Ovo su usputne beleške učesnika mađarske revolucije 1956. o pobuni 1968. Pedeset šeste sam imao 20 godina. Da li je svako ko je bio mlad 1968. bio šezdesetosmaš? Isto pitanje važi i za generaciju koja je bila mlada 1948. ili 1919. Godine prolaze, ali mladost je uvek tu.

Lukač, Markuze i Sartr su bili stari, ali njihovi sledbenici, revolucionarne vođe su bili mladi ljudi. Oni su uzvikivali slogane, predvodili studente, pretvarali revolucionarnu teoriju u revolucionarnu praksu. To sa mladošću na barikadama je istorijski aksiom.

Iza njih je marširala bezlična masa, u senci ogromne bronzane statue Lenjina. Iz pukotina u gradskom asfaltu širila se utopija. Hitler je bio kaput, Staljin pod zemljom, Nikson se šepurio, De Gol besneo, Mao je postao otelotvorenje Bude. Crvenokosi Deni je bio Crveni, u Mađarsku je stigla prva merihuana, a Bitlsi su stvorili novu estetiku koja će prevazići džez.

1968. revolucionarni romantizam više nije bio kul u Budimpešti. Ideje zapadnih šezesetosmaša već su obišle istočnu Evropu 20 godina pre toga, 1948-49. Mladi zapadnjaci su na šapilografu umnožavali i delili knjige marksističko-lenjinističkih klasika (da se poslužim ondašnjom terminologijom). Nama je to bila obavezna lektira od koje nam je bilo muka.

1956. je bila mađarski odgovor na poziv svoje mladosti. Čak i da je tada rođen novi revolucionarni romantizam, do 1968. ti revolucionari su bili ili pod zemljom ili srećni što posle amnestije imaju posao. Većina ih je prihvatila dogmatski jezik socijalističkih reformi i podignutih obrva, u čudu gledala svoje zanesene zapadne kolege.

Zamislimo francuskog revolucionara iz toga doba, bogataškog sina koji vozi sitroen sa sovjetskom i kineskom zastavicom na prednjoj haubi. Da ne znate da je Francuz, po rubaški i opasaču biste pomislili da je ruski revolucionar iz Sibira i bilo bi vam čudno što ne nosi pištolj. Detinjstvo je proveo u otmenom XVI arondismanu, ali je naučio da sagledava stvari iz perspektive svetske istorije. Kada mu kažete da je kulturna revolucija u Kini prema pouzdanim procenama odnela deset miliona ljudskih žvota, on vam lakonski odgovara: „Žrtve su nebitne ako nam je cilj svetska revolucija. Kineza još uvek ima veoma mnogo.“

Jednom sam kao sociolog u institutu za urbanizam pokazivao gostima sa zapada kako izgledaju mađarski gradovi. Bili su razočarani izgledom kuća u radničkim naseljima, ne zato što su one bile ružne i neudobne, već zato što su im izgledale sitnoburžoaski. Deprimiralo ih je to što radnička klasa u socijalističkom društvu teži istim stvarima kao i prosečni stanovnik pariskih predgrađa.

Socijalizam je trebalo da bude nešto sasvim drugačije od onoga što im je bilo poznato i što su i sami imali. Porodične kućice sa bašticama? Smešno i bedno. Kolektivno je okej, individualno ne valja. Što se nas Mađara tiče, jedva smo čekali da izađemo iz socijalističkog bloka. Kao što smo pokazali još 1956, mi više volimo višepartijski sistem, pravnu državu i građansku demokratiju. Znam da smo tada razočarali naše prijatelje sa zapada, jer je po njima građanska demokratija bila samo prazna forma, dok je socijalistička demokratija (ili demokratski socijalizam) bila ispunjena suštinom. Jedino što niko od njih nije znao šta bi ta „suština“ trebalo da bude. Ako sve pripada državi, gde je tu demokratija, a ako je kapital u privatnim rukama, gde je onda socijalizam?

Zato su kineske komune za njih bile bez greške. U jednu od njih, uvek istu, kineski domaćini su odvodili lakoverne turiste-revolucionare sa zapada. Bilo je lako smejati se ruskim kolhozima, ali ne i kineskim komunama. Revolucionarne diktature i oružani pokreti otpora u zemljama trećeg sveta po definiciji su bili smatrani ispravnijima od svih ostalih.

To je bilo vreme obožavanja Če Gevare; nisi bio muško ako nisi nosio bradu i puškomitraljez. Za sve koji nisu znali da pucaju i dižu stvari u vazduh, preporučivala se obuka u palestinskom gerilskom logoru. Pravi šezdesetosmaši su bili nezadovoljni ishodom arapsko-palestinskog sukoba 1967. Nisu im se sviđali Izrael i njegov saveznik SAD. Bilo je okej da ti se sviđaju Arafat i njegovi sledbenici i nikome nije smetalo to što je većina zemalja trećeg sveta bila u sovjetskoj ili kineskoj interesnoj sferi.

Kao zapadni revolucionar si bio presrećan kada dobiješ pozivnicu za neki međunarodni omladinski skup u komunističkoj zemlji i posebno počastvovan ako te tamo dočekaju rukovodeći komunistički političari. Nisi ni pomišljao da si možda samo upotrebljiva budala po principu – ako si neprijatelj imperijalizma onda si prijatelj komunističkog bloka.

Tamo si nabavljao i oružje i eksploziv, ako bi odlučio da pređeš na oružani vid borbe. Ako si ozbiljan mladi Nemac ili Nemica i razumeš se u filozofiju, onda se ponašaš shodno tome i ne gubiš vreme na kritiku kapitalističkog finansijskog sistema nego lepo ubiješ nekog bankara. Imaš jednog rođaka koji je bankar i možeš lako da mu priđeš i pucaš. Onda gostuješ na televiziji, novinari posećuju grad u kojem si odrastao, intervjuišu tvoje rođake i drugove iz razreda, da gledaoci saznaju kada si promenio oblačenje i fruzuru.

Ako želiš da odeš iz Zapadnog Berlina, kuda ideš? U Istočni Berlin, naravno. Gde palestinski borci odlaze na obuku, lekarske preglede, odmor i rekreaciju između dve bitke? U Budimpeštu. Jedan okoreli ratnik dodaje drugome debeli svežanj dolara ispod stola u restoranu hotela Astorija. Ovo sam video svojim očima. Tu je terorista sa Interpolove poternice mogao da se primiri i sačeka bolje dane. Mađarska politička policija bi mu dodelila nekoga da ga mazi i pazi, da mu nabavlja adrese, kontakte, a možda i da mu izda neke instrukcije.

Iako se nismo u svemu slagali, šezdesetosmaši sa zapada su bili naši prijatelji. Po mnogo čemu smo bili slični: po frizuri, odevanju, smislu za humor, knjigama koje smo čitali, muzici koju smo slušali, po podizanju palca, po ozbiljnosti sa kojom smo shvatali ljubav, po spremnosti da prespavamo bilo gde. Ako smo spremali špagete karbonara za nas, uvek ih je bilo dovoljno i za njih. A na gramofonu se vrtela ploča poznatog rok benda. Napeti su se opuštali, uštogljeni prelazili na „ti“, a autsajderi uzaludno pokušavali da se uklope. Pređi na crveno, govorio je umetnik Tamás Szentjoby. Buniš se kada ti neko bane u kupatilo dok ležiš u kadi. Jesi li ti normalan? Zaključavaš vrata kada ideš u toalet. Nemoj da se glupiraš, hajde da skinemo ta vrata sa kupatila. Šta fali ako te neko gleda dok kakiš. Dosta sa tim foliranjem.

Ako pokret zahteva da se oblačiš po poslednjoj modi i voziš besna kola, i to je u redu. A tvoji roditelji? Sasvim drugi svet. To je svet koji si napustio i sada su oni tvoji upotrebljivi idioti. Lepi maniri srednje klase? Odvratno, lažno i apsurdno. Homoseksualnost, pa šta? U dubini duše svi ljudi su anrogeni. Privatni život je sebična buržoaska izmišljotina. Bolje se priključi komuni, tajnoj ćeliji, ašramu, budističkoj ili muslimanskoj verskoj zajednici, možda čak i bratstvu bivših robijaša. Iskorači sa svoje zadate putanje, počni sve iz početka, go kao od majke rođen.

Sve je vrvelo od ideja i odličnih zapažanja. Na primer, da se prethodna generacija – roditelji, dede i babe – fino uklopila u Treći rajh i na njemu dobro zaradila. U kući bi se odjednom stvorili kaput ili komoda nekog odvedenog Jevrejina. Otac porodice je morao da obuče uniformu i izvrši svoju dužnost. Kada su mu naredili da puca, pucao je. Ako bi mu ruka zadrhtala, smirivao je živce šnapsom. A onda su saveznici bombardovali i srušili porodičnu kuću.

Nemačka je bila poražena u ratu, ali pobedila je u obnovi zemlje. Ali i dvadeset godina posle rata truli zadah nacista i sveta koji im je prethodio i dalje se osećao u vazduhu, i kod kuće i u školi. Onda je omladina koja je odrasla u milosti kasnog rođenja odlučila da nešto preduzme. Mladi ljudi širom sveta, od San Franciska do Pariza, govorili su isto. Svet su obilazile vesti, ideje i događaji, filmovi i muzika. Iako nije napravljena radikalna revolucija u smislu promene hardvera društvene strukture, temeljno je prepravljen i osvežen softver kulturnih vrednosti.

Boljševički fantazmi su sklonjeni u stranu, a na njihovo mesto je došlo poštovanje ljudskih prava, svet liberalnih ideja, koji je uklonio sa scene (ili bar sa proscenijuma) nacionalsocijalizam i sve što ide uz njega. Za novo poglavlje modernizacije bio je potreban novi, demokratski utemeljeni konsenzus. Taj novi talas evropskog humanizma, koji je razrešio političke odnose uljudnim dijalogom, uveo je novu modu pacifizma i potisnuo kult nasilja na margine društva. Naravno, bilo je onih koji su ostali van ovog konsenzusa i skliznuli na periferiju Evrope, slično ljudima koji vole da su bolesni, pa im se želja na kraju ispuni.

Beba plače dok ne progovori, cvili i glasa se dok ne postane civilizovano biće. Kao njeni glavni protagonisti i ideolozi, šezdesetosmaši su omogućili postojanje Evropske unije. Normalno je da jogunaste pubertetlije izrastu u razborite političare, ili da svoj talenat iskoriste izvan politike. Videćemo da li će njihove ideje izdržati test vremena. Činjenica je da dobar brend uvek ima publiku.

Da li su nekadašnji revolucionari sada samo bake i deke koji su otpevali svoje? Ovi sedamdesetogodišnjaci se sa divljenjem klanjaju klišeima evergrina mladalačke kulture i brzom tempu života. Mislim da još uvek nije vreme da se predaju.

Istočna Evropa je takođe imala svoje šezdesetosmaše koji su bili podjednako važni kao i oni na Zapadu. Oni su inspirisali jedni druge. Istočnoevropski šezdesetosmaši su bili osnova demokratske opozicije i disidentskih krugova. Mi, nešto stariji pedesetšestaši, pristupali smo im sa određenom rezervom, jer smo već imali iskustvo poraza i slutili glupe i mračne strane pobede. Ali više o srednjoevropskim i istočnoevropskim šezdesetosmašima drugom prilikom. Moji uvaženi šezdesetosmaši, braćo i sestre sa Zapada i Istoka, primite moj prijateljski pozdrav.

Eurozine, 15.10.2008.

Original in Hungarian
Translation by Tim Wilkinson
First published in Magyar Lettre Internationale 70 (2008)
Contributed by Magyar Lettre Internationale
© György Konrád/Magyar Lettre Internationale
© Eurozine

Preveo sa engleskog Ivica Pavlović

Peščanik.net, 31.03.2009.