Ova sintagma predstavlja raspon srpske politike, koju je davnih dana definisao Dobrica Ćosić, verovatno slučajno jer nije imao ništa pametnije da kaže. Ima tih njegovih gnoma prilično (kao recimo o moru i groblju, ili o srpskom seljaku, Republici Srpskoj itd.) koje kao devetnaestovekovni prežici naseljavaju aktuelni politički diskurs, oblikujući moguće odgovore i trasirajući političke procese. Tako su i dve izjave o Srebrenici, aktuelnog i bivšeg predsednika Srbije, Tomislava Nikolića i Borisa Tadića, situirane između strepnje i nade. Nikolić je bliži strepnji (jer kaže da “nijedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici“, što sugeriše da se pribojava da ih možda ipak ima, te ih stoga isključuje iz zajednice (muškaraca!) jer mogu opasno ugroziti njen identitet koji on zasniva u odnosu na genocid), dok je Tadić tradicionalno okrenut nadi (jer veruje da će sudovi i istoričari uraditi taj nemili posao kada će on konačno kao političar smeti da kaže ono što ne misli kao građansko lice). Ispostavlja se da obojica misle slično ako ne i isto, s tim što Nikolić strepi, a Tadić se nada. Nikolić stoga ne preza da otvoreno negira genocid, dok Tadić odlaže da to izgovori, pomerajući trenutak odluke ka budućnosti. Za razliku od njih koji se batrgaju u mreži ćosićevskog diskursa, sam Dobrica Ćosić kaže da zna šta se u Srebrenici dogodilo i predočava posledice vrlo precizno. Njegov stav o Srebrenici je jasno izražen u knjizi Bosanski rat (Službeni glasnik, 2012) koja je odmah prihvaćena kao važeći dokument srpske politike, udžbenik za razumevanje prošlosti i odbranu nacionalnih vrednosti.

Bitka za skidanje jedne nule

U knjizi Srebrenica – falsifikovanje istorije (Istorijski projekat Srebrenica; Pečat – knjige slobodne Srbije, 2012) počelo se upravo od tog Ćosićevog citata. On kaže: “Mora se uložiti napor da se objektivno istraži istina srebreničkih događaja 1992-1995. Ostanu li sadašnje brojke žrtava, vladajuće tumačenje i značenje ljudske tragedije u Srebrenici i oko Srebrenice, tragedije Muslimana i Srba, Srebrenica će silinom atomske radijacije da proizvodi samo zla osećanja i zle misli, patnju, prezir, žudnju za osvetom oba naroda, muslimanskog i srpskog”. Stefan Karganović, pisac predgovora i osnivač udruženja Istorijski projekat Srebrenica, piše kako ga je Ćosić zadivio tom knjigom a naročito citiranim pasusom koji mu je otvorio oči za problem Srebrenice. Radi se o potrebi, nastavlja Karganović, da se izađe u širi vremenski kontekst i tako sagleda sam događaj iz jula 1995. Stoga je 5. aprila 2012, u Ruskom domu organizovan okrugli sto na temu “Problem Srebrenice u svetlu studije Masakr u Srebrenici prof. Edvarda Hermana”. Bio je to ujedno i pozdravni skup na “neutralnoj teritoriji”, ispraćaj bivšeg ambasadora Rusije – Aleksandra Konuzina, uz poruku da “u Srbiji ima Srba”. Diskutantima sa ovog okruglog stola, kasnije su pridruženi tekstovi još nekih stručnjaka tako da konačni tim u zborniku, pored uvodničara čine: Edvard S. Herman, Ljubiša Simić, Žerminal Čivikov, Miodrag Stojanović, Aleksandar Pavić, Milo Lompar, Nikola Živković, Dajana Džonston i Manuel Oksenrajter. Svako od ovih učesnika je ekspert za negiranje neke od sudski dokazanih činjenica genocida u Srebrenici. Zajednički imenitelj je svest da se u Srebrenici dogodio “težak ratni zločin i da izvršioci treba da budu procesuirani”. Dakle, to su počinili neki pojedinci na svoju ruku, samoinicijativno, bez komandne navigacije i namere da se “delimično istrebi grupa bošnjačkog naroda prinudnim preseljenjima (40.000) i streljanjima po kratkom postupku (7.000 do 8.000)”. I kada se u ovoj publikaciji priznaje neki zločin, kao što je to slučaj u hangaru zemljoradničke zadruge “Kravica”, onda se to obrazlaže na sledeći način: “Žrtve u hangaru Kravica bile su pobijene usled neprofesionalnosti i nediscipline srpskih čuvara, a ne u sklopu operacionalizacije genocidnog umišljaja”. Dakle, čuvari su bili malo nervozniji zbog pobune zarobljenika, jer oni se ne smeju buniti, te su ih brutalno streljali po kratkom postupku. Ovo bi valjda, prema Karganoviću i autorima, trebalo da važi za Srebrenicu u globalu. Stoga je i zaštićeni svedok Dražen Erdemović bio jedna od tema ovih istraživanja. U fokusu je bilo pre svega njegovo poluhrvatsko poreklo, njegov ratni put, prelazak iz jedne vojske u drugu kao i sumnja u vremenski period za koji on tvrdi da je bio dovoljan za streljanje 1.200 zarobljenika (Žerminal Čivikov). Takođe, insistira se na tome da se najveći deo srebreničkih žrtava prikaže kao “legitimni ratni gubitak” što je u skladu sa osnovnom intencijom svih autora, pre svega Karganovića, a naposletku i Ćosića kao inspiratora ove poslednje, postgenocidne borbe za skidanje jedne nule iz zvaničnog broja žrtava.

Pitijske analize

Zbornik Srebrenica – falsifikovanje istorije, koji je ugledao svetlo dana zahvaljujući Miloradu Vučeliću i njegovom Pečatu, ponavlja sva opšta mesta negiranja genocida, od toga da je “Alija Izetbegović najavio genocid” (Edvard S. Herman) – ne pominjući da je to prvi učinio zapravo Radovan Karadžić – preko negiranja pojedinačnih zločina te obračuna sa zapadnim medijima, brojanja butnih kostiju, do finih obračuna sa “sekularnim sveštenstvom” u Srbiji (Milo Lompar). Ovaj poslednji segment je naročito interesantan, jer dolazi iz pera jednog unverzitetskog profesora književnosti, koji je pokušao sa srpskog stanovišta sagleda “ideologizaciju krivice”. Dr Lompar pritom polazi od Jaspersove tipologije krivice i stiže do odjeka Kišovog Peščanika (zapravo njegovog talmudskog završetka), koji kod dr Lompara dobija sledeću pitijsku formu: “Bolje je biti i u zasluženoj i u nezasluženoj sramoti nego sa sekularnim sveštenstvom deliti bilo šta: sramotu ili slavu ili novac”. Tj, bolje je biti među progonjenima, hteo bi da kaže dr Lompar, nego među progoniteljima koji nameću “krivicu Srbima” preko “šizoidizacije javne svesti”. Posebno je zanimljiva njegova distinkcija između sekularnog i istinskog sveštenstva; ovo drugo, po dr Lomparu, pre svega ima strahopoštovanje pred užasom i pred žrtvama. Međutim, ratovi koji su se vodili devedesetih godina pokazuju “istinsko sveštenstvo” upravo u drugačijoj situaciji. Njegovi predstavnici ne samo da nisu bili užasnuti pred strahotama, već su davali blagoslov za činjenje zločina a neki od njih su ih i sami podsticali ili počinili. Ovo nisu bili pojedinačni slučajevi kao što ni Dražen Erdemović nije bio jedini vojnik koji je učestvovao u srebreničkom genocidu. Kao što izvođenje iz voza i streljanje Bošnjaka u Štrpcima ne može biti stvar pojedinaca već države, tako ni genocid u Srebrenici nije samo kobna odluka Dražena Erdemovića da se na neko vreme posveti streljanju zarobljenika. Tabu Srebrenice je zbog toga zahvatio sve sfere društva i sada se nalazi u samom središtu politike i kulture u Srbiji. Knjige poput ove, Bosanskog rata i brojnih drugih knjiga na srpskom (“slobodnom”) tržištu ne doprinose ovladavanju prošlošću, već je čine nesavladivom, a njene katastrofalne posledice se svakodnevno mogu videti u aktivnostima i govoru kako bivših tako i aktuelnih političkih funkcionera.

Peščanik.net, 31.10.2012.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)
SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)