Početkom mjeseca Ibran Mustafić je još jednom izazvao nelagodu kod mnogih Srebreničana, kao i mnogih drugih koji su imali priliku pročitati njegovo otvoreno “pismo protesta” upućeno FTV-u u vezi s prikazivanjem krmeta u popularnoj humorističkoj seriji Lud, zbunjen, normalan. Nije mi namjera braniti ni seriju ni krme u seriji, tj. pravo na prikazivanje, a pogotovo jedenje, klempavog hajvana; kao vegetarijanac i ljubitelj živih životinja, protiv sam svakog maltretiranja i ubijanja onih što smo ih proglasili “nižim vrstama”, pa i krmadi (uz to nisam siguran da li je u spomenutoj seriji krme doista zijanilo glavu ili je sve bilo samo “gluma”). Ovo je, naravno, moj privatni stav i moj dijetalni izbor – u skladu s onim što zovemo pravo na različitost i čime se u Bosni često volimo dičiti – a toleriram i prava onih koji imaju potpuno drugačije stavove i apetite, kao i prava onih koji “pozelene” kad vide krme na TV ekranima.


Pitanje krmeta i krmetine

Usput, kad smo već kod prava na različitost i “problema” krmeta, tj. krmetine – ne samo u pomenutoj seriji, nego i općenito u Sarajevu – želio bih protivrječiti onima koji sve učestalije tvrde da je svinjsko meso protjerano iz sarajevskih restorana. Ne bi me ni za to bilo briga da ovakve neistine ne potkrepljuju Dodikovo uporno svinjarenje o Sarajevu kao nekom “beskrmnom” Teheranu. O (ne)postojanju krmetine u Sarajevu ne odlučuju ni dekreti niti vjerski autoriteti (a ni pajdaši Ibran Mustafić i Milorad Dodik), nego ona znana “nevidljiva ruka tržišta”. Dakle, dok god u Sarajevu bude ljudi koji jedu svinjetinu, bit će i svinjetine. Čisto istine radi, svima koje zanima, moram reći da je “klempa” dostupna i u restoranima u srcu Baščaršije, samo pedesetak metara od Begove džamije. Međutim, ne želim ovdje besplatno reklamirati – niti stavljati na crnu listu – nikakve sarajevske restorane i (kr)mehane. Koga zanima, na Baščaršiji će lako pronaći gostionice u čijim menijima se nude jela poput, npr. “dalmatinskog pršuta” za 10 maraka ili “seljačke plate za dvije osobe”, sastavljene od svinjskih dimljenih kobasica, suhog vrata (dakako krmećeg), kukuruznog kruha i 30 deka travničkog sira – the whole lot za 20 kaemova. I, naravno, ništa se ne nudi “ispod tezge”, nego se čak može naći i na jelovnicima dostupnim na internetu. Toliko o onima koji trube o sarajevskoj džamahiriji – ili nedostatku iste – i o ugroženim pravima bh. dijetalnih manjina i većina. A glede manjina, ja osobno smatram da su vegetarijanci većinom najugroženiji kad je izbor hrane diljem Bosne i Balkana u pitanju. Kao pripadnik posne dijetalne manjine, puno bih radije pisao o pravima četveronožaca na život, nego o pravima dvonožaca da ih jedu, te smatram kako konzumiranje krmetine, kao i druga mesožderstva, nisu nikakav odraz nekih sofisticiranih, sekularnih, multikulturnih i inih civilizacijskih postignuća, nego, upravo suprotno, rudimenti našeg divljaštva. No, poznata je istina da o ukusima (vjerovatno i okusima) ne vrijedi razglabati i nema problema sve dok niko nikoga ne tjera za istu sofru.

Ne bi me se stoga posebno ni ticale Mustafićeve krmeće antipatije, njegov nedostatak smisla za humor, niti tvrdnje o njegovim navodno povrijeđenim vjerskim osjećanjima, da se isti, i ovaj put, nije sakrio iza skuta i imena jednog od udruženja srebreničkih majki na čijem je čelu (??) te još jednom, krajnje grubo i neprimjereno, (zlo)upotrijebio srebreničku kolektivnu tragediju i genocid za neko svoje privatno talasanje i profiliranje u javnosti. Ibran Mustafić, taj kobajagi dušebrižnik muslimana, već godinama privlači pažnju javnosti svojom galamom, neartikuliranošću i vulgarnostima. Ovaj put – tvrdeći da je 77. epizoda popularne serije “najveći civilizacijski napad na islamske vrijednosti koji se, poslije genocida, ikad na ovim prostorima dogodio pripadnicima islama” – Mustafić je po grubosti i gluposti nadmašio sam sebe. Naime, on, ni manje ni više, u svom nepismeno sročenom pismu, poistovjećuje prikazivanje domaće životinje na televiziji, s ciljem nasmijavanja masa, s masovnim ubijanjem hiljada ljudi s ciljem njihovog potpunog istrebljenja!? Ovakvo banaliziranje genocida je gruba uvreda za sve nas “Srebreničane” koji smo izgubili svoju rodbinu u genocidu. (Kao što Emir Suljagić zapisa, parafraziram, biti Srebreničaninom se više ne mjeri mjestom življenja ili rođenja, nego mjestom smrti naše rodbine.) Niti Mustafić ima pravo privatizirati genocid i razbacivati se srebreničkim žrtvama kad god mu se ćefne – recimo, kad mu se ne dopadne TV program – niti se srebrenički genocid smije p(r)oturati kao neka ispolitizirana platforma za šerijatske i nemoralne imperative. Genocid u Srebrenici je i prevelika svetinja da bi se smio reducirati na sredstvo za dnevnopolitička, populistička i kvazivjerska potkusurivanja. Upravo je dimenzija zločina u Srebrenici odredila njegovu posebnost, odnosno univerzalnost. U najširem smislu, srebrenički genocid je zločin protiv čovječnosti – i kao takav zločin protiv svih ljudi – a u onom najužem, tj. najintimnijem i najbolnijem smislu zločin protiv nas Bošnjaka Podrinja, naših familija i našeg zavičaja. Korištenje osobne zamjenice u množini “mi”, u prethodnoj rečenici, nije, nažalost, u simboličnoj funkciji nekog imaginarnog kolektiviteta; pored sjećanja na svoj podrinjski zavičaj, više nego bilo šta drugo, Bošnjaci Podrinja dijele svoju zajedničku tragediju – srebrenički genocid. Kao takav, genocid nije institucija niti metafora i nema nikakve veze s bilo kakvim stvarnim ili fiktivnim vrijeđanjem niti promicanjem vjerskih ubjeđenja bilo muslimana, bilo drugih vjeroispovijesti. Za to postoje institucije i autoriteti, a i zakoni koji se o tome trebaju brinuti. Isto tako, institucije, autoriteti i zakoni garantiraju razne slobode: od sloboda na vjeru do sloboda na govor, različitost, humor…


Ibro Majka

Pojedinci poput Ibrana Mustafića, međutim, smatraju da im njihova veza s genocidom daje neku moralnu superiornost u odnosu na ostale žrtve rata i građane BiH, pa čak i imunitet od eventualnih kritika. Jer, po takvom rezonu, ako bi se neko drznuo kritizirati građanina Mustafića, to bi bio atak na majke Srebrenice i na genocid. Mustafić to zna i to maksimalno zloupotrebljava. Svi koji su barem malo upoznati s djelovanjem ovog kontroverznog bivšeg (?) političara znaju da je ovakvo ponašanje već odavno postalo Mustafićev prepoznatljivi brend. Nažalost, Mustafić nije izolirani slučaj ovakvog ponašanja. Ovdje se više radi o jednom unutarbošnjačkom trendu banaliziranja srebreničkog genocida, kojim se genocid postepeno razvodnjava u šuplju retoriku i “oruđe” za sve nevolje. Prečesto su bošnjačkim političarima, njihovim “glasnogovornicima”, raznoraznim nacionalistima i fanaticima, koji s genocidom, tj. njegovim posljedicama, nemaju nikakve direktne veze, puna usta Srebrenice i genocida “protiv njihovog naroda” i “njihove vjere” kako bi opravdali svoja (ne)djela i “zaštitili” sebe genocidom. Ovakve manipulacije i trivijalizacije genocida imaju dosta zajedničkog s relativiziranjem i poricanjem genocida jer je i jednima i drugima važnija forma i nacionalistička šminka od stvarne ljudske tragedije i njenih konkretnih ljudskih posljedica. Ipak, zadržimo se ovaj put na liku i djelu s početka ovog teksta – Ibranu Mustafiću.

Prije par godina bio sam svjedokom u sudionikom javne debate o ustavnim amandmanima koja se održala u Parlamentu BiH. Kao na svim javnim debatama, i na ovoj se moglo svašta čuti i vidjeti. Međutim, sve je ipak, koliko-toliko, bilo u okvirima teme i dobrog ukusa – što za, što protiv – dok za govornicu nije izišao Ibran Mustafić i sasuo drvlje i kamenje po prisutnima, i to još sve na kraju začinio najmorbidnijom kletvom koju sam čuo u svom životu. Ibran Mustafić je najprije začepio usta prisutnima svojom poznatom “ličnom kartom” – “ja sam iz Srebrenice” – da bi, urlajućim glasom, svoje “izlaganje” završio kletvom: “Dabogda svakom od vas ko bude glasao za amandmane bio memorijalni centar u dječijim sobama kod vaših kuća.” Iako se mnogim prisutnima digla kosa na glavi od ovakve strašne kletve, niko nije ustao da na ovu Mustafićevu glupost uputi bilo kakav “amandman”. Većina prisutnih su se pravili gluhima, držeći se onog ustaljenog, patronizirajućeg stava prema srebreničkim žrtvama – kao, ono, čovjek je iz Srebrenice i dopušteno mu je da bude i lud i da kaže stvari koje se drugima ne bi tolerirale. I ne bi bio problem u tome što se Mustafić javno blamirao i zazivao mezarja u dječijim sobama poslanika u Parlamentu BiH da on nije sebi dao pravo da nastupa ne samo kao “jedan od nas”, nego i “u ime svih nas” Srebreničana. Upravo stoga što sam se zastidio svoga “zemljaka” Mustafića – jer nakon genocida mi Podrinjci smo prilično osjetljiviji na svoj zavičaj – javio sam se za riječ i rekao da sam i ja iz Srebrenice ali da imam nešto drugačije za poručiti. Nije mi bilo bitno koliko je moje mišljenje o amandmanima bilo valjano argumentirano (bio sam protiv amandmana u ponuđenoj formi), koliko mi je bilo stalo da (po)kažem da mi iz Podrinja, iz Srebrenice, nismo baš svi ludi i ne prijetimo i ne kunemo čim otvorimo usta. (Vođen sličnim pobudama napisan je i ovaj tekst.)

Sličnih incidenata je bilo i previše u Mustafićevim javnim istupima u zadnjih petnaest godina. Zbog nesrebreničke javnosti bitno je istaći da je Ibran Mustafić po mnogo čemu bio i ostao poseban, bolje rečeno nereprezentativan, primjerak Srebreničanina, kako prije rata tako i u ratu i u poratnom periodu. Poznati SDA jastreb je rano prepoznao da se kakvoća one predratne politike mjerila u decibelima koje su političari proizvodili s govornica, pa je SDA poslanik Mustafić, u stilu uspješnih političara s početka 1990-ih, politizirao koliko ga grlo nosi. Zbog te vrline je postao zapažen već od same Osnivačke skupštine SDA, da bi ubrzo potom postao i jedan od najgrlatijih agitatora ove stranke na terenu.

Od posebnosti koje ga izdvajaju od većine ostalih Srebreničana su također činjenice da se Ibran Mustafić ušetao u opkoljenu Srebrenicu novembra 1992. i izišao iz okupirane Srebrenice jula 1995., dakle, u vrijeme kad su ovakva putovanja za većinu Srebreničana bila nemoguća i ravna cijeni ljudskog života. Naime, u vremenu od aprila 1992. do jula 1995. mnogi novinari, doktori, humanitarci i oni koji su pošli kući spojiti se sa svojim porodicama ostalim u opkoljenoj Srebrenici su platili svojim životima pokušaj ulaska u Srebrenicu. Nakon što se, koncem 1992. godine, bez ikakvih problema “probio” čak iz opkoljenog Sarajeva do Srebrenice i “pobjedonosno” vratio u opkoljenu enklavu, Ibran Mustafić je, poput velikokladuškog Babe, očekivao da mu se sva vlast istog trena preda u ruke. Po svjedočenjima preživjelih sudionika iz toga vremena, njegovim dolaskom u Srebrenicu je počelo ono što će sam Mustafić kasnije nazvati “planiranim haosom”, tj. razdor među civilnim i vojnim vlastima u Srebrenici. Bez ulaženja u analizu i posljedice svih tih sukoba, jasno je kao dan da Mustafić nije bio nikakva pasivna žrtva u svim tim događajima te da je, u nizu drugih, jedan od ključnih faktora srebreničkih unutarnjih raskola bio Mustafićev inherentni apsolutizam i njegova megalomanska želja za vlašću.

Drugi bitan detalj po kojem se Ibran Mustafić izdvaja od ostalih Srebreničana jest njegovo zarobljavanje u Potočarima 11. jula 1995. godine. Dok su hiljade staraca i dječaka odvoženi direktno na gubilišta, mimo svake logike vezane za ovaj zločin, Mustafiću nije falila ni dlaka s glave. On je dobio status Mladićevog VIP “ratnog zarobljenika” te kao takav “razmijenjen” i dospio nazad u Sarajevo prije nego vijesti o masovnim grobnicama u Podrinju. Kada je shvatio da ga Alija Izetbegović, pred kojim je znao padati u podaničku ekstazu, nije dočekao s fanfarama i odlikovanjima, Mustafić proglašava predsjednika svoje stranke najvećim krvolokom i izdajnikom svoga naroda, nekim ko je od početka planirao “haos”, tj. genocid, a on, Mustafić, kao Izetbegovićeva desna ruka u Podrinju, navodno, s tim scenarijem nije imao nikakve veze. Nakon što se preko noći potrošio kao političar, Mustafić se počinje gurati sa srebreničkim ženama, majkama i ratnim udovicama, oko toga ko će biti na čelu ovih ženskih udruženja. Na kraju, smatrajući se najvećom žrtvom, on osniva svoje vlastito udruženje koje naziva Udruženje majki Srebrenice i Podrinja. Prema informacijama s portala Srebrenica Genocide, jednog od vodećih online resursa o srebreničkom genocidu, Ibran Mustafić je osnovao svoje “udruženje majki” kako bi priskrbio moralno i materijalno pokriće za izdavanje svoje kontroverzne knjige ratnih memoara Planirani haos. Isti izvor tvrdi da ovaj “lažni NGO” nikada nije predstavljao srebreničke žene i majke te da se radi o udruzi dva lica, među kojima se ističe lice Ibrana Mustafića, a pouzdano znam da nijedna majka, od desetina njih, iz moje rodbine nema nikakve veze s Mustafićevim udruženjem i njegovim proglasima.


Bestseller

Kao jedini muškarac na čelu jednog ženskog udruženja, Ibran Mustafić vrijeđa i ono što pojam srebrenička majka simbolizira. Samo je falilo da, prije par godina kad je Ibran Mustafić dobio batine od grupe mladića u Srebrenici, osvane naslov u medijima “Srebrenički sinovi pretukli srebreničku majku”. Taj incident, koji je Mustafić nazvao linčem i još jednim u nizu atentata na njegovu personu, je i sam napadnuti povezao s izdavanjem, odnosno sadržajem, svoje knjige Planirani haos, koja je već odavno postala bestseller i “materijal” za relativiziranje srebreničkog genocida u svim srpskim nacionalističkim glasilima i na web-stranicama. Među neistinama i poluistinama kojima Mustafićevo napisano djelo obiluje, meni je za oko zapalo ime mog rođaka (amidžića) Senahida Halilovića, kojeg Mustafić opisuje kako je “držao neku pušku” (ako je ikakvu, onda je to samo mogla biti lovačka puška njegovog oca, moga amidže, Huseina, koji je podlegao nakon ranjavanja gelerima granate ispaljene iz Srbije koja je razorila Senahidovu rodnu kuću u Klotjevcu). Mustafić završava svoje spominjanje Senahida tvrdeći da Senahid Halilović danas živi u Australiji. Kamo sreće, Mustafiću! Nažalost, istina je potpuno drugačija. Senahidovo tijelo, sakupljeno iz nekoliko masovnih grobnica u Podrinju, će 11. jula 2010. godine biti ukopano u Potočarima, dok će Ibran Mustafić i dalje davati sebi pravo da govori i u ime Senahidove majke koja je u Srebrenici izgubila muža, dva sina, i jedinog unuka, i koja danas živi sama u jednom od sarajevskih predgrađa, možda ponekad sebi dopustivši da se, u ovo malo preostalog života, čak i nasmije spadalu Izetu Fazlinoviću.

Za kraj, Feđi Isoviću i ekipi serije Lud, zbunjen, normalan želim poručiti da iza pisma Ibrana Mustafića ne stoje preživjeli Srebreničani niti srebreničke majke (bar ne velika većina njih) te da se ne obaziru na ovakve vrste ataka na svoju umjetničku slobodu. Ibran Mustafić je odavno zakuhao s većinom svojih Srebreničana i Srebreničanki te svojih partijskih i ratnih drugova, proglasio se “najvećom srebreničkom majkom”, a onda proširio krug svojih neprijatelja i na fiktivne likove kao što je Izet Fazlinović.

Pored svoje tuge, koja će ih pratiti kroz generacije, preživjeli Srebreničani također imaju pravo i na poneku životnu radost, a poznato je da humor – taj bitan znak živog insana i univerzalna karakteristika svih ljudskih zajednica – pored zabavne i relaksirajuće funkcije, također djeluje i kao odbrambeni psihološki mehanizam; svi koji smo okusili rat sjetit ćemo se kako nas je šala održala. U Izetu Fazlinoviću i njegovim (ne)zgodama mnogi od nas prepoznajemo i fragmente naših vedrih Izeta i Mustafa koji su nestali u ratu i u srebreničkom genocidu. Za mnoge od nas oni “nisu mrtvi” jer žive i u šalama u vezi s njihovim imenima. Mene još počesto nasmiju davno pričane i doživljene šale moga rahmetli oca i najbolje osjetim njegovu neprolaznost kroz svoja “smiješna sjećanja” na tog rahmetli zajebanta. A kad je zajebancija u pitanju, s ponosom tvrdim da je moj rahmetli Rele bio puno žešći i od samog Izeta Fazlinovića i, po mnogo čemu, bio bliži ovom Isovićevom izmišljenom liku, nego stvarnom liku Ibrana Mustafića.

 
BH Dani, 19.02.2010.

Peščanik.net, 19.02.2010.