setimo se samo Tadićeve bliskosti sa svakim živim nacionalistom u zemlji i regionu, od Dobrice Ćosića do Milorada Dodika.

Sve se ovo dešava u istom trenutku kada Dačić, na opšte čuđenje, posle dogovora sa Tačijem, pokušava da raskine veze sa crkvom i Srbima sa severa Kosova. Istovremeno, od ljudi koji su predstavnici onoga što zovemo civilnim društvom, čujemo samo „haha, evo, mali Sloba se promenio, aha, važi“. Porazno je koliko se nivo diskusije o važnim društvenim pitanjima srozao. U neko drugo, ne tako davno vreme, postojale su žive rasprave autora koje su čitaocu pomagale da se orijentiše u vremenu u kome živi i definiše stavove o važnim društvenim pitanjima (podsetiti se na primer rasprave Stojana Cerovića i Srđe Popovića).

U ovim okolnostima, besmisleno je u krug podsećati na rane radove današnjih nosioca izvršne vlasti. Pametnije i za društvo korisnije je da govorimo o posledicama njihovih bivših politika, da ih o tome ispitujemo kad god se ukaže prilika, pod pretpostavkom da nam je prošlost zaista i dalje važna. Kada kažem prošlost, mislim na masovne ratne zločine, stotine hiljada ubijenih, prognanih i obespravljenih. Zar nisu oni naša tema kojoj moramo držati glavu iznad vode? Zar se nije pokazalo da je pošteda koju je u tom pogledu imao Tadić bila pogrešna?

Zato mislim da je besmisleno „kritkovati“ SNS i SPS na način koji podrazumeva samo podsmevanje, uz nastavak održavanja iluzije u javnosti da su DS ili LDP „bolji“ od njih – jer se to pokazalo kao neistinito. To najbolje pokazuje činjenica da je aktuelnoj vlasti bilo potrebno svega šest meseci da postigne rezultate koje smo čekali osam godina. Ovakvo ponašanje produžava agoniju ovo malo preostale zainteresovane javnosti kojoj su dojučerašnji „svetionici razuma“ i „ljudi od poverenja i integriteta“ počeli opasno da dosađuju svojim neadekvatnim reakcijama na dešavanja, ili jednih na druge. Umesto toga, trebalo bi da progovore o sopstvenoj odgovornosti za podršku ljudima koji su se ne samo lično besramno obogatili i njih kompromitovali, već su za sobom ostavili i potpuno razlupano društvo.

Treba preispitati stavove o „pomoći DS-u da se reformiše i vrati sebi“, „zbijanju demokratskih redova“ i tome slično i inovirati način kritike. To naravno ne znači priklanjanje SNS-u i SPS-u, naprotiv. To znači ponovno promišljanje strategija o jačanju onoga što je, istorijski posmatrano, uvek bilo najslabija karika ovog društva, a to je civilno društvo, koje zbog trajne nedoraslosti elite okolnostima u kojima se nalazi nikako da postane značajan faktor u društvenom životu. Koliko se bude menjala ta najslabija karika, da parafraziram poznatu izreku, toliko će se menjati i društvo u celini.

Stav da živimo u zaustavnom vremenu u kome imamo luksuz da vreme trošimo na podsmevanje umesto na ozbiljnu raspravu, veštački se generiše i potpuno je lažan. On koincidira sa stavom da je sve propalo, da je sve isto i da nema nade. Naprotiv, dani i prilike prolaze. Ko je umoran, neka ide da spava, a ko odluči da ostane, treba da promeni ploču, dok još ima publike koja je spremna da sluša.

 
Peščanik.net, 02.05.2013.