Stjecajem okolnosti, druženja i obaveza, proteklih nekoliko dana proveo sam u Beogradu, gradu s kojim sam familijarno, poslovno i prijateljski povezan i koji sam oduvijek volio, svjestan svega što je on bio i što jeste danas. A bio je i ostao jedina istinska metropola na ovim našim prostorima, ogledalo socijalističke Jugoslavije, mjesto u kojem još možeš dobiti prostor za djelovanje i ako dolaziš iz drugih postjugoslavenskih država i ne dijeliš većinsko tamošnje mišljenje o prošlosti, ali i glavni centar apsolutnog odbijanja suočavanja s prošlošću i s vlastitom ulogom u ratovima devedesetih.
I da se radi samo o Aleksandru Vučiću i njegovoj vlasti, stvari ne bi toliko sumorno izgledale, ali, nažalost, ogroman dio društva u Srbiji jednostavno nije spreman da s odmakom sagleda devedesete i ratne zločine koji su počinjeni u njegovo ime.
Što, opet ne bi bio toliki problem da se aktivno ne radi na njihovom negiranju i minimiziranju te na dodatnom sluđivanju javnosti koju se uglavnom uspješno pokušava uvjeriti kako se čitav zapadni svijet urotio protiv Srba i Srbije. Da stvari budu bizarnije, ogroman dio ljudi zdravo za gotovo uzima tu vrstu mišljenja, istovremeno dok je grad prepun ljudi upravo sa Zapada koji su došli na dva koncerta Ramsteina i pritom se dobro zabavili.
U Beograd sam stigao dan nakon izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, ali je sve na gradskim ulicama, od natpisa na famoznoj kuli Beograda na vodi, preko bilboarda na svim stranama, do rotirajućih reklama na ekranima, poručivalo kako „mi nismo genocidan narod“, slavilo Srbiju i Republiku Srpsku, s hiljadama zastava na svim zamislivim mjestima, pa i po prozorima stanova. I bez obzira na to što sam nedugo po dolasku sjeo u Maderu pa onda bio na jednom od najboljih partyja kojem sam svjedočio, na partyju Velikih priča, gdje je egzistirao jedan lijepi paralelni svemir metropolitanskog Beograda, što sam se sljedećih dana družio s dragim ljudima s kojima se skoro u ničemu ne razilazim, nakupovao, kao i uvijek, naramak novih odličnih knjiga, teško se bilo oteti dojmu jednog preovladavajućeg inata prema Zapadu i društva koje je generalno odlučilo mjeriti vrijeme i događaje mimo svijeta i bilo kakve autorefleksije, uvjereno da ispunjava neku povijesnu misiju.
Taksist koji me nakon nekoliko dana vozio na aerodrom, k tome čovjek koji je evidentno protiv Vučićeve vlasti, koji sa ozbiljnim sentimentima priča o Jugoslaviji i koji ima najbližu familiju u Sarajevu i u Zagrebu, sažeo je svoj stav o društvenom odbijanju Zapada u tri točke koje očito dijeli: Prva je zbog čega se od Srbije stalno nešto zahtijeva, druga je NATO-bombardovanje 1999. godine i treće je primoravanje da se ide na Zapad.
Na što sam mu rekao da je sve to legitimno, ali da je Hrvatska danas daleko bogatija i sređenija zemlja u odnosu na vrijeme prije ulaska u Europsku uniju, no da ne moramo svi dijeliti želju za takvim načinom života. Temu suočavanja jednostavno nisam otvarao, jer ne bi imalo pretjeranog smisla.
Što se točno pokazalo u Prijedoru i vjerojatno se još odvija dok ovo pišem. Dakle, dan uoči obilježavanja Dana bijelih traka, službene vlasti u Prijedoru, mjestu jednog od najmonstruoznijih sustavnih zločina prema nesrpskom stanovništvu, koji se nastavio skrivanjem masovnih grobnica i njihovim kasnim i slučajnim otkrivanjem, obilježavale su, uz prisutnost i očitu podršku solidnog broja građana, nešto što su nazvali Danom odbrane Prijedora od druga dva naroda.
I to je otprilike sve što treba znati o suočavanju s prošlošću. Mi s njom doista jesmo suočeni, ali se to ne događa na način na koji su očekivale žrtve, pripadnici nevladinih organizacija i nezavisni intelektualci, nego se odvija u izravnom prijenosu i simboličkom oživljavanju upravo onoga s čime se očekivalo suočavanje.
Tu mogu ljudski pomoći knjige Darka Cvijetića i sličnih autora, ali to u političkom i životnom smislu neće ništa promijeniti.
E sad, može li se i u takvim okolnostima, bez pretjeranih emocija nastaviti živjeti dalje zajedno? Pa ne samo da može nego i mora. Jer svaki drugačiji izbor vodi u novi krug pakla i može završiti samo s još jednim slojem trauma i novim statusom quo.
Ovo vjerojatno mnogima zvuči bolno i cinično, ali drugog rješenja nema. Očekivati da će društvo koje odobrava ili negira devedesete i sustavne zločine iz tog doba naglo progledati i postati bolje, nije samo uzaludno nego i autodestruktivno. A Bosna i Hercegovina ovakva kakva je, nije moguća drugačija. Nažalost, ali je tako.
Oslobođenje, 31.05.2024.
Peščanik.net, 04.06.2024.
SREBRENICA