Mora da je vladajućoj koaliciji, naročito Demokratskoj stranci, jako prigustilo čim šef države Boris Tadić, posle duže pauze i, valjda, uobičajenog ispipavanja pulsa javnosti, političkih i nacionalističko-intelektualnih krugova, ponovo „apeluje“ na poslanike da izglasaju rezoluciju o Srebrenici. Svestan činjenice da ova priča, kako vreme odmiče, klizi ka evidentnom obezvređivanju i relativizovanju i postaje podloga za ofanzivu srpske nacionalističke desnice, predsednik, zapravo, priznaje da njegovoj „prvobitnoj ideji“, lansiranoj u Banjaluci pre skoro dva meseca, ne ide baš glatko. Tadićev poziv da što veći broj političkih stranaka i – e, to je prava novost – nevladin sektor podrže rezoluciju, čiji se tekst još krčka u glavama partijskih ideoloških štabova, neki tumače kao vapaj, jer bi dalje oklevanje, razvlačenje, zavlačenje i licitiranje oko toga kako bi trebalo da izgleda „osuda strašnog zločina“ u Srebrenici, otežalo poziciju Srbije čak i među njenim najeksponiranijim evropskim prijateljima i lobistima. Jer, kako se čini, može se lako desiti da i sledeću, petnaestu godišnjicu 11. jula, dana kada je 1995.godine započeo i za tri dana se okončao masakr 8.000 srebreničkih Bošnjaka, Srbija dočeka kao jedina država u regionu (osim BiH iz dobro poznatih banjalučkih razloga) koja ne može, ili tačnije, većinski ne želi da se odredi prema događaju koji Evropa, a i sam Tadić u Vremenu, nazivaju „simbolom stradanja“ u ratovima 90-tih.

Ako ima konfuzije (a ima je u pozamašnim količinama) stvorio ju je sam Tadić, koji je samo dan-dva kasnije svoju prvu, nema sumnje, dobru i korisnu ideju da se izglasa jedna rezolucija modifikovao stavom da su, ipak, potrebne dve. Jedna o srebreničkim i druga o srpskim žrtvama u bosanskom ratu. U međuvremenu se to licitiranje u nacionalističkim krugovima proširilo i na Bratunac, Oluju i Bljesak i stiglo do Jasenovca. Tim svojim potezom predsednik Republike je, u stvari, otvorio brešu za debatu, koja je – umesto da pospeši katarzično suočavanje sa razmerama i monstruoznošću srebreničkog masakra – krenula sasvim drugim smerom. Već ta predsednikova „modifikacija“ pojačala je sumnje (pre svega, u civilnom sektoru, kojeg Tadić poziva u pomoć) o mogućoj novoj velikoj manipulaciji, što potvrđuju i suprotstavljeni stavovi o tome u samoj vladajućoj koaliciji. Odlučnost koju su Tadićevi glavni partneri, socijalisti, demonstrirali odbijanjem da prihvate upotrebu reči „genocid“, insistirajući na tezi da je „zločin“ (kakve li predusretljivosti od naslednika Miloševićeve ratne i nacionalističke politike) prava mera da se iskaže raspoloženje zvanične Srbije prema Srebrenici, bila je dovoljan povod da se u javnosti stvori utisak da od jasne, nedvosmislene, paradigmatične ocene likvidacije osam hiljada muškaraca bošnjačke nacionalnosti neće biti ništa. Još kada su na površinu isplivale i informacije da ni u samoj Demokratskoj stranci nema baš prevelikog saglasja između „nacionalnog“ i „socijaldemokratskog“ krila u vezi sa upotrebom ovog termina, nada da bi odnos prema Srebrenici za Srbiju bila tačka preokreta u tretmanu ratova iz 90-tih i uloge države u njima, istopila se i pretvorila u još jednu – iluziju.

Kako sada stvari stoje, Tadić ni u svojoj koaliciji nema većinu da usvoji rezoluciju u kojoj će Srebrenica biti definisana bar onako kako je to već učinio Međunarodni sud pravde. Dakle, kao genocid. Uostalom, i sam je u intervjuu Vremenu vešto izbegao upotrebu tog termina. Za njega je to debata o „stručno-pravnoj“ retorici i jalovo gubljenje vremena, što je dva dana ranije, u Kažiprstu B92 šefica poslaničke grupe „Za evropsku Srbiju“ Nada Kolundžija podrobnije objasnila rečima: „Međunarodni sud pravde nije ulazio u to da kaže – da, to jeste genocid. On je rekao da postoji jedna presuda u kojoj se kaže da postoji elemenat genocida.“ Pošto je, nema sumnje, šef države i lider DS po prirodi svog državno-stranačkog posla upućeniji od gospođe Kolundžije, ne bi bilo zgoreg da je u međuvremenu poduči da srebrenički genocid nije „spomenut uzgred na jednom suđenju“, već da je haški krivični sud generala Vojske Republike Srpske Radislava Krstića „zbog tog termina“ osudio na 35 godina robije. Da je podseti da je Međunarodni sud pravde 26. februara 2007. godine u sporu BiH protiv Srbije i Crne Gore presudio da je u Srebrenici došlo do „teritorijalno ograničenog genocida“, a jednim delom te odluke Srbija je označena odgovornom zato što je mogla, a nije sprečila krvavi pir Mladićevih hordi. Mogao bi da je upozna i sa činjenicom da je Evropski parlament u međuvremenu usvojio Rezoluciju kojom se 11. juli proglašava evropskim Danom sećanja na žrtve srebreničkog masakra. A mogao bi Tadić i sam da porazmisli o tome zašto je uporno ignorisao zahtreve grupe nevladinih organizacija da i Srbija obeležava taj dan.

U konfuziji koju su proizveli sami pokretači predloga da se Srbija izjasni o Srebrenici, najbolje se snašla nacionalistička desnica. Procenila je da Tadićevo koaliciono i partijsko okruženje nije ni unutar sebe dovoljno homogenizovano i konzistentno da bi se okupilo oko jednog stava, pa to što nije mogla vlast učinila je druga strana. Mobilisala se prilično brzo na tezi da bi usvajanje posebne rezolucije o Srebrenici, čak i bez pominjanja reči „genocid“, bilo ravno „samoubistvu Srbije sa predumišljajem“ (kako je to učinio urednik NSPM Đorđe Vukadinocvić u Politici); to bi značilo srpsko prihvatanje odgovornosti za zločin, dobrovoljno pristajanje da se Srbija i srpski narod kvalifikuju kao genocidni, a Republika Srpska proglasi tvorevinom nastalom na tom genocidu. Time bi se, po autorima udružene desnice, Srbija svrstala u red sa nacističkom Nemačkom. Najžešči u „patriotskom“ prkošenju Tadićevoj inicijativu bio je nezaobilazni Dobrica Ćosić, koji je ispisao i sledeće reči: Neprincipijelno, ravnodušno prema istinama bosanskog rata, galantno „emancipovano“ prihvatamo džihadsko-fundamentalističke bošnjačke propagandne laži o srpskom genocidu u Bosni i Srebrenici, nesavesno neodgovorno izjednačavamo svoje ratne zločine sa tobožnjim „holokaustom“ nad muslimanima, brojimo i umnožavamo svoje zločine, a prećutkujemo o bošnjačkim i hrvatskim – čime i naše potomke činimo pripadnicima genocidnog naroda ravnog sa nacističkom Nemačkom.Od koga je dobijen mandat za takvu evropeizaciju Srbije, koju zastupaju nedorasli političari, korumpirani intelektualci i neki mediji?

Ovaj težak Ćosićev napad na svog dojučerašnjeg „porodičnog“ prijatelja i saputnika Borisa Tadića poslužio je kao potka za pokretanje još opsežnije kampanje, koja, bez ikakve kontrareakcije među aktuelnim političarima i njihovim medijima, traje nedeljama i na čijem su čelu prepoznatljivi ideolozi ratne i nacionalističke politike s kraja 80-tih i tokom 90-tih godina. Preuzeli su inicijativu koju im je vlast širokogrudo ponudila i sada je skoro izvesno da u budućoj rezoluciji neće biti upotrebljen termin „genocid“. Pitanje je da li će se uopšte i usvajati bilo kakav dokument o Srebrenici. Koristi se teška nacionalistička artiljerijska paljba, u prvim „borbenim“ redovima su praktično ponovo svi oni koji su godinama unazad unesrećivali Srbiju i njeno okruženje. Tu je „pisac iz Drenove“, tu su preporođeni Vučelić i njegov Pečat, tu su vodeći teoretičari srpske nacionalističke desnice okupljeni oko Nove srpske političke misli, nekakvi samozvani evroamerički „antiglobalistički“ intelektualci, kojima je Srbija prilika da izađu iz anonimnosti. Tu negde su i Dačićevi socijalisti, Arkanov „evropeizirani“ sledbenik Dragan Marković Palma, „probudili“ su se i Koštunica, Nikolić, Vučić, a eto i sveprisutnog Milorada Dodika. Kao da se ništa u međuvremenu nije desilo, obnavlja se političko-nacionalistički ambijent koji manifestuje veličinu iluzije da je Srbija konačno odlučila da se – sebe i svojih evropskih ambicija radi – obračuna sa svojom prošlošću.

Otuda i utisak da je Tadićev poziv na konsenzus oko sadržaja rezolucije o Srebrenici, u narasloj euforiji odbrane Srbije i srpstva, donekle besmislen i kontraproduktivan. Ako Demokratska stranka ne može da obezbedi parlamentarnu većinu sa svojim koalicionim partnerima, čak i uz pomoć LDP-a i partija nacionalnih manjina, veliko je pitanje da li nam je uopšte potreban konsenzus sa onim političkim i nacionalističkim snagama i pokretima koji su proizveli ili kumovali Srebrenici, Vukovaru, Sarajevu, Dubrovniku. Možda je od kompromisa koji će izvitoperiti nameru da Srebrenica nikada ne bude zaboravljena ili, pak, instrumentalizovana u dnevno-političke svrhe, bolje ne usvajati nikakvu rezoluciju. Bar ćemo znati na čemu smo.

Peščanik.net, 26.02.2010.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)