Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Na nekoj lokalnoj političkoj tržnici, naprednjaci su pronašli Milenka Jovanova i dovršili ga u svojoj radionici. Pre nego što je postao ovo što jeste, govorio je sve najgore o čoveku u kome je kasnije video svoga boga. Nije on jedini koji je našao sebe tek posle političke travestije, ali u toj veštini mu se niko nije primakao.

Njegova verbalna agresija je bezmerna – kao što je i ulizivački dar – pa je Milenko na oba pola svoje izuzetne osobe stigao skoro do vrhunca. U najboljim je godinama za posao kojim se bavi i njegove su moći nesagledive.

On ljubi svoga gospodara isto onoliko koliko ga je nekada mrzeo, za dosledne naprednjake, ako takvih ima – uvek postoji nedoumica: da li je bio iskren onda ili je sada, ko je on u stvari i čemu je namenjen?

Vladar mu veruje kao i svima koji su imali slično iskustvo u radikalnom preobražaju. Bar tako izgleda na pojavnoj ravni. Oslonci u vladavini su mu premetači, ljudi koji su pod svakim drugim bili nešto drugo, uvek ono što im je omogućilo da naplate svoju novu verziju. Mali i Vesić, na primer, ili buntovna gospođa Čomić, pa Jelena Trivan. I nesrećni Dragan Bujošević čije je preoblikovanje skoro ravno sudbini legendarnog Kafkinog junaka Gregora Samse.

A ipak je njihov novi gospodar, verovatno ne i poslednji, jedino u Milenku prepoznao sebe iz mladosti, pa ga pohvalio zbog sličnosti: drzak, drčan, priprost, agresivan i bestidan. Ništa sramno nije mu strano. Videvši sebe u njemu, podstakao je Jovanova da bude isti takav, ili da ga nadmaši ako može. Nije mogao i ne može još, ali grabi svom snagom tamo gde se ne vidi šta ga čeka na kraju.

Sa Orlićem čini idealnu napadačku liniju SNS-a. Sa njima je parlament dobio udarnu jurišnu grupu za brutalne napade na sve koji ne dele pogled na svet koji im je udeljen. Predsednik skupštine je davno prestao da bude uljudan, svoje je mesto razumeo kao inkvizitorski posao kako bi zaustavio svako jeretičko mišljenje. Pri svakoj opasnosti da promakne nešto što je nedopustiv udar na vodeći nervni sistem u državi, Jovanov skače poput divojarca i ispaljuje rafale neopisivih kletvi i uvreda.

Kad nije u klupi, svoja zapažanja deli sa publikom putem društvenih mreža. Za Vuka Jeremića kaže da je „moralni kepec“, i „humanoidni hemoroid“ a za Borisa Tadića „ofucani maneken“. Dragana Šolaka je nazvao „vođom tifusara po Srbiji“.

Neke od ovih uvreda uzete su neposredno iz prigodne staljinističke retorike u monstr. procesima ili tokom njihovih priprema. Koristili su ih tužilac Andrej Višinski zvani „dželat“, vođa čistki Lavrentij Berija, ideolog brutalnog agitpropa Andrej Ždanov, ali i Staljin lično koji umeo da kaže ili napiše za bivše sardanike: podlac i kukavica. Nepouzdani izdajnik, prodana duša. Kurva i prostitutka.

Staljinistički govor nije nimalo slučajan u Milenka Jovanova, čije tirade nemutiranim altom mogu da izazovu jaku nelagodu i najgora sećanja. To je naprosto totalitarni jezik posle koga se ne trpe pogovori i slede brutalne odmazde. Ali, on je više čovek zadatka i uglavnom je to, sa malo prostora da lično kreira svoje nastupe. Najpogodniji je da bude portparol grube osionosti i otvorenog nasilja, urlator u javnim nastupima sa idejom da ne dopusti oponentu da progovori ni reč. Ako je to moguće, a sa Milenkom jeste.

Onomad je bio gost u jutarnjem programu javnog servisa, a na drugoj strani je sedeo predsednik Demokratske stranke Zoran Lutovac. Ne znam šta je nateralo pristojnog i odmerenog Lutovca da krene u nemogući poduhvat i pokuša dijalog sa stvorenjem koje ne razume šta je uopšte to. Monolog je, u stvari, jedini oblik opštenja na koji pristaju vođe i članovi njegove opasne grupacije.

„Ovaj čovek bi vodio ljude na Goli otok i streljao. Pogledajte njegovo lice, to je lice masovnih ubica.“ Tako je Jovanov vrištećim falsetom vređao Lutovca, ne dopuštajući mu da dođe do reči. To je manir: govori uvek, nezavisno od toga šta on govori, govori što glasnije i urlaj, nikada nemoj da prestaješ, ne dopusti da se on čuje, govori bilo šta i ne biraj reči, svaka uvreda ima smisla. Budi neumoran u tome što radiš.

Radikali nemaju pogodnijeg od Jovanova za ovakve poslove. On je dobio naređenje i spreman je da učini bilo šta. Njegovi istupi izazivaju nespokoj i strah kod ljudi koji prepoznaju dirigovane fanatike.

Ipak je Zoran Lutovac stigao da kaže dve tri rečenice voditeljki. Zamolio je da u sledećoj prilici kad i ako ga pozovu, sa druge strane bude neko normalan. I da se potrudi da pozove neke hitne službe, jer je očito da gospodin Milenko Jovanov upravo preživljava teški napad nečega iznutra.

Teško je odrediti šta je napalo Jovanova spolja ili iznutra. On je hiperaktivni radikal koji ima svoju misiju, bez etičkih granica koje bi ga sputavale. On je glasnik nasilja koje ne staje, arijevac novog doba i srpskog sveta. Ne treba ga shvatiti olako, takvi tek dolaze i biće mnogo gore.

Peščanik.net, 15.09.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)