Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nikakva kontrola gole i glupe sile ovde više ne postoji. Ona je sama sebi dovoljna kao pokazivanje moći pred onima koji su je dopustili i nad nemoćnim građanima. Usred smo razumevanja filozofije policijskog časa, koja i nije tako prostačka kako bi se moglo rasuđivati na osnovu pameti iz koje je nastala. Taj čas je proizveden kao ideja o mučenju.

Policijski čas sprečava kretanje. Ali se zaraza ne prenosi kretanjem, nego dodirom i oralno nazalnim kapljicama. Možda pljuvanjem u lice, ili na još nepoznat način razmenom telesnih tekućina. Svako sve svoje sobom nosi, ako ga ne diraš, neće ti ništa.

Sinoć sam iz najmanje tri izvora dobio snimak policijske brutalnosti, koja se odigrala u ulici Tomaša Ježa kod broja 17. Svakako ste to već videli, ali detalji čine slavlje, pa bi valjalo malo raščlaniti taj jezivi video.

Građanin, zatečen u prekršaju se ne vidi. On je u vozilu, verovatno olisičen ili obezbeđen pažnjom bar jednog organa reda. Ali, mi vidimo dva druga organa, koji posluju oko parkiranog policijskog vozila. Jedan omanji, sedi, gologlav, mesarske građe, prilazi zadnjim, otvorenim vratima, i uličarskom kombinacijom desnog krošea i direkta, udara u lice nekoga. To može biti samo žrtva, plen njihove akcije. Njegov kolega, koji tumara oko vozila, i nešto drži u ruci, pet para ne daje za to što se partner pretvara u životinju. Ne pretvara se. Kolega koga nije briga za nasilje, zna da je to životinja, sa kojim deli iste vrednosti profesije, i sam je od iste pasmine.

Čuvar reda nije zadovoljan rezultatima svog vaspitnog rada, i svoje uvežbavanje raznih vrsta udaraca u vreću od građanina, ponavlja najmanje šest puta.

Šta je građanin koji se ne brani od zlikovaca skrivio policajcu, zaduženom da nas čuva od virusa? Pa to, zatekao se na mestu gde se građani u slobodnim zemljama slobodno kreću, na ulici svoga grada. Nije napao nikoga, nije se opirao nikome. U svojoj je državi, a Vučićev Gestapo nije. Policija koja javno bije i vojska koja bi mogla da počne, više ne pripadaju građanima. To je pretorijanska garda koja čuva umobolnog.

Tortura u centru Beograda je pokazni čas evolucije režima u Osmog putnika tela Srbije. Ništa tu nije slučajno. To je pokazna vežba pretvaranja slobodnih ljudi u logoraše na ulicama i trgovima. Uskoro će svi dobijati batine, svuda i na svakom mestu. Gde god nas vide, zateknu i stignu, njihovi smo. Razlozi prestaju da budu važni, nikada i nisu bili. Batine i javno ponižavanje postaće navika trpljenja, neka vrsta pseće sudbine. Kad je prestao otpor, bili smo spremni da budemo zamorčići, kad prestane čuđenje, onda smo gotovi.

Ministar Stefanović, sa nadimkom koji je stekao po jednom sekretu, kaže da to nije policija koju želimo. Naravno da ne želimo bitange odevene u plave uniforme, niti hulje koje im komanduju. Ali to su snage reda kakve stvara država koja ratuje protiv svojih građana. To su oni sami, to je njihova slika. To je državni teror!

Policijski čas, koji se širi po čitavom prostoru ove nesrećne države, kao metastaza, uveden je kako bi Gospodar zaraze omogućio sebi još jedan oblik uživanja u sadizmu. Zašto bi policajci bili drugačiji? Nije njihovo da budu humaniji od Vrhovnog, nego da slobodno slede njegovu izopačenost.

Pred scenama iz ulice Tomaša Ježa, virus odlazi u drugi plan. Sa gubitkom razuma, vlast postaje sve opasnija, uverena da ovde otpora nema, zaštićena pandemijom – paravanom za sve nastranosti koje ume da smisli.

Pred nama će se pojavljivati i nove scene torture, koje još nismo stigli da vidimo. Tako što nas biju, sprečavaju širenje bolesti.

Niko ne sme da vas bije! – rekao je Sloba u Kosovu Polju, ako se još sećate.

Danas sme da nas bije ko stigne, a mi još nismo sigurni smemo li da se branimo.

Peščanik.net, 16.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)