Mali pas drži šapom parče hleba

Foto: Predrag Trokicić

Dobro, nisu bili baš tenkovi, kako se pevalo u popularnoj pesmi iz osamdesetih, nego samo ministar policije. Ali, pitanje stoji – zašto ministar policije i u kom svojstvu pregovara sa radnicima Pošte u štrajku? Podsetimo se, prvo sa štrajkačima niko nije hteo da razgovara jer je u Pošti sve u najboljem redu zbog racionalizacije i dobrog upravljanja. Tako u redu da Pošta godinu za godinom pravi dobit. Pa štrajkači mogu biti samo neprijatelji države, izdajnički ogranak protesta „1 od 5 miliona“ u redovima poštara. A sa radnicima-neprijateljima, kao sa teroristima, nema pregovora. Kada diskvalifikacije nisu pomogle, u razgovor o prekidu štrajka uključili su se čelnici pošte i predstavnici vlade. Ali, ne i štrajkači: umesto njih i u njihovo ime sa čelnicima Pošte i vlastima razgovarali su predstavnici sindikata, koji sa samim štrajkom, na svoju sramotu, nisu imali nikakve veze. Pa je postignuti dogovor između (ne)zainteresovanih strana, naravno, propao kao nebitan, a štrajk je pojačan. Da bi se kao pregovarač, svojevrsni štrajkbreher – iliti, doslovno: štrajkolomac – uključio ministar policije. I slomio štrajk.

Neko će reći, nije ga slomio, nego se sa radnicima dogovorio i tako zaustavio štrajk. Međutim, za sad znamo samo to da je štrajk prekinut. Znamo, sa sajta vlade, i šta je tobože dogovoreno. Ostaje pak da vidimo šta će od svega toga zaista da se ispuni. Dok čekamo, razmislimo još malo o štrajku.

Na tom štrajku jasno se ocrtala tehnologija vlasti tekućeg režima. Prvo, štrajkači moraju napraviti problem režimu da bi uopšte skrenuli pažnju na sebe. U toj početnoj fazi sukoba, režim lažima problem negira a svoje oponente diskvalifikuje. Ako protivnici izdrže taj prvi udar i nastave sa štrajkom ili protestima, u sledećoj fazi se sa njima razgovara. Ali, razgovori ne znače i odstupanje od unapred zadate linije da problem ne postoji, a da su oponenti nedostojni ustupaka. Ovo je jednostavno faza u kojoj se oponenti hoće prevariti. Njima se i dalje preti, kao što se štrajkačima u Pošti pretilo otkazima dok su na njihova radna mesta tokom štrajka prebacivani zaposleni na drugim radnim mestima, što nedvosmisleno pokazuje da u nekim sektorima Pošte postoji višak zaposlenih. Ujedno im se nameće i lažni dogovor, za koji vlast očekuje da ga štrajkači pod pretnjom prihvate. Obe ove faze mogu se podvesti pod ponudu „nešto za ništa“, ili: vi nama poslušnost a mi vama dakle – baš ništa. Ako štrajkači ili demonstranti izdrže i ovu šikanu, u trećoj fazi dolazi do ozbiljnih pokušaja da se napravi dogovor sa oponentima – štrajkačima ili demonstrantima, svejedno.

Tu sad imamo i jedan specifičan manevar. U ime vlasti više ne nastupaju njeni srednji ešaloni. Sada pred štrajkače ili demonstrante izlazi sami vrh kao sila koja rešava stvar. Reklo bi se da je to faza poraza za režim. Uistinu ona to i jeste. Ali, režim, sasvim racionalno, pokušava da spasi što se spasiti može: naprosto, u situaciji u kojoj se očito kruni njegova moć, on nastoji da je dodatno ojača. Stefanović, u sva svoja tri vida sile – kao ministar policije, potpredsednik vlade i potpredsednik stranke na vlasti – izlazi u susret štrajkačima, prihvata da ispuni najveći deo njihovih zahteva, i u trenutku kada gubi moć ponovo je stiče, jer od njega zavisi kako će se zahtevi zaista realizovati. U istom trenutku kada se štrajkači konačno emancipuju kao ravnopravni sagovornici vlasti, oni svoju slobodu ujedno i gube, jer polažu svoju sudbinu u ruke ministra policije. Ako ih ministar policije prevari (a ja mislim da hoće), oni će morati ponovo u štrajk, ali do tada će se vlast konsolidovati i na novi štrajk odgovoriti spremnije nego sada.

Zapazimo, na kraju, i jednu bitnu stvar: čitav proces pregovora odvija se mimo bilo kakvih formalnih ustanova i procedura. Istina je da su sami štrajkači izašli izvan pravnih okvira, ali – na to su jednostavno bili prinuđeni zbog neefikasnosti svojih sindikalnih predstavnika. Zanimljivije je i važnije to što i sama vlast ne poštuje propise i pravila. Upravo onaj čiji je posao da ih štiti – ministar policije dakle – nemilice ih krši samim tim što se pojavljuje kao pregovarač i mimo bilo kakvog pravnog osnova grabi ingerencije da reši spor i lažno se, mimo zakona dakle, predstavlja kao garant rešenja.

Kakvo svetlo štrajk u Pošti i njegov kraj bacaju na proteste širom Srbije? Po svemu što vidimo, mehanizmi vlasti nalaze se u prvoj fazi reakcije na problem. To bi moglo značiti dve stvari – ili da problem za režim nije veliki ili da tehnologija vlasti već u prvom stepenu daje zadovoljavajuće rezultate. Tek povremeno zaliči da je vlast pokrenula poluge iz drugog – recimo to tako, prevarantskog – stepena. Treća faza se još ni ne nazire. Šta bi demonstranti mogli da nauče od štrajkača iz Pošte? Pre svega to da moraju delovati kao ozbiljna pretnja po funkcionisanje sistema da bi uopšte primorali režim da pređe makar u drugu fazu. U ovom trenutku, ne vidi se da demonstranti imaju resurse da na taj način ugroze režim.

Nadalje, štrajk u Pošti pokazao je i jasna ograničenja levičarskih politika u otporu prema tekućem režimu. Levičarske politike, ove koje sada gledamo, neminovno su fragmentarne i usmerene ka rešavanju konkretnih problema pojedinačnih grupa, poput, recimo, radnika Pošte. One, umesto da ujedinjuju, cepaju opozicioni politički front naspram režima. Po samoj svojoj prirodi, njihovi zahtevi moraju biti konkretni da bi bili ispunjeni. Ali, upravo ih to čini prihvatljivima za režim. Ispunjavajući ih ili obećavajući da će ih ispuniti, režim efikasno slabi opozicioni blok. Štaviše, time što izlazi u susret takvim zahtevima, režim ne slabi, nego jača. Nema nijednog razloga, ako im se zaista poboljšaju uslovi za rad i podignu plate, da radnici Pošte podignu novi štrajk jer je to učinjeno mimo zakona. Njih bi naravno trebalo da brine što su garanti za ispunjenje njihovih zahteva slabi upravo zato što su vaninstitucionalni, ali to nije dovoljan motiv za novu mobilizaciju.

Nažalost, sve su to razlozi za dominaciju nacionalističkog govora unutar opozicionog bloka. Nije stvar dakle samo u tome da su nacionalisti najglasniji i da im u prilog ide višedecenijska sistematska ideološka priprema; s drugog, recimo to tako, levog krila, naprosto, ne stiže jednako jaka objedinjujuća matrica. U sredini stoje liberali i insistiraju na poštovanju prava, što i levom i desnom krilu, zaokupljenima oko svojih središnjih problema, mora izgledati smešno i nedovoljno. Radnici ne haju za pravo kada se bore za proverbijalnu koricu hleba; nacionalisti znaju da im pravo nije saveznik u postizanju nelegitimnih ciljeva. I dok je to tako, nije ni potrebno tenkovima ići na radnike – dovoljan je ministar policije.

Peščanik.net, 02.04.2019.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)