Historijska zbivanja odigravaju se uvijek u novim uvjetima…
F. Tuđman, Rat protiv rata, 1957.

Prošlost se ne ponavlja. Ili ne u istim okolnostima i pojavnim oblicima. Ali to nije dovoljno objašnjenje njene nemogućnosti da za sobom ostavlja dovoljno jasne poruke. Naknadne ispravke prošlosti, prevedene u mitove, osnovni su okvir kolektivističkih manipulacija. Ovdašnja najnovija prošlost se obnavlja u sopstvenim iskrivljenim oblicima koji bi postajali sopstvene karikature da im ne prethodi stradavanje čije potonje vreme uporno traje.

Posttraumatski procesi potvrdili su tumačenja jugoslovenske kataklizme koja su ukazivala na prokletstvo malih razlika i sisteme spojenih sudova. Odigrali su se smišljeni, masovni zločini, povukla razgraničenja i izgradili novi entiteti. Da bi pritisci sa strane, mediji i obnovljene komunikacije krenuli da peglaju inače zanemarljive kulturne razlike. Novo međusobno približavanje u procesu ubrzanja evropskih i regionalnih integracija u celini podrazumeva neki novi oblik jugoslovenskog ujedinjenja. Istovremeno, liberalizacija politike, ekonomije i kulture nije ostala pošteđena trzavica. Povremenih kriza koje se, u okolnostima pojačanog institucionalnog, naročito bezbednosnog i finansijskog međunarodnog nadzora, svode na pojedinačne incidente, ali se i ti događaji prelivaju s jedne na drugu stranu. I samo naizgled paradoksalno zla krv iznova proključa u zajednicama čije su međusobne razlike u kulturi i mentalitetu gotovo zanemarljive u odnosu na iznutra fragmentirane evropske nacije koje su uspele da ostanu jedinstvene ili same sa sobom mirne. Zato je proizvodnja mržnje i nasilja podsticala one slojeve u kulturi i identitetima koji otkrivaju da su međusobne razlike nesumnjive i trajne. Do kraja sveta.

Jedna od njih je verska, koja je uspela da metastazira. Ljude gotovo neizlečivo transformišu strasti i poroci. Osim religije, koja se nameće, odozgo, kao norma i kao osnovni činilac kolektivnog identiteta, ispostavilo se da i fudbal, dubinski i moćno, deli i zavađa ljude. Jugoslovenska kataklizma najavljena je, pre dvadeset godina, na stadionima i u bogomoljama.

Dugo stvarani, ogrezli u okorelim mitovima, i vezani za izmišljene, gotovo arhetipske ličnosti i događaje, kolektivni identiteti su podložni brzim promenama. Prilagođavaju se unutrašnjim nezadovoljstvima koja ih ispunjavaju, i okolnostima u kojima pokušavaju da se izraze.

Iz strasti koje su se vezivale za Hrvatsku ili Tursku ponikli su pokušaji identifikacije sa zamišljenim arhetipom, bez na stvarnu političku i kulturnu karakterologiju. Turska u svakom slučaju više nije Otomanska imperija. Bošnjačka nacija sazrevala je, između ostalog, u otporima poznom osmanskom centralizmu, da bi se modernizovala posredstvom srednjoevropskih uticaja. Ali je potreba za takvim utočištem razumljiva u naciji koja je u toku jugoslovenske dezintegracije podnela najveće ljudske i materijalne žrtve i ostala bez svoje državne identifikacije. Međutim, ni Hrvatska više nije krstaška nacija s istorijskom ulogom predziđa hrišćanstva i zapadne, rimske avangarde isturene u odnosu na istočno-pravoslavne post-Bizantince i barbare. I sve da je Turska postala neraskidivi sloj u kolektivnom identitetu svih Bošnjaka, i Hrvatska zadržala neku svoju ulogu duž mitskog limesa Zapada i Istoka, a Srbija ostala bastion šizmatičkog boljševizma, jedna obična fudbalska utakmica otkrila je kolektivne fenomene koje je možda potrebno dublje promišljati.

Događaj je u tom smislu podelio i Srbiju. Na one koji teže podnose mitove i predrasude o Turskoj, islamu i bošnjačkoj naciji, i one kojima je prioritet paranoja ispunjena hrvatskim državnim nasleđem, ustaškim genocidom i vatikanskim prozelitizmom. I na one treće koji su, ostajući van, verovatno bolje prošli, ako ništa drugo onda sami sa sobom. Policija je za svaki slučaj motrila i na hrvatsku i na tursku ambasadu. Podsećajući da je novu stranicu etničkog nasilja ponovo okrenula vlada u Beogradu koja je nakon proglašenja kosovske nezavisnosti orkestrirala masovno okupljanje prožeto porukama mržnje i primitivizma. Usledila je paljevina stranih ambasada. Stradala su i hrvatska i turska poslanstva. Demolirano je, gotovo u celini, inače musavo i zapušteno gradsko jezgro, i opljačkani dućani s patikama i parfemima. Udarna sila bili su navijači klubova koje predvode političari, tajkuni i kriminalci. Pritom su, po svemu sudeći, podstrekači i vinovnici bestijanja u međuvremenu potisnuti iz prvog plana zvanične politike. U kojoj su izgubili mesto, između ostalog, u bahatom nastojanju da granice sopstvenog vremena probiju okretanjem njegovog toka unazad.

Ovdašnji kolektivni identiteti povremeno teško podnose zajednicu jezika i tla. Njihovo pitanje posebno je osetljivo u BiH koju najmanje polovina stanovništva ne oseća svojom državom, ili ne primarnom. Na BiH se još uvek odražavaju promenljive prilike u Hrvatskoj i Srbiji. Možda su kolektivne identifikacije s Hrvatskom i, naročito, s Turskom zaista neophodne. Ali one podrazumevaju i Hrvatsku kao evropsku avangardu prostora u celini koji i dalje vezuju osnovne karakteristike u kulturi, i onoj političkoj, i onoj iracionalnoj. Ili s Turskom koja je, i kao članica NATO-a, oslonac zapadne politike na Bliskom istoku, brana prodoru političkog islama, ekonomska i kulturna velesila čija je ubrzana evropska integracija od prvorazrednog značaja i za ubrzan razvoj postjugoslovenskog prostora. U svakom slučaju, odlaganje evropske integracije Turske otvara prostor njenoj desekularizaciji i prodoru političkog islama svuda gde se prostiru njeni uticaji. Da li je to ista Turska s kojom se poistovećuju ovdašnji navijači? I da li je tačno da nedovoljno usvaja demokratske vrednosti zemlja u kojoj državni tužilac podnosi prijavu Ustavnom sudu u kojoj traži izricanje zabrane rada vladajućoj partiji (AKP), a premijeru i predsedniku zabrani učešće u političkom životu zbog podrivanja sekularne države? Koje partije, koje ličnosti i koje ideje i dalje vladaju ovdašnjim prostorom, koji se institucionalno približio Evropskoj uniji, a politički i idejno njenim osnovnim vrednostima?

BH Dani, 27.06.2008.

Peščanik.net, 28.06.2008.