Hena tattoo
Foto: Predrag Trokicić

Raščistio sam: mi se nalazimo pod okupacijom. Klasičnom. Zatim sam postavio sebi pitanje: šta možeš da uradiš protiv okupatora? Verovatno – ništa. Možda ipak mogu da učinim nešto malo, simbolično?

Zbog toga sam otišao u poslovnicu Telekoma da odjavim mobilni telefon. Smatrao sam kako jedan važan izvor prihoda okupacionih snaga mogu lišiti tih hiljadu, dve hiljade dinara koliko iznose moji mesečni računi. Nije bilo velike gužve. Došao sam do prvog slobodnog šaltera i saopštio kako žalim da odjavim mobilni telefon. Službenica me je nezainteresovano pogledala, ali je njen pogled zainteresovao mene. Bilo je u njemu nečeg čudnog, neprirodnog. Nisam mogao da skinem oči sa njenog lica dok je obavljala formalnosti odjave i sve vreme razmišljao šta je to što me uznemiruje.

A onda mi je sinulo – njene obrve! U stvari, činjenica da uopšte nije imala obrve nego dve nacrtane linije iznad mesta na kojima bi inače trebalo da rastu dlake. Obrve ne samo da nisu postojale nego su, po svoj prilici, bile uništene u korenu. A linije iznad? Nisu bile nacrtane nego istetovirane! To je izgledu te žene dalo nešto, ako ne demonsko, ono svakako neprirodno.

Osvrnuo sam se sa nelagodom i konstatovao kako su i ostale službenice ukrašene istetoviranim obrvama?! Sve, i mlade i stare. Činilo se da to, na neki način, predstavlja pravilo službe u toj firmi. Ako želiš da radiš u MTS-u, zaboravi na svoje obrve. Mi ćemo ti besplatno, preko sindikata, istetovirati nove. Pomislio sam kako sam upao u neku vrstu psihoze, da preuveličavam stvari. Ipak, činjenica da NI jedna JEDINA žena u toj poslovnici očigledno nije imala pravo na sopstveni izgled delovala je zastrašujuće.

Rešio sam da proverim svoje sumnje u sistematičnost promene izgleda državnih službenica pa sam (nerado) prešao na Informativni program RTS-a. Što se tiče izgleda najavljivačica i novinarki te kuće nisam primetio ništa posebno, osim činjenice da izgledaju isto kao pre dvadeset godina. Staromodne frizure i loše skrojene haljine i „kompletići“ govorili su o tome kako one ne spadaju u okupatorsku operativu koja bi trebala da deluje – fatalno.

Ali zato ministarke Zorana, Nela i Jadranka, koje zauzimaju značajni deo onoga što ostaje posle prvih pola sata pojavljivanja Vučića u svakom dnevniku, zrače visokim stajlingom. Skupocena odeća koju nose, modni detalji u vidu svilenih ešarpi i pikantnih delova nakita, kao i tone firmirane šminke na njihovim licima, i naročito tetovirane obrve, govore kako se tu ne radi o ličnom izboru već o strategiji okupatora da svoje snage predstavi kao – fascinantne.

Šta je sa izveštajima iz skupštine? Ako izuzmemo urokljive naočari predsednice Maje, i prisustvo radikalki na koje ne bih trošio reči, ostaju uglavnom muškarci. Rado bih se pozabavio njihovim izgledom, pogotovo zbog opasnosti da ne ispadnem mizogin, ali bojim se da tu bilo kakva korektura izgleda nema nade na uspeh. Jer, složićete se, kako promeniti primitivni izgled Rističevića (pogotovu što on to, izgleda, smatra svojim šarmom), koje sve zahvate plastične hirurgije treba primeniti na Martinovića da bi on, koliko toliko, počeo da liči na ljudsko biće i šta uraditi sa mozgom Atlagića koji je glavni uzročnik gluposti koje svako malo prevaljuje preko jezika?

Ruku na srce, okupator je ipak postigao neki od željenih efekata među vladinim službenicima muškog pola. Kada pogledate Đorđevića, ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, shvatate kako u njegovom izgledu više nema ni traga ponašanju šoferčine, što je, inače, bio njegov prvobitni profesionalni izbor. Đuka se udaljio od svog izgleda bizona i sada više podseća na mnogo pitomiju domaću životinju, omiljenu na svakoj srpskoj trpezi. Mali čini velike napore da postane nevidljiv. I pored napora Stefanovića da u svome ponašanju smanji vikozitet tu nema mnogo pomaka. Jedini ko se ne menja, po cenu opstanka na vlasti, je Dačić. I dalje, kao ministar inostranih poslova, odbija da nauči ijednu reč bilo kog stranog jezika ili da bar poradi na svom muzičkom repertoaru.

Kada sve ovo nabrojim, izgleda da moj mali gest odbijanja saradnje sa okupatorom i ne predstavlja neki naročiti podvig. Mnogo značajnije postignuće bilo bi da ne dozvolim da me mračna sila promeni. Da, ma na šta ličim i kakvi god bili moji nedostaci, ostanem ovakav kakav jesam.

Peščanik.net, 29.01.2020.