Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha
Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Osim što je prva godina Vučićeve Vlade i treća godina njegovog upravljanja svim službama bezbednosti obeležena tradicionalnim „spajanjem stolova“ pod vedrim nebom u Tamnavi, ovaj svečani trenutak trebalo je da ukrasi i lepa vest iz Berlina, za koju se verovalo da će je doneti nemački ministar inostranih poslova Frank Valter Štajnmajer. Međutim, buka oko velikih uspeha Vlade naglo se slegla nakon Štajnmajerove posete, ostavivši Tomislava Nikolića i Ivicu Dačića u pesimističkim meditacijama, a samog premijera Vučića u solilokviju o „čistoj savesti i velikim postignućima“. Njegov tamnavski elan se istopio i ostavio ga „na suvom“ onako kako je on ostavio svoju potpredsednicu Zoranu Mihajlović da potpisuje problematičan ugovor o „Beogradu na vodi“ sa Muhamedom Alabarom. U javnosti je u oba slučaja usledilo gatanje o tome šta kriju paragrafi ugovora kao i šta je ministar Štajnmajer zapravo rekao.

Iako je stručnjak za marketing Nebojša Krstić u prigodnoj emisiji povodom godišnjice Vlade objasnio javnosti kako je veliki doprinos Aleksandra Vučića u tome što je „stvorio veliki broj proevropskih ljudi u Srbiji“, čini se da sami politički lideri počinju da boluju od euroskepse koju je poseta Šajnmajera dodatno utvrdila. To se moglo videti u Dačićevim nedavnim istupima povodom žalopojke o „novim uslovima“ koje EU postavlja Srbiji. Predsednik Nikolić, reklo bi se, jedva čeka svaku potvrdu svoje sumnje u evropski put Srbije, jer ne vidi ništa loše u politici koju vodi srpska Vlada kao i on sam. „Nisam veliki optimista posle razgovora sa ministrom inostranih poslova Nemačke“, izjavio je predsednik Nikolić, navodeći kako Štajnmajer nije izgovorio ono što se od njega očekivalo, tj. „nije jasno rekao da će pregovaračka poglavlja biti otvorena do kraja godine“.

Ni ministar Dačić nije ostao u boljem raspoloženju nakon susreta sa nemačkim kolegom. Naravno, on nije propustio priliku da objasni kako odnosi sa Nemačkom nisu bili nikada bolji. Zanimljivo je Dačićevo prisećanje na Tadićev susret sa kancelarkom Merkel, za koji je rekao da je „bio jedan od najneprijatnijih sastanaka na kojima je prisustvovao i pokazatelj velikih razmimoilaženja između srpskog rukovodstva i nemačke politike“. U odnosu na takvu prošlost političkih odnosa, trebalo bi da je današnja srpska politika sasvim usaglašena sa berlinskom. No to ipak nije tako.

Na ovo pitanje delimičan odgovor je dao premijer Vučić, koji se na konferenciji za novinare pre svega pohvalio Štajnmajerovom zadivljenošću sprovedenim ekonomskim reformama. Ali ono što je ostalo nedorečeno, što predstavlja slepu mrlju ove Vlade, zapravo je odnos sa Kosovom, čiji je napredak do današnjeg dana ostao samo kao Dačićev potpis na Briselskom sporazumu pored potpisa Hašima Tačija. Istog onog Tačija kome su Vučić i Dačić pretili hapšenjem ukoliko se bude drznuo da dođe na skup ministara inostranih poslova u Beograd. Ne treba zaboraviti ni to da su Ivica Dačić i Zorana Mihajlović pre te afere gostovali u Prištini na neformalnom sastanku ministara spoljnih poslova i ministara transporta Zapadnobalkanske šestorke.

„Tu se ne radi o reformama, već o odnosu s Prištinom“, rekao je rezignirano Vučić na konferenciji za novinare da bi kasnije priznao kako je tokom razgovora sa Štajnmajerom ipak bilo neprijatnih trenutaka, odnosno „nekih tema o kojima ne može ni da razgovara, a jedna od tih je da se prepusti sto odsto hidropotencijala Gazivoda“. Kako stvari stoje, bilo je mnogo ozbiljnijih tema od Gazivoda o kojima Vučić jednostavno ne želi da priča. Kako bi pokazao svoju premijersku rešenost u odbrani srpske politike prema Kosovu (koja podrazumeva hapšenje Tačija), premijer je izvukao iz džepa još jednu od svojih kočopernih fraza, izjavivši kako ga „niko na kugli zemaljskoj neće naterati“ da pristane na te neke stvari.

Zaista, ako je srpska Vlada, kako misli premijer, učinila sve što se od nje traži, zbog čega se termin otvaranja pregovaračkih poglavlja tako očigledno izmakao ka budućnosti i diplomtaskim formulacijama dobre volje. Naime, Štajnmajer je na kraju „izrazio uverenje da će ove godine biti napretka u otvaranju poglavlja u pregovorima Srbije i Evropske unije, uprkos preprekama koje treba prevazići“. Ovu formulaciju je premijer preveo u konstataciju da „odluka o otvaranju poglavlja u pregovorima s EU nije na Srbiji, već na evropskim partnerima“. Rečeno sportskim žargonom, Vučić je predstavio celu stvar kao da se „lopta sada nalazi na terenu EU“. Da li je baš tako?

Ono što se moglo pročitati iz Štajnmajerove retorike je zapravo nezadovoljstvo procesom normalizacije odnosa sa Kosovom. Pošto je objasnio svojim domaćinima da ne postoje novi uslovi za EU, šef nemačke diplomatije je samo ponovio ono što su svi odavno znali. „Odnosi između Srbije i Kosova su sve bolji“, rekao je Štajnmajer taktično, „poverenje je poraslo i radovalo bi me da se na tome bazira srpsko javno mnjenje“. No kako ni premijer ni predsednik Srbije nisu želeli da govore tim jezikom, ovaj susret je protekao u znaku potvrđivanja nepodudarnih politika Beograda i Berlina. Uzalud su svi pokušavali da pokažu kako je srpska politika evropskija nego ikada pre. Ona to nažalost nije a aktuelna vlast se ponaša kao da ne vidi jedan deo spektra u kome se nalazi realni problem.

Srpsko javno mnjenje je do juče bilo u histeriji oko mogućeg hapšenja kosovskog ministra spoljnih poslova Hašima Tačija, a nekoliko meseci pre toga bilo je angažovano u harangi protiv albanskog premijera Edija Rame. Direktor vladine Kancelarije za Kosovo i Metohiju se oglušuje o poruke iz Prištine. Zapravo, kada je Kosovo u pitanju, srpska vlada preslikava premijerov odnos prema instituciji ombudsmana. Generalno, Vlada je za normalizaciju odnosa sa Kosovom, ali ne sa Tačijem, Isom Mustafom, Atifetom Jahjagom i ostalim predstavnicima kosovske vlasti.

Takođe, premijer nije ni pomenuo osnovni zahtev Berlina, a to je potpisivanje mirovnog sporazuma između Srbije i Kosova, o čemu je javnost izvestio Bljerim Šalja, koordinator razgovora između Prištine i Beograda. Potpisivanje ovog sporazuma bi otkočilo trenutnu zaglavljenost normalizacije odnosa. Naravno, Dačić je prošle, kao i Vučić ove godine, rekao da „nema čoveka na kugli zemaljskoj koji bi ga naterao na to“. Možda će taj čovek ipak biti Štajnmajer.

Peščanik.net, 30.04.2015.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)