saobraćajni znak za oštru krivinu na desno

Foto: Predrag Trokicić

Ne, zasad to nije ono što ste možda pomislili. Ovaj naslov je, kao lozinka obračuna jednog fanatizma sa drugim, nastao na Golom otoku. To je bio surovi batinaški stimulans za „prevaspitane“ mučenika, koji su bili dužni da daju svoj andragoški prilog novodošlim nesrećnicima.

Komanda je bila izvršna, i postupak poznat kao „topli zec“ mogao je da počne.

U Srbiji nema otoka i kamenjara, brod Punat nema gde da plovi, pa se čini da je sećanje na to mučilište samo obično čeprkanje po zlikovačkoj arhivi.

Ipak je leksička konstrukcija ove surove parole vrlo zanimljiva i sadrži u sebi nešto od nasilničke univerzalnosti. „Udri bandu“ jeste dinamična sintagma, koja ni na simboličkoj ravni ne dovodi do razrešenja: ko pripada bandi, a pre svega, ko određuje šta je uopšte to. Muzička nije (bend). Banda o kojoj se govori ne svira, mada nije isključeno da u sebi ima nasrtljive pevače diletante. I oni se prikazuju, uvek u posebnim prilikama za klovnovske podvige.

Tako je ova surova egzekutivna uspomena sa Golog, pre svega misao o torturi koja dolazi od sile kojoj nema otpora. Pritom su pripadnicima bande nazvani oni koji su podvrgnuti mučenju.

Ali, neizbežna je ideja o novom, svakako preciznijem značenju tog pojma, koji je neizbežno evoluirao od bande u užem smislu (pljačkaška, razbojnička, silovateljska), do kastinski ustrojene banditske klike. A ona je, usled neoprostive pospanosti društva, uspela da zavlada njime i uspostavi svoj, kakav bi drugi, no banditski sistem.

To je, uostalom i jedna od važećih, slobodnije sročenih socijalnih dijagnoza, pa i povod za javni opit o domicilnom banditskom pohodu.

Misli se, naravno, na bandu koja je gamižućom strategijom potpuno ovladala ovim društvom, zarobivši sve najvrednije u njemu.

Banda je svuda i nije je moguće izbeći, ona je urasla u zemlju, u asfalt, u fasade i fontane, u Palatu federacije, u vatru i vodu. Osvojila je dvor i skupštinu, podigla barjake na visoka koplja, spustila zidine i napravila lagume na večnim vodama.

Svečano otvorila raspale puteve, izmišljene pogone, javne nužnike, pešačke prelaze, ograde, metalne kapije i semafore. Pretvorila radnike u robove.

Uvela odrede za otimanje jedine imovine i glad za više od milion i po ljudi. Zagadila prostor smrdljivim tabloidima i tupoglavim seizima i od njih stvorila ugledne vlastelinske paževe.

Za tri godine umorila nemaštinom više od 300.000 penzionera.

Njene su varvarske ispostave svuda po Srbiji. Obnavlja se i razmnožava na sve nemoguće načine. Njeni poduhvati opšteg devastiranja su brutalno besramni i otvoreni, i već dugo nisu pod maskom. Nesmetano evoluira u sistem, koji se, poput karikature Rajha, gradi da bi bio večan.

Banda ne koristi silu, jer su njeni temelji pravljeni na blatu i kukavičluku, ali radi nešto mnogo gore: isisava sve što je život i njime se hrani, napaja gnojem, jedom i šutom mozak koji je vodi.

Ona drži propovedi o časti i poštenju, sakrivajući zlodela novim i većim, i sve to se pretvorilo u užasnu zagađenu, nepovratnu metastazu, koja će svakako ubiti bandu, ali i sve nas.

Ako pobuna ne postane ozbiljna.

Izgleda da ništa od ovoga što se događa na ulicama srpskih gradova, članovi bande nisu razumeli. Nije se ni moglo očekivati da shvate šta sve sledi, niti da o tome misle. Njihov je vođa, govoreći iz mulja, rekao da je na ulicama pobunjeni društveni talog.

Banda je ukinula sve obzire, sve etičke principe, svaku slobodu koja nije njihova, sve zakone koje je sama donela.

Razvila se brojna kasta lopuža, koje su zaštićene svuda gde ih ima. Banda bez lopova, ubica, piromana i svoje mafijaške lože na vrhu piramide, nije u stanju da nosi to časno ime.

Skoro je sigurno da imaju svest o sebi, kao jedinim nosiocima pionirskog poduhvata na divljem istoku, u ludoj nadi da će ovde dugo postojati ugledna i stabilna banditska država, kao neuporedivi balkanski uzor.

Da se ipak malo vratimo ozbiljnoj pobuni. Još samo malo, pa ovo što se kreće gradovima Srbije više neće biti dovoljno.

Šta će biti dovoljno? Proteste ne vodi organizacija, nego građanski gnev. Na ulicama nisu samo oni koji su glasali protiv Vučića, već uglavnom oni koji uopšte nisu glasali. Samo uz njihovu pomoć banda će pasti. Lako, ili uz teške traume, lisice i okove, ne može se znati u ovom času.

Za nepouzdano i uglavnom tragično srpsko prevratničko iskustvo, ključna je politička i vrednosna projekcija: šta dolazi posle. No, to nije tema ovog teksta. Dok banda razara grad, ne postavlja se pitanje novog gradonačelnika, nego kako te ugledne ljude staviti u lance.

Zbog toga i naslov teksta ne drži u sebi samo nostalgiju za prošlim vremenima iz otočkih kamenjara.

Peščanik.net, 26.02.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)