Murghab, Tajikistan, 2003, photo Ivan Sigal, from the book White road

Murghab, Tajikistan, 2003, photo Ivan Sigal, from the book White road

Poslanici srpske skupštine kolektivno su posetili bioskop i gledali Spilbergov film Linkoln. Karte im je poklonio američki ambasador, a kada se projekcija završila, u “znak zajedničke borbe da svet učinimo boljim mestom”, podelio im je značkice sa američkom i srpskom zastavom i novčiće sa Linkolnovim likom.

Dostojanstvo srpske strane spasao je urednik Vremena Dragoljub Žarković, koji se u ime domaćina, ne zna se zašto baš on, obratio prisutnim zvanicama. Urednik Vremena se nije složio sa ekselencijinim viđenjem istorijske uloge Abrahama Linkolna.

Ambasador Majkl Kirbi svog velikog predsednika vidi kao čoveka koji se borio da se svim ljudima osigura pravo na život, pravo na slobodu i pravo na traganje za srećom. Žarković je, podsećajući prisutne da nije srpski nacionalista, ustvrdio da je Linkolnova glavna borba bila za očuvanje celine američkih država: “To je bitka koju smo mi izgubili. Naša država je opet podeljena i u tome su učestvovali i Amerikanci. A to – podučio je Žarković američkog ambasadora – Linkoln nikada ne bi prihvatio.”

Zašto ovo pominjem – bez veze, onako, mogla bih bilo šta, i opet bi pitanje bilo, a koga se to tiče, kakve veze to ima sa našim životom. Kako to da imamo osećaj da ništa više nema veze sa našim životom, da svako od nas ima neki svoj kalendar, svoju satnicu, svoje merenje vremena i prostora.

Ovog proleća nas očekuju samo brojevi i datumi: šeste, sedme i osme runde razgovora o Kosovu, onda datum kada će se odlučivati o datumu za pregovore o ulasku u EU. Onda, ako budemo imali sreće, datum za otvaranje i zatvaranje prvog poglavlja, pa datum za otvaranje drugog, pa trećeg, četvrtog, petog, trideset petog… i uto prođe život.

Osim Koštunici, Samardžiću, Antoniću, Dverima, Našima i Vašima, svima je jasno da je proces pridruživanja EU važan za stabilizaciju zemlje. Ubace te na tu bob stazu i onda se sankaš i paziš da ne izletiš na nekoj krivini. O važnosti te stabilnosti govoriće u ovoj emisiji Vladimir Gligorov, ali nekako mislim da je važno da ne izgubimo iz vida da stabilnost nije sama po sebi cilj.

Stabilno je i u Angoli i u Azejberdžanu; još je stabilnije u Kini i na Kubi, a najstabilnije je na groblju. Taj politički cilj, za koji se Vučić i Dačić ovih dana bore na bojnim poljima širom Evrope, samo je sredstvo pomoću koga od ove zemlje treba napraviti pristojnije stanište.

Problem je u tome što trčeći po Briselu i Berlinu, njih dvojica kod kuće ostavljaju polusvet koji su namestili na razna ministarska mesta, a koji se ponaša kao da i oni satima pregovaraju sa Tačijem i Vesterveleom i nemaju kad da se bave svojim poslom.

Ova skaredna farsa sa mlekom je najbolji primer za to koliko je ovde sve upušteno i zapušteno. Ministarka zdravlja Slavica Đukić-Dejanović, kao prva koja ljudima treba da kaže nešto o prokletom mleku, poručuje da svako treba slobodno, po svojoj volji da donese odluku da li će ga piti ili ne. Još će nam proevropski SPS to prodati kao dokaz poštovanja ljudskih prava.

U međuvremenu, u Sandžaku se Ljajićevi i Ugljaninovi kadrovi hvataju sa guše; u međuvremenu Miodrag Kostić zvani Šećer, od Komisije za zaštitu konkurencije dobija dozvolu da kupi još dve šećerane i tako postane gazda najmanje 65% tržišta šećera; u međuvremenu na pijacama, uz svoje tezge na kojima roba vredi 100 evra, ljudi se ubijaju i izvršavaju samoubistvo; ubijene i spaljene devojke i žene ostaju u crnim hronikama…

Nekoliko hiljada Crnogoraca je zbog zločina u Baru palilo sveće i izražavalo ogorčenje zbog porasta nasilja u svojoj zemlji. Ovde još uvek, kad god pomeneš te brutalne zločine, osećaš se neprijatno, neadekvatno, kao da govoriš o nečijoj duševnoj bolesti, a ne o bolesnom društvu. A ta bolest nije u 36. poglavlju procesa pristupanja EU; nju niko iz Brisela neće tražiti da rešavamo.

I da se vratim na projekciju filma o Linkolnu. Tamo je ambasador Kirbi, a ne Dragoljub Žarković, podsetio na Linkolnovo geslo: “Kao što ne bih voleo da budem rob, ne bih voleo da budem ni gospodar”. Sve što traži većina nas, koji se ne zadovoljavamo samo neprekidnim donošenjem strateških ciljeva, koji ne padamo na priču da su pred nama sudbonosne odluke zbog kojih ceo život mora biti stavljen na led – jeste da ne budemo ni robovi ni gospodari, nego ljudi koji se neće osećati kao budale ako na pitanje šta radiš, odgovore – tragamo za srećom.

Iz najave za radio emisiju 22.02.2013.

Peščanik.net, 22.02.2013.