kuća oblepljena umrlicama
Foto: Predrag Trokicić

Kao osoba neprekidno na nišanu, Vučić je – recimo to tako – isuviše nestašan. Ili živahan, ako vam je tako draže. On voli i da putuje i da se slika, dakle da se izlaže. Sačuvati ga takvog, sklonog izlaganju ili egzibicionizmu, od tako brojnih potencijalnih atentatora, mora da je noćna mora za službe bezbednosti. Ne zna se u stvari šta je teži/gori zadatak: sačuvati Vučića (dobro, i sačuvati se od njega) ili ga čuvati pod komandom dvojice – nazovimo ih tako – glavnih Vučićevih bezbednjaka: Vulina i Stefanovića (dobro, tu je i Gašić, ako od njega može biti ikakve koristi). Tim pre što je među brojnim potencijalnim atentatorima upravo i sam Stefanović. Kako insinuiraju brojne njegove kolege, i Stefanović je dakle radio o glavi svoga šefa. I to ne sada kao tekući ministar odbrane, nego ranije baš kao ministar policije.

To je zaplet dostojan novoradikalske pameti. Šizofreni Stefanović kuje zaveru protiv šefa i istovremeno radi sve da šefa sačuva. Setimo se samo koliko je puta (dobro, bilo je jednom, ali tako upečatljivo da se u sećanju pojavljuje kao mnogostruko) taj isti Stefanović kao kulise postrojavao sirote naoružane policajce i na tako postavljenoj sceni izlazio pred kamere da izbezumljene gledaoce obavesti o još jednom pokušaju ubistva Vučića. S naknadnom pameću (Brnabić i Đukanovića) mi danas na tom snimku iz prošlosti ne vidimo samo policajce spremne da po cenu (tuđih) života brane Vučića, već i streljački vod spreman da u njega po komandi zapuca bez oklevanja. Jer, kako drugačije zamisliti paralelne policijske strukture, nego kao jednu te istu, samo šizofrenu strukturu – po šizofrenoj modli samoga Stefanovića.

Jednom kada shvatimo i prihvatimo taj obrazac šizofrenog umnožavanja – nebo/ponor je granica. Recimo, ako je Stefanović kao najbliži Vučićev saradnik, njegova osoba od poverenja, danas Vučićev osujećeni dželat, zar ne bi sutra to isto mogla postati i Brnabić. Kako Brnabić danas brani Vučića, tako ga je nekada branio i sam Stefanović. Sva je prilika, Stefanović bi ga branio i danas, ali Vučić danas ima Brnabić. Sutra će pak imati nekoga drugog, a Brnabić će postati ono što je Stefanović danas. Jednom kada se pohvataju pravila, igra je u stvari jednostavna – svaki bliski Vučićev saradnik, svaka njegova osoba od poverenja, potencijalni je Vučićev dželat. To vam dođe kao odrazi u naspramnim ogledalima. Za one koji umeju da gledaju. Brnabić tako nije samo Brnabić, ona je i budući Stefanović.

Ona će sutra biti ono što je Stefanović danas. Kao što je danas ono što je Stefanović bio juče. Stefanović joj uvek beži za korak – moglo bi i tako na to da se gleda. Pravo pitanje onda nije – šta će biti sa Stefanovićem? Kao što vidimo, Stefanović je neuhvatljiv, uvek za korak ispred. Pravo je pitanje: ko će sutra biti novi/nova Brnabić? Da ima pameti, Brnabić bi ostavila nesrećnog Stefanovića na miru. Visprena osoba na njenom mestu ne bi gledala ispred sebe za Stefanovićem, nego bi se osvrnula iza sebe da vidi ko je prati u stopu i diše joj za vratom. Ali, za to osvrtanje treba imati hrabrosti. Bulumenta novih Brnabić tiska se za njom, kao što se uostalom i ona tiskala s drugima iza Stefanovića, dok je šef nije izvukao za uši kao zeca iz… šešira, rukava… (Viktor Ivančić bi napisao: debelog creva).

Jedan takav šešir, rukav (ili, ako hoćete, jedno takvo debelo crevo) bio je ovih dana Dom omladine. Tu su se okupili mladi novoradikali pod nazivom Unija. Što u ovom kontekstu po principu kontraasocijacija neminovno priziva sećanje na nekadašnji konfederativni, rasistički, beli američki jug. Dobro, možda i ne priziva, ali, braćo ćirilična, zašto unija a ne savez? Kako god, pozdravila ih je Brnabić lično. I u njima nije videla ono što je za svoje dobro morala videti – nekadašnju sebe sa Stefanovićevom perspektivom. Videla je opet samo Stefanovića. (Dobro, i opoziciju, ali to se podrazumeva. Mada, i Stefanović je počeo da se podrazumeva kao i opozicija. Ne možeš više pljunuti po opoziciji a da istovremeno ne pljuneš i po Stefanoviću.)

O Stefanoviću dakle sve najgore. Ne samo što je taj Stefanović naumio da puca u Vučića, nego je… Zaista, šta je još mogao da uradi, strašnije od zavere protiv šefa? Pa evo, kaže Brnabić: nije okrečio stranačke prostorije i nije popravio klima uređaje u njima. Strašno, strašno. Onda je za Stefanovićem došla Brnabić, razotkrila zaveru, okrečila zidove i popravila klime. Omladinci klimaju glavama, pljeskaju rukama od zadovoljstva. Ni ne sanjaju da će možda jednom, iz perspektive naknadne pameti, u opisu stajati da su pljeskali – krvavim rukama. Jer jednom kad Brnabić postane Stefanović, čitav taj skup iz Doma omladine pretvoriće se u streljački vod za Vučića, kao što se to dogodilo sa Stefanovićevim policajcima. Dobroćudni čitalac bi rekao – pusti decu na miru, šta oni znaju. Ali evo, sad znaju, da ne bude posle da im niko nije rekao.

Peščanik.net, 26.10.2021.

Srodni linkovi:

Rodoljub Šabić – Anesteziranje

Vesna Pešić – Telohraniteljka na straži smrti


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)