Brani se Peti oktobar

Totalitarni sistemi u dvadesetom veku šire strah, oni predstavljaju najveće poraze čovečanstva, a pobeda nad njima najviše “prosvetljenje”. Boris Tadić, predsednik Republike Srbije, ili Tomislav Nikolić, zamenik predsednika SRS.

Ili – ili, nema i – i.

Matematički zadatak.

Boris Tadić, Srbija kao otvorena mogućnost, ili Tomislav Nikolić i put ka Albaniji Envera Hodže.

I to nije metafizičko, nego fizičko pitanje, egzistencijalno pitanje.

Poredak stvari nije ideološki, a još je manje retoričan.

Nikolić predstavlja vlast SRS koja je postojala i delovala od devetog marta devedeset i prve do petoga oktobra dvehiljadite. Trećega februara Tadić reprezentuje svu petooktobarsku Srbiju.

Trećeg februara nema trećeg puta.

To što se posle godina i godina najstrašnijih iskustava i stalne borbe protiv zverstava, opet kao i devedeset i prve, trećeg februara ponovo postavlja pitanje tenkova na beogradskim ulicama i, hladnjača sa leševima, ubijanja “tamo” i ovde, vitlanja i svitlavanja ljudi po javnim i privatnim prostorima, ganjanja i uništavanja, smrtnih obračuna po magistralama, haustorima i Fruškim gorama, to što dželati i žrtve “izlaze” na ista mesta i sede u istim televizijskim emisijama i to što žrtve rata i tranzicije gledaju kako su ispali glupi pred uspešnim vinovnicima njihove nesreće, to što trećeg februara ima da se o svemu tome ponovo odlučuje, kazuje da je svaka kritika osnovana, ali i svako jednačenje crveno/crne, a sada crne koalicije sa postoktobarskom vlašću netačno.

Nije isto.

A odgovor je samo jedan – demokratija.

Suprotno je Severna Koreja, Austrija posle anšlusa, Darfur…

Dakle, matematički, fizički, metafizički i egzistencijalni zadatak pita hoćemo li povratak zločinačkog sistema koji je ponovo nahrupio ubistvom Premijera pred zgradom Vlade Srbije, pred Srbijom, hoćemo li pravdu za Milanovićeve žrtve, ili će Milanović biti oglašen nesuodgovornim za masovno ubojstvo.

I opet, i opet, Francuska je na pitanje Le Pen ili Širak, odgovorila – Širak.

U Kini se ne postavlja pitanje Čijang Či ili Deng Sjaoping. Austrija je odustala od Hajdera. Glas za Nikolića je glas za Le Pena i Hajdera, za Envera Hodžu.

Žirinovski nije u Rusiji uspeo, mada nas je toliko puta obilazio, sada ga se tamo više i ne sećaju.

Hoćemo li se na početku dvadeset i prvog veka i mi rešiti totalitarizama, bede, nacionalsocijalista, ratnohuškača, ksenofoba, mizantropa, nasilnika ma kako bili obučeni, populista, onih za čije su vlasti nestajali ljudi iz vozova. Taj voz ne sme ponovo da krene. Treći februar nije izabiranje, a još uvek se ovde govori “glasanje”. Treći februar predstavlja odluku, političku i životnu odluku.

Matematički zadatak. Onaj ko ne donese odluku “Srbija je svet”, taj saučestvuje sa rđavom beskonačnošću, sa tamnom stranom naše i svetske istorije. Sem ako ne mislite da dva i dva mogu biti pet, kao u “1984” Džordža Orvela, u kojoj se svako muči sa, za njega, najstrašnijom stvari na svetu, a za svakog pojedinca i za opšte dobro, ta najstrašnija stvar je totalitarizam, ideološko ludilo.

Ovih dana čitav svet seća se holokausta i kaže – nikad više.

Trećeg februara je peti oktobar.

Danas, 30.01.2008.

Peščanik.net, 30.01.2008.

PETI OKTOBAR