Dvadeset godina nakon Tjenanmena, Kina je istovremeno drugačija i ista

 
Pre dvadeset godina, plišana revolucija je zbrisala komunizam sa prostora istočne Evrope. Na suprotnom kraju sveta, kineska vlada se obračunavala sa svakim ko se usudio da podigne glas protiv režima, što je kulminiralo 4. juna, masakrom na trgu Tjenanmen. Za dvadeset godina nakon Tjenanmena, kako piše Martin Hala, Kina se podigla iz pepela kroz ekonomsku saradnju sa Zapadom i proizvodnju domaće, „patriotske“ saglasnosti. Ali uz produbljivanje ekonomske krize, tvrdi Hala, „Veliki zmaj“ neće moći da ostane imun na istoriju.

U leto 1989. otputovao sam iz Praga u Varšavu na poziv grupe mladih poljskih intelektualaca koji su dovodili nezvanične „građanske“ posmatrače iz represivnijih komunističkih zemalja da prate prve (polu)slobodne izbore u sovjetskom bloku. U čvrsto kontrolisanoj, „normalizovanoj“ Čehoslovačkoj je i dalje vladala zagušljiva atmosfera, i ja sam spremno ugrabio priliku da udahnem malo svežeg vazduha. Jedan od trajnih utisaka sa tog puta za mene će ostati bes i sveopšta osuda krvave reakcije države na drugoj strani planete, u Pekingu. Svuda su bili izlepljeni posteri fotokopija naslovnih strana zapadnih časopisa, koji su Deng Hsjaopinga i Li Penga nazivali „pekinškim kasapima“. Bilo je bdenja, predavanja i rasprava, letaka i brošura, majica i bedževa. Pošto su preživeli obračun vojske sa „Solidarnošću“ 1981, Poljaci su instinktivno saosećali sa žrtvama onoga što se njima verovatno činilo kao povratak u vreme njihove demokratske pobede.

I nije se radilo samo o žrtvama komunizma; izgleda da su i sami počinioci osećali izvesnu dozu empatije. Po povratku kući, moj prvi zadatak na Univerzitetu Komenski u Bratislavi bio je simultano prevođenje za zvaničnu delegaciju kineskog ministarstva prosvete. Zvaničnici iz slovačkog ministarstva prosvete neprestano su izražavali podršku za ono što je „moralo da se uradi“ sa tim bezobraznim studentima u Pekingu. Neki od njih su davali i ličnije komentare: „Znate, možda ćemo i mi to isto morati da uradimo.“ Tada bi me oštro pogledali: „Nadam se da precizno prevodiš, mladiću.“ Bez obzira na kojoj se strani nalazili te istorijske godine, svima je bilo jasno da je Tjenanmen predstavljao mračnu stranu istog onog talasa koji je srušio komunizam u velikom delu sveta.

Kada je talas promene konačno zahvatio i Čehoslovačku, kao što znamo, vlast nije „uradila to isto“, iako sam ubeđen da su mnogi drugovi u prvi mah poželeli da na ulice izvedu vojsku. Igra je bila gotova čim su im Rusi jasno dali do znanja da ovaj put ne nameravaju da šalju Crvenu armiju. Za razliku od Kineza, oronuli istočnoevropski režimi nisu mogli da deluju sami.

Za to vreme, usred radosti zbog mirne demokratizacije istočne Evrope, svet je s nevericom gledao kako se kineska vlada obrušava na one koji su se usudili da glasno progovore za vreme kratkog proleća. Ljudi sa vladinih spiskova za odstrel koji su uspeli da pobegnu, dočekivani su kao heroji u Honkongu i na Zapadu. Kineski studenti i profesori na univerzitetima u inostranstvu bombardovali su svoju domovinu faksovima antivladine sadržine. Kineski emigranti u Evropi i Americi osnovali su nekoliko političkih organizacija, očekujući brzi pad režima. Predstavnici sada uglavnom zaboravljenog Saveza za demokratsku Kinu[1] iz Pariza poput Čen Jizija, bivšeg savetnika Žao Zijanga, ili Liu Binjan, pokojni doajen kineskog novinarstva, imali su otvoren poziv za sastanke sa političkim liderima zapadnih zemalja.

Kao i Dalaj lama. Setimo se da je njegova svetost nagrađena Nobelovom nagradom za mir 1989, nakon što su te godine u Lhasi izbile masovne demonstracije protiv kineske vlade. Suzbijanjem tih protesta rukovodio je tadašnji partijski sekretar u Tibetu, drug Hu Đintao, koji je od tada prešao na veće i značajnije stvari: veruje se da je, zahvaljujući čvrstoj ruci koju je pokazao u Lhasi, osvojio naklonost partijskih vođa nakon Tjenanmena.

Dvadeset godina kasnije, međunarodna percepcija Kine je drastično drugačija. Senka Tjenanmena je još uvek tu, ali svet je u međuvremenu postao očaran drugačijom slikom Kine: slikom „Velikog zmaja“, rastuće svetske sile koja transformiše sebe i svoje okruženje vrtoglavom brzinom. Sve što ima veze sa Kinom izgleda veliko i brzo – rast njenog BDP-a, njeni trgovinski viškovi i devizne rezerve, njeni neboderi i broj olimpijskih medalja.

Nema više statusa parije od pre dvadeset godina. Svi se udvaraju Pekingu zbog njegove ekonomske moći i geopolitičkog uticaja. Zapadni političari izbegavaju preostale disidente kao da su kužni, a utrkuju se da se sastanu sa drugovima koje su nekad zvali „kasapima“. Neki od njih proglašavaju „strateška partnerstva“ s Kinom, koja se nažalost obično raspadnu dok si rekao „bojkotujte Carrefour“.[2] Dalaj Lamu izbegavaju svi zvaničnici, dok predsednik Hu Đintao, koji je 1989. proglasio vanredno stanje u Lhasi, druguje sa svetskom političkom elitom.

Još je čudnije da se stav običnog naroda u Kini drastično promenio u poslednjih dvadeset godina. Naravno, postoji nezadovoljstvo ispod površine, a često i iznad – u Kini se svake godine održi desetine hiljada spontanih protesta protiv korupcije i zloupotrebe službenog položaja na lokalnom nivou. Ali neobično veliki broj tzv. običnih građana spreman je da pruži glasnu podršku „Centralnoj vladi“, posebno kada su u pitanju nacionalno dostojanstvo i ugled Kine. Kineski studenti u inostranstvu ne šalju više subverzivne poruke kući; veća je verovatnoća da će poći u sajber-lov na „antikineske elemente“ i „izdajnike“.

U Kini se za poslednjih dvadeset godina očigledno nešto krupno promenilo. Ne samo što je komunistički režim odbio da sledi svoje sovjetske rođake na putu ka smetlištu istorije, već je i osmislio snažan povratak na scenu. Ona Kina, koja je toliko ličila na istočnu Evropu 1989, iznedrila je neobičan novi hibrid, koji se ponekad naziva „kineskim modelom“. Pošto više nije parija, Kina se sada diči svojom „pregovaračkom moći“ u zemlji i inostranstvu. Ali gde se tačno, i kako, ova transformacija odigrala? I, što je još važnije, može li da potraje?


Kimerika

Iz današnje perspektive, čini se da je najvažniji element za spasavanje navodno komunističkog režima i dovođenje Kine u središte svetske pozornice – globalizacija. Kina je jedan od dobitnika, ako ne i najveći dobitnik, ovog sveobuhvatnog procesa za poslednje dve decenije, iako ima mnogo, možda i desetine miliona gubitnika koji svojim radom hrane tu zver, a za uzvrat dobijaju vrlo malo, ili ništa. Kao država, Kina je mnogo profitirala od globalizacije, koristeći svoju glavnu strukturnu prednost, naizgled nepresušni izvor jeftine radne snage, pod strogom kontrolom auroritarnog sistema koji zabranjuje rad nezavisnih sindikata ili bilo kakvih sličnih remetilačkih faktora. Kineska radna snaga pomalo podseća na bliskoistočnu naftu – to je izvor ogromnog bogatstva za one koji mogu da je kontrolišu. Nafta i radna snaga pokreću mašine svetske ekonomije, ali za razliku od nafte koja prati mašine, radna snaga ih privlači. Tako se veliki deo svetske proizvodnje polako selio na istočnu obalu Kine, gde se nalazi ono što je proizvodnji najpotrebnije – jeftina i velika radna snaga, koja pristiže iz nerazvijenih unutrašnjih provincija.

Kina nije skočila u globalizaciju preko noći. To je bio rezultat duge borbe između pragmatizma Deng Hsjaopinga i ortodoksnijih komunističkih uverenja njegove braće po oružju. Otvaranje Kine ka trulom Zapadu nije se mnogo dopadalo revolucionarima. Deng je pripadao generaciji koja je bukvalno osvojila Kinu jašući na konjima, i kojoj je više bilo stalo do političke moći nego do privrede. Bio on kasapin ili ne, Deng zaslužuje poštovanje zbog svoje vizije i odlučnosti da je nametne svojim ostarelim saborcima.

Za te „besmrtnike“ (veterane Velikog marša) kojima nije bilo stalo do privrede, problem je bilo nezgodno pitanje „eksploatacije“. Angažovanje jevtine radne snage u izvozno orijentisanoj proizvodnji predstavljalo je klasičan primer eksploatacije viška rada, kako je to definisao Marks. Nekadašnji kineski predsedavajući (predsednik) Liu Šaoki, Dengov mentor i po Maoovom mišljenju simpatizer kapitalizma, bio je optuživan za vreme Kulturne revolucije (1966-1976) da je izjavio kako „eksploatacija ima svoje prednosti“ (Boxue you li). Nije sasvim jasno da li je Liu to zaista rekao, ali se Deng očigledno sa njim složio i uspeo da u to ubedi druge, prekršivši tako jednu od glavnih komunističkih doktrina.

Međutim, trebalo mu je dosta vremena da pobedi. Neposredno nakon Tjenanmena, najmračnije sile represije vladale su bez ikakvog otpora. Uglavnom se odustalo od privrednih eksperimenata osamdesetih, kao i od povremeno živih debata o političkoj reformi. Stara garda je pune tri godine bila zauzeta čistkom preostalih liberala i lovom na učesnike demonstracija iz 1989. Kao što se moglo i pretpostaviti, privreda je posustala. Međunarodni ugled Kine bio je na najnižem nivou, kao i poverenje domaće javnosti prema Komunističkoj partiji. Slično kao i pred kraj Kulturne revolucije krajem sedamdesetih, Kina je bila u ćorsokaku. Za izlazak je bila potrebna nova inicijativa.

Presudni faktor za to bilo je Dengovo čuveno „kontrolno putovanje na jug“ 1992, što je događaj koji je više ukorenjen u imperijalnoj tradiciji nego što potiče iz regularnih partijskih kanala.  Kao što je Mao pokrenuo Kulturnu revoluciju 1966. uz samo nekoliko gestova, tako je i Deng 1992. samo trebalo da pohvali nekoliko preostalih privrednih eksperimenata u provinciji Guandong, izjavama poput „usporeni rast nije socijalizam.“ Administrativne prepreke za privatno preduzetništvo i strana ulaganja počele su brzo da se ruše, i Kina je uskoro ponovo bila na putu ka nesmetanom kapitalizmu. Nakon traume Tjenanmena, novi uslovi su bili mnogo jasniji nego osamdesetih: možeš se baviti preduzetništvom koliko ti drago, samo se ne mešaj u politiku. Obogati se ako možeš, ali nema više Tjenanmena.

Sada je za Kinu put ka globalizaciji, koja je besnela pred njenim vratima od kraja hladnog rata, bio otvoren. Ali da bi na taj put izašla, Kina je morala da sarađuje sa ostatkom sveta, i to u vreme još uvek uzburkanih emocija nakon 1989. Ranih devedesetih se na Kinu i dalje gledalo kao na izopšteni režim koji ubija sopstvene građane. I dok je strane biznismene bilo lako ubediti da su nove poslovne prilike značajnije od nekadašnjih „problema“, postojale su ogromne političke prepreke za puno priključivanje Kine svetskim tokovima.

Od svih bilateralnih odnosa, odnosi Kine i Sjedinjenih Država su toliko značajni da definišu ugled zemlje u svetu. Ovo naročito važi za ekonomiju. Da bi iskoristila globalizaciju na najbolji mogući način, Kini je bio potreban nesmetan pristum američkom tržištu, ali i američkoj tehnologiji i investicijama. Sredinom devedesetih, ta dva tržišta su se međusobno dopunjavala: Kina je imala jevtinu i disciplinovanu radnu snagu a Amerika sve ostalo. Privrednici su to shvatili, ali mnogi političari, koji su i dalje bili šokirani događajima iz 1989, zahtevali su da se i vanprivredni faktori, poput ljudskih prava i demokratije, uzmu u obzir . Potpuna integracija dveju privreda, kao i integracija kineske privrede u svetsku, nije se mogla ostvariti bez izvesnih političkih ustupaka.

Ti ustupci su bili posledica duge debate o „tretmanu najpovlašćenije države“ (TND) i iz kineskog članstva u Svetskoj trgovinskoj organizaciji (STO). Tokom devedesetih, Kini je svake godine dodeljivan status „najpovlašćenije države“, a takav ritual je izazvao žestoke rasprave u Americi oko ljudskih prava u Kini. U suštini, debate o TND predstavljale su tipičan primer sukoba mišljenja američkih privrednika i američke političke elite povodom odnosa sa Kinom. U toj borbi političari nisu mogli da pobede – ulog je bio previše veliki da bi privrednici popustili. Američki poslovni interesi bili su toliko isprepleteni sa Kinom da je uskraćivanje TND bilo skoro nezamislivo. To bi bio trgovinski ekvivalent nuklearnom udaru – ekonomske i političke posledice bile bi toliko strašne da se taj status dodeljivao skoro automatski.

Čitava rasprava se može predstaviti stavovima Bila Klintona tokom njegovog prvog mandata (1993-1997). Klinton je došao na vlast nakon što je žestoko kritikovao prethodnog predsednika, starijeg Džordža Buša, zbog njegovog „umiljavanja diktatorima u Pekingu“. Godinu ili dve je pokušavao da iskoristi američki trgovinski uticaj da bi naterao Peking da promeni ponašanje, čak i eksplicitno povezujući dodeljivanje statusa najpovlašćenije države sa napretkom na polju ljudskih prava, izvršnom naredbom izdatom 1993. Stanje ljudskih prava u Kini se naredne godine čak i pogoršalo. Pošto je bilo očigledno da blefira, Klinton je bio primoran da obnovi TND. Kako bi kapitulacija bila potpuna, odvojio je pitanje TND od napretka na polju ljudskih prava, i tako potpuno promenio stav u odnosu na prethodnu godinu. Za kinesko rukovodstvo, simbolična poruka bila je jasna: treba samo zadržati čvrst stav dovoljno dugo, pa će Amerikanci popustiti. Nikad nisu morali dugo da čekaju. Implikacije toga za buduće američko-kineske odnose bile su ogromne i mračne.

To odvajanje 1994. propraćeno je dubljim političkim pomirenjem za vreme drugog Klintonovog mandata. Đang Cemin je posetio Ameriku 1997, a Klinton je naredne godine uzvratio posetu. TND je uveden za stalno 2000, a krajem 2001. Kina je ušla u STO. Naravno, političke razlike između SAD-a i Kine su i dalje prisutne, pa čak i produbljene. Pa ipak, kada latentna napetost pređe u manju krizu, to više nema uticaja na njihove ekonomske odnose. Neometen politikom, proces pojačane ekonomske integracije se ubrzavao dok na kraju nije dostigao nivo simbioze koju su Moric Šularik i Nial Ferguson nazvali „Kimerika“:

„Najvažniji fenomen svetske privrede u poslednjih deset godina jeste odnos Kine i Amerike. Ako o njemu razmišljate kao jedinstvenoj privredi zvanoj Kimerika, taj odnos obuhvata oko 13% kopnene površine Zemlje, jednu četvrtinu njenog stanovništva, oko trećinu njenog bruto domaćeg proizvoda i oko 50% globalnog privrednog rasta u poslednjih šest godina.“[3]

Taj odnos je simbiotski i nejednak. Kina („istočna Kimerika“) se bavi proizvodnjom, često u fabrikama kompletno prenetim sa Zapada. Amerikanci pokazuju nezasit apetit za jevtinom kineskom robom koju proizvodi jevtina radna snaga i tako stvaraju ogroman trgovinski deficit. Budući da se proizvodnja pomera na istok, Amerika nema mnogo toga da ponudi za uzvrat, osim „intelektualnih dobara“ poput tehnologije i zabave – ali zašto bi Kina platila nešto što može jednostavno da iskopira? Kina Americi pozajmljuje novac koji od nje dobija za svoje proizvode, ne zato što je darežljiva, već zato da bi Amerika mogla da kupuje još više kineskih proizvoda kako bi proces i dalje tekao (a dug se akumulirao).

Fenomen Kimerike, koji predstavlja neku vrstu svetskog ekonomskog poretka u proteklih desetak godina, odgovoran je za globalni prosperitet bez presedana. Industrijska roba – sve od elektronike do tekstila – bila je jevtina, inflacija je bila niska a uzimanje kredita lako. Obe strane su bile na dobitku; SAD i čitav svet su se pretvorili u potrošački raj, a Kina je gomilala kapital i zapošljavala svoje radnike, i tako pružala legitimitet za jednopartijski sistem u zemlji i inostranstvu. Integracija u svetske privredne tokove pomogla je Kini da se oslobodi političke stigme iz 1989.

Ali finansiranje zaduživanja nije moglo da traje večno. Kako Ferguson piše:

Što je Kina bila više raspoložena da pozajmljuje Sjedinjenim Državama, to su Amerikanci bili spremniji da se zadužuju. Drugim rečima, Kimerika je bila glavni krivac za povećanje kreditiranja, osiguranje obveznica i novih finansijskih derivata stvorenih nakon 2000. godine. Bila je i glavni krivac za nagli porast hedž fondova. Bila je glavni krivac za to što su deoničarski fondovi mogli da se zadužuju na sve strane i da finansiraju LBO-ove. I Kimerika – ili azijsko „štedno izobilje“ kako ju je nazvao šef Federalnih rezervi Ben Bernaki – je bila glavni krivac za to što je američko tržište stambenih kredita bilo preplavljeno kešom da ste 2006. mogli da uzmete kredit bez dokaza o stalnim prihodima, bez zaposlenja i bez imovine.[4]

U suštini, mehur tržišta nekretnina u Americi naduvavan je novcem iz ostatka sveta. Kao što je često slučaj sa mehurima, lake pare su išle uz rastegljive zahteve za kreditiranje i uz čistu prevaru. Euforija je najzad popustila, i naišao je prvo očaj a onda, kako to obično biva, panika. Počelo je na tržištu drugorazrednih kredita, jer je neispunjavanje obaveza tu najčešće, ali je ubrzo postalo jasno da će čitavo američko tržište nekretnina osetiti posledice.[5]

Kimerika je odjednom postala himera. Zanimljivo pitanje je šta će sada Kina i Amerika da urade. Obe zemlje su upletene u vezu koja im je ranije dobro služila, ali koja ih sada opterećuje. Ne mogu lako da se izvuku. Kina je postala nejveći poverilac Amerike, ali joj je Amerika i dalje potrebna da od nje kupuje proizvode i održava joj privredu i zaposlenost. To znači da bi Kina i dalje morala da pozajmljuje novac nesolventnom klijentu. Očigledno će nešto morati da se menja. Kineski političari su već izrazili zabrinutost za bezbednost svojih rezervi, nagomilanih u američkim vladinim obveznicama. Džo Šiaočuan, guverner Narodne banke Kine, nedavno je čak i predložio da se formira nova rezervna valuta koja bi zamenila dolar.[6]

Uz rezerve koje se procenjuju na dva triliona dolara, Kina je u dobroj poziciji da promeni pravila igre. Može da iskoristi povoljne okolnosti za stimulisanje domaće potražnje i isključivanje američkih potrošača. Istovremeno bi mogla da učini svoje društvo pravednijim, i tako ukloni glavni izvor unutrašnjeg nezadovoljstva. Problem je u tome što će se možda pokazati da se jednopartijski režim u Kini još teže prilagođava upravljanju lakim novcem od Amerike, koji se – uz svu korporativnu i ličnu pohlepu – još uvek može podičiti dobro osmišljenim sistemom kontrole.  Kako da rizikujete dva triliona dolara u sistemu za koji se vrlo dobro zna da je korumpiran i netransparentan? U martu 2009. godine, visoki partijski kadrovi su navodno upozoravali da bi korupcija mogla da omete nedavno najavljeni paket stimulativnih mera vredan nekoliko milijardi dolara.[7]


Patriotski konsenzus

Ekonomska integracija Kine u svet nakon 1992 – zvalo se to globalizacija ili Kimerika – imala je dubokog uticaja na unutrašnju politiku. Doprinela je da Komunistička partija pronađe novi legitimitet nakon debakla iz 1989, potpuno transformisala čitavo kinesko društvo, stvorila nove klase i grupe, kao i nove deobe za moguće sukobe. Pre svega, pružila je kineskom društvu novu svrhu, koja je najpreciznije izražena sloganom „Bogaćenje je božanstveno“ (slogan je već bio skovan osamdesetih.) Drugi popularni slogan iz tog vremena, „Neki će se prvi obogatiti“, u sebi je sažimao nuspojave, ali nakon decenija sirotinjskog egalitarizma, Kinezi su bili spremni da prihvate ozbiljne nejednakosti zarad mogućnosti napretka.

U nove uslove nakon 1992. spadao je i do tada neviđen stepen ličnih sloboda. Decenijama su značajni segmenti privatnog života u Kini bili pod kontrolom produžene ruke režima, zvane „radna jedinica“ (gongzuo danwei), a u to su spadale i privatne stvari kao što je brak ili porodica. Sa erozijom državnog preduzetništva, radne jedinice su izgubile uticaj, kao i mnogi drugi delovi partijske države, poput nekada sveprisutnih uličnih komiteta, pa čak i partijske ćelije. Obični ljudi su uglavnom bili slobodni da žive kako hoće, pod uslovom da ne naprave glupu grešku i upuste se u politiku, koja je pripadala isključivo partiji. Te nove lične slobode, u kombinaciji sa mogućnošću zarade novca kroz privatno preduzetništvo, otvorile su čitav niz novih mogućnosti koje su mnogima bile mnogo zanimljivije od politike.

Dobici od privredne liberalizacije raspoređeni su selektivno. U jednopartijskom sistemu, ulaz u sistem kotrolišu aparatčici, i vaš poslovni uspeh dosta zavisi od toga koliko ste dobro politički povezani (zloglasni guanxi). Kao što je i očekivano, ovo je dovelo do ogromne korupcije, koja je konstantni izvor nezadovoljstva javnosti. Što je još važnije, čitav model Kimerike zasnovan je na jeftinoj radnoj snazi, koja se iz provincije sliva u velegrade na istočnoj obali Kine. Do nedavno su migranti sputavani takozvanim hukou sistemom prijave boravka, koji je njihov boravak u gradovima činio polulegalnim, ako ne i potpuno ilegalnim. Kao rezultat toga, domaći kineski migranti bili su izloženi eksploataciji koja se obično povezuje sa međunarodnom migracijom. Njihov položaj se može uporediti sa Meksikancima koji bez dokumenata rade na jugu Amerike. Glavna razlika je u broju – prema zvaničnim kineskim podacima, u kineskim gradovima radi oko 130 miliona migranata, tj. radilo je – pre nego što je zbog kimeričke krize oko 20 miliona njih bilo primorano da se vrati u sela.

Ako su migranti u ovom sistemu gubitnici, dobitnik je urbana srednja klasa. Omogućene su im javne usluge poput (uglavnom) besplatnog školovanja i zdravstvene zaštite, čega uglavnom nema na selu, i imaju koristi od ulaganja u infrastrukturu, koja su pojedine gradove pretvorila u svetske metropole. Oni u novu, globalizovanu („kimeričku“) privredu ulaze uglavnom na srednjem ili višem nivou, ostavljajući mukotrpan rad na fabričkoj traci neobrazovanim migrantima bez dokumenata. Već je krajem 1978, kada je Kina napravila prvi korak ka tržišnim reformama, urbani raspoloživi prihod bio 2,6 puta veći od ruralnog neto prihoda; do 2006. ova razlika je povećana na 3,3 puta. Džastin Jifu Lin, glavni ekonomista Svetske banke, naziva ovo jednom od najvećih ekonomskih razlika na svetu.[8] Po merilima džini koeficijenta, Kina je od 1993. sa 40,7 skočila na 47,3 u 2004. godini, što je nivo tipičniji za „Latinsku Ameriku“ (što je broj veći, veće su i socijalne razlike). Lin smatra da je rastući jaz između bogatih i siromašnih direktna posledica kineskog ekonomskog modela.[9]

U apsolutnim ciframa, procenjuje se da kineska srednja klasa broji između 25 i 150 miliona ljudi, zavisno od metodologije i kriterijuma. Obim niže klase nije toliko sporan: prema podacima Svetske banke, 2005. je u Kini 204 miliona ljudi živelo na manje od 1,25 dolara dnevno.[10] Ako tom broju dodamo migrante koji žive iznad linije siromaštva, ali su daleko ispod nivoa srednje klase, dobijamo značajno društveno nezadovoljstvo. Većina ovih „gubitnika“ živi na selu, ili između sela i grada. Skoro svi „dobitnici“ iz nove srednje klase žive u gradovima.

Prema tradicionalnom sociološkom pristupu, gradska srednja klasa se smatra za glavnu pokretačku snagu demokratizacije tranzicionih društava. Međutim, to nije baš tačno u slučaju Kine. Brojni sociolozi, uključujući i kineske, ističu da je kineska srednja klasa nesvakidašnja, i da je karakteriše skoro potpuni konsenzus oko jednopartijske vladavine. Stručnjaci za demokratsku tranziciju poput Darona Ačemoglua i Džejmsa Robinsona slažu se da velika ekonomska nejednakost čini snažnije ekonomske grupe, kao što je nova srednja klasa, otpornim na demokratizaciju, jer ona može ugroziti socijalne i ekonomske privilegije koje uživaju u nedemokratskom sistemu.[11]

Zapravo, izgleda da je veliki deo gradske srednje klase uključen u sistem od kojeg ima toliko koristi. Ti ljudi su postali glavni saveznici vlade u stvaranju novog patriotskog konsenzusa, kojim se opravdava jednopartijska vladavina i obezbeđuje ideološka osnova za pristanak na autoritarni sistem. Prema nacionalnom narativu, koji je zamenio komunističku ideologiju,  Kini je potrebna neupitna vladavina Komunističke partije, da bi se zaštitila od zavera skovanih na neprijateljskom zapadu, koje za cilj imaju sputavanje Kine i zaustavljanje njenog privrednog i geopolitičkog razvoja ne birajući sredstva. Kritika stanja ljudskih prava u Kini samo je još jedan zločinački plan da se zaustavi kineski napredak. To važi i za promovisanje demokratije, koja bi samo oslabila kinesko jedinstvo i samu zemlju, i pretvorila je u lak plen za zapadni „hegemonizam“.

Nije sasvim jasno koliko ljudi kupuje ovakav pojednostavljeni pogled na stvari. Javnim diskursom se manipuliše kroz cenzuru i aktivno nametanje agende, što vlasti nazivaju „usmeravanjem javnog mnjenja“ (yulun daoxiang). U naizgled otvorenijoj raspravi na internetu, mnogi podržavaju ovaj „patriotski konsenzus“, ali treba imati u vidu da autori poruka na kineskom internetu nisu uvek ono za šta se izdaju. Partijska država upošljava čitavu armiju tzv. „internet komentatora“ – poznatijih kao „partija od pedeset centi“ ili Wu mao dang, jer se veruje da su toliko plaćeni po poruci – koji usmeravaju diskusiju u željenom pravcu. Uz „Veliki firewall“ koji filtrira politički nezgodne poruke, i Internet policiju i provajdere koji to rade ručno, ostaju samo Wu mao dang, i tako se dobija iskrivljena slika o pravom stanju javnog mnjenja.

Ipak je očigledno da mnogi prihvataju verziju po kojoj „Komunistička partija brani Kinu od njenih neprijatelja“, i da su ti ljudi spremni da podrže vladu na javnim demonstracijama protiv „antikineskih elemenata“. Ponekad su te demonstracije nasilne, poput onih tokom prenošenja olimpijske baklje. Najgore scene se nisu odigrale na zapadu, već kad je „sveti plamen“ prenošen kroz Seul, gde je oko deset hiljada kineskih migranata, među kojima je bilo i studenata iz programa razmene, nadjačalo i maltretiralo lokalne korejanske demonstrante.[12]

Najvidljiviji i najglasniji od ovih samozvanih „patriota“ su pripadnici tzv. „ljute omladine“ ili Fenqing. To je posebna grupa urbanih omladinaca iz srednje klase, obično mlađih od 20 godina. Fenqing su besni zbog uticaja zapada na Kinu, i spremni su da taj bes ispolje na internetu, ili putem direktne akcije kao što je bojkotovanje (ili preciznije, demonstriranje ispred) Carrefoura ili neke slične manje-više slučajno izabrane zapadne kompanije. Stariji kineski komentatori, poput autora Ju Hue ili Ma Điana, uporedili su njihovo ponašanje sa fanatizmom Crvene garde početkom Kulturne revolucije.[13]

Pošto su tinejdžeri, Fenqing ne pamte ni Tjenanmen ni žive debate iz osamdesetih. Oni su proizvod urbanog procvata nakon 1992. i ideološke manipulacije „usmeravanog javnog mnjenja“. Oni uz to pripadaju prvoj generaciji jedinaca, rođenih pod propisima o jednom detetu, uvedenim krajem osamdesetih. Ovi razmaženi „mali carevi“ navodno imaju pojačan osećaj sopstvenog značaja. Prema jednom kineskom komentatoru, oni su „samoljubivi, zatucani i nesposobni da prihvate kritiku“[14] Njihovo životno iskustvo trošenja i privilegija u velegradima govori im da je zvanična verzija – po kojoj se Kina razvija pod mudrim rukovodstvom Partije, uprkos pokušajima zapada da je sputa – tačna.

Naravno, njihovi roditelji i babe i dede pomalo se drugačije sećaju partije. Izgleda da se stvorio generacijski jaz u kineskom poimanju sebe i sveta. Takođe postoji jasna podela na grad i selo, koja otprilike oslikava podelu na dobitnike i gubitnike kineskog modela razvoja. Ruralna Kina oseća da je za zapadne medije nevidljiva; informacije koje dolaze iz Kine uglavnom govore o stavovima urbanih Kineza. Prema pričama, na selu je ideološki konformizam na mnogo nižem nivou. Između ostalog, jedna od neobičnih činjenica jeste nagli, iako uglavnom neprimećeni razvoj nezvaničnih hrišćanskih crkava, koje neki eksperti, i časopis Economist, nazivaju nevladinim organizacijama koje se najbrže razvijaju.[15] Nije u pitanu samo hrišćanstvo; izgleda da i ostale religije napeduju kod razočaranih, uključujući i vađrajana budizam – što je iznenađujuće, imajući u vidu animozitet koji kod javnosti izaziva Dalaj lama.

U magli zvanične cenzure i „usmeravanog“ javnog mnjenja koje pojačava konformizam i skriva pobunu, teško je razaznati demarkacione linije ideološke polarizacije u Kini. Vlada je očigledno uspela da obezbedi pomalo fanatičnu (pa stoga i nepredvidivu) podršku nekih grupa koje su imale koristi od „kimeričkog“ modela, pre svega Fenqing. Zbog cenzure je teško proceniti veličinu suprotstavljenog tabora liberalnih ubeđenja, ali on sigurno postoji. Ako ništa drugo, u životu ga održavaju napadi njegovih neprijatelja, a možemo biti sigurni da oni prate snagu svojih protivnika.

Na portalu China Digital Times skoro se pojavilo nekoliko zanimljivih komentara, u kojima se pokušava definisati razlika između „levice“ i „desnice“ u kineskom virtuelnom prostoru. U kineskom kontekstu, levicu i desnicu treba shvatiti drugačije od onoga što ti pojmovi označavaju na zapadu. „Levicu“ predstavljaju konzervativci koji podržavaju jednopartijski sistem, dok „desnica“ označava liberale koji mu se protive, i koji traže „univerzalne vrednosti“ poput demokratije i ljudskih prava. Ovo sigurno zvuči poznato onima koji su živeli u zemljama sovjetskog bloka. Na „levičarskom“ forumu Tiexue, jedan komentator opisuje tu dihotomiju ovako:

Levičarski blok je u suštini nacionalistički blok […] Desničarski blok je zapravo individualistički blok. Svi desničari ističu da su lični interesi važniji od nacionalnih.[16]

Malo bolji opis zacementiranih stavova dvaju tabora može se naći u poslednjem kineskom nacionalističkom manifestu, novom bestseleru pod nazivom Nesrećna Kina: Važno doba, velika vizija i naši izazovi (2000). Ovo je u suštini nastavak prvog proglasa Fenqing,Kina može da kaže ne (1996), koji je i sam usledio za prvom „ljutitom knjigom“,Gledajući Kinu trećim okom, objavljenom 1994. Knjige iz 2009. i 1996. su dela više autora, a bar je jedan pisac (Song Kuing) sudelovao u pisanju i jedne i druge. Knjiga Kina može da kaže ne je objavljena u vreme dok su trajale rasprave o TND, i u njoj se reflektuje „bes“ zbog navodnih pokušaja da se Kina „zaustavi“ povezivanjem stanja ljudkih prava i njenog trgovinskog statusa. Naslov knjige Nesrećna Kina odnosi se na prošlogodišnje proteste pred Olimpijadu i na navodno blagonakloni stav zapada povodom tibetanske pobune u martu. Kroz knjigu provejava i žaljenje zbog „defetističkog stava“ u Kini nakon skandala sa zatrovanim mlekom kompanije Sanlu, i staje se u odbranu Fenqinga, koji trpe napade „takozvane elite koja ima uticaja u društvu“.[17] Uprkos u osnovi konformistikoj poruci u knjizi, izgleda da autori veruju da biju junačku bitku protiv dominantnog elitnog diskursa koji je očigledno „antipatriotski“. Ovo „elitno“,  „desničarsko“ mišljenje možda neće preživeti cenzuru zvaničnih medija i interneta, ali njegovi „patriotski“, „levičarski“ protivnici su vrlo svesni da ta skrivena, zataškana struja vreba između redova, neuništiva i uticajna.

Možda je najbolje artikulisani izraz ove liberalne struje, ili kontrastruje, formulisan u „Povelji 08“, koju je objavila šarolika grupa kineskih građana decembra 2008. Kineska povelja se direktno poziva na čehoslovačku „Povelju 77“, što nas opet vraća na istočnu Evropu. Opšte je prihvaćeno verovanje da je Povelja 77 doprinela kasnijim demokratskim promenama u Čehoslovačkoj, ako ne i u čitavoj istočnoj Evropi 1989. Na kineskom internetu bilo je živih rasprava o značaju i potencijalu Povelje 08, kao i o sličnostima i razlikama između Čehoslovačke i istočne Evrope pre 1989. s jedne strane, i današnje Kine sa druge.[18] Bilo je argumenata i kontraargumenata, više ili manje validnih. Mogu samo da dodam citat drevnog kineskog filozova Čuang Cea: „Ako se na nešto gleda iz perspektive razlike, stvari deluju razičito; a ako se gleda iz perspektive sličnosti, izgledaju slično“.

Iz perspektive različitosti, Kina je nekoliko svetlosnih godina ispred istočne Evrope iz 1989. Uspela je da izbegne obrnuti domino efekat komunizma tako što je redefinisala sebe, prihvatila tržišna pravila i zauzela poziciju jednog od glavnih igrača u globalizovanoj privredi. Uspela je da izmanipuliše domaće javno mnjenje i da privuče segmente društva koji su imali koristi od ulaska Kine u proces globalizacije. Veliki deo kineskog društva je danas mnogo slobodniji od Evrope pod komunizmom, u tom smislu što ljudi mogu da putuju, da se bogate i da uživaju svakodnevni stil života koji nije toliko drugačiji od zapadnjačkog. Ekonomski i politički uspon Kine ulio joj je samopouzdanje i stvorio joj globalne ambicije kakvu istočna Evropa nije imala tada, a nema ni danas.

Ali tu je i perspektiva sličnosti. Politički, Kina je i dalje jednopartijska diktatura, koja se ne razlikuje od nekadašnjih istočnoevropskih. Režim se potrudio da poveća svoj legitimitet, koji je ipak ostao površan. Sama činjenica da se pojavila peticija poput Povelje 08, inspirisana disidentskim pokretom u istočnoj Evropi, i da je privukla na hiljade potpisnika i raspalila žestoke rasprave na internetu i drugde, ukazuje na to da i dalje opstaju neke bazične vrednosti koje Kina nije uspela da prevaziđe u svojoj transformaciji nakon 1992.


Pukotine na vrhu, ponor na dnu

Možda će biti i gore. Svetska ekonomska kriza preti opstanku „kimeričkog“ ekonomskog modela pomoću kojeg je kineski komunizam preživeo u postkomunističkog dobu. Citiraću jedan skorašnji komentar:

U suštini, kineska privreda je postala tako ranjiva na ekonomsku krizu 2008. zbog svoje preterane zavisnosti od investicija i izvozne potražnje. Investicije su zaslužne za preko 40% kineskog BDP-a od 2005, a trgovinski suficit se popeo na neverovatnih 8% BDP-a 2007. Istovremeno, potrošnja domaćinstava je 2007. bila na dosada neviđeno niskom nivou od 35%  (u Sjedinjenim Državama iznosila je 70% BDP-a). Ova neuravnotežena ekonomska struktura je glavni razlog kineske ranjivosti na krizu. Zavisnost od izvoza očito čini Kinu zavisnom od potrošača u SAD-u i Evropi, čija potrošačka moć drastično opada.“[19]

U svakom slučaju, Kina će morati da promeni svoj ekonomski model. To će možda doprineti ispravljanju nekih postojećih neravnoteža, ali će destabilizovati status quo. Privilegovani će izgubiti neke privilegije, i ravnoteža moći i političkih savezništava bi se mogla poremetiti. Da li će Kina izdržati promene i iznova redefinisati sebe bez političkih nemira? Nedavno su dva istaknuta stručnjaka za Kinu dala slične odgovore: Peking će preživeti krizu, ali će jedinstvo njegovog rukovodstva biti stavljeno na probu. Minšin Pei tvrdi u časopisu Foreign Affairs da režim može preživeti čak i ozbiljnu ekonomsku krizu zbog svojih zastrašujućeg bezbednih struktura i represivne moći. Međutim, tenzije u društvu izazvane krizom možda će podstaći oportuniste unutar rukovodstva da pokušaju da se izbore za vlast, dodvoravajući se javnosti populističkim rešenjima za neke probleme:

Sve veće socijalno nezadovoljstvo možda nije dovoljno da svrgne partiju sa vlasti, ali možda će biti dovoljno da navede neke pripadnike elite da iskoriste situaciju za svoje političko napredovanje. Takvi politički preduzetnici možda će iskoristiti primamljivost populističkih obećanja da oslabe svoje suparnike i tako stvore podele unutar naizgled ujedinjene partijske vrhuške.[20]

U časopisu Foreign Policy  Čeng Li zaključuje da je rukovodstvo već podeljeno na „populiste“ (tuanpai,tj. komsomolska klika aparatčika okupljenih oko Hu Đintaoa ) i „elitiste“ (dobro povezani preduzetnici i sitna elita povezna sa bivšim predsednikom Đang Ceminom). Međutim, Čeng tvrdi da, uprkos svojim razlikama, ove dva tabora čine „tim suparnika“ koji ima zajednički interes u očuvanju režima. Njihovo suparništvo bi moglo ojačati sposobnost sistema da se prilagodi, pogotovo s obzirom na to da njihova konkurencija više nije „igra bez gubitnika“, već rad na postizanju konsenzusa. Ipak, i on vidi da može doći do sukoba:

Nova kineska igra elitne politike možda neće uspeti. Šta će se dogoditi ako se, na primer, ekonomske prilike budu i dalje pogoršavale? Frakcionaštvo na vrhu se može oteti kontroli i možda čak i dovesti do mrtve tačke ili do otvorene borbe. Različita rešenja za mnoge probleme – uključujući i pitanje preraspodele resursa, uspostavljanja sistema državne zdravstvene zaštite, reforme finansijskog sektora, postizanja energetske bezbednosti, održavanja političkog poretka i smirivanja unutrašnjih etničkih tenzija – već su tako različita da će rukovodstvo možda teško postići onakav konsenzus kakav je potreban za efektivnu vladavinu.[21]

Naravno, ovo je čisto nagađanje. Pa ipak, osnovna konstelacija – jednopartijski režim koji ima dovoljno represivne moći da potisne moguće nemire, ali samo ukoliko rukovodstvo ostane ujedinjeno – nije toliko različita od situacije iz 1989, kako u istočnoj Evropi, tako i u Kini. Tjenanmen se ne bi dogodio da nije bilo razdora između Žao Zijanga i konzervativaca, i Berlinski zid ne bi pao da Gorbačov nije potresao sovjetski režim. Nakon dvadesetogodišnjih promena, osnovne karakteristike ostaju iste. U jednopartijskom sistemu, mala pukotina na vrhu može stvoriti ponor na dnu. Iza maske samopouzdanja, harmonije i stabilnosti, duh 1989. i dalje mori režim koji se nadao da će ga izbrisati i prevazići.

 
Martin Hala, Eurozine, 3. 6. 2009.

Original in English
© Martin Hala
© Eurozine

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 13.07.2009.

———–    

  1.  Vidi: http://www.fdc64.de
  2. Francuski trgovinski lanac sa preko 130 hipermarketa u Kini, bojkotovan nakon pokušaja francuskih protibetanskih demonstranata u Parizu 2008. da otmu olimpijsku baklju od kineske takmičarke u invalidskim kolicima. (prim.prev.)
  3. Niall Ferguson, “What ‘Chimerica’ Hath Wrought”, The American Interest, jan-feb 2009. http://www.the-american-interest.com/article.cfm?piece=533
  4. Niall Ferguson, “The Ascent of Money”, feljton u South China Morning Postu, 18. 11. 2008.
  5. Niall Ferguson, “What ‘Chimerica’ Hath Wrought”, The American Interest, jan-feb 2009.
  6. “China calls for new reserve currency”, Financial Times, 23. 3. 2009.
  7. Xinhua, 10. 3. 2009; Wall Street Journal, 11. 3. 2009.
  8.  International Herald Tribune, 22. 7. 2008.
  9. Merenje razlika se često osporava. Neki drugačiji modeli pokazuju das u razlike u Kini sve manje (Joshua Keating, “The difference is in the details”, Foreign Policy, mart-april 2009.) Šta god da je tačno, u Kini vlada opšte uverenje da su razlike sve drastičnije.
  10.  Svetska banka u International Herald Tribune, 22. 7. 2008.
  11. Daron Acemoglu,  James A. Robinson, Economic Origins of Dictatorship and Democracy
  12. Kim Tae-jong, “Anti-Chinese sentiment looms after torch relay”, Korea Times, 28. 4. 2008.
  13. The Guardian, 13. 6. 2008, http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2008/jun/13/china
  14.  Yang Xiaosheng , CNN, 4. 10. 2004, http://money.cnn.com/magazines/fortune/fortune_archive/2004/10/04/8186784/index.htm
  15.  The Economist, 2. 10. 2008.
  16. “‘Left’ and ‘Right’ in Chinese cyber-politics”, China Digital Times, 23. 3. 2009 , http://chinadigitaltimes.net/2009/03/left-and-right-in-chinese-cyber-politics
  17.  “Nationalism rages in new Chinese book”, Zhongnahai Blog, 12. 3. 2009, http://www.zhongnanhaiblog.com/web
  18.  Rebbecca MacKinnon, “What does Charter 08 mean? Too soon to tell…”, http://rconversation.blogs.com/rconversation/2009/01/what-does-charter-08-mean-too-soon-to-tell.html
  19. Barry Naughton, “The scramble to maintain growth”, China Leadership Monitor, 27/2009.
  20. Minxin Pei, “Will the Chinese Communist Party survive the crisis?”, Foreign Affairs, 12. 3. 2009.
  21. “China’s Team of Rivals”, Foreign Policy, mart-april 2009.