Početkom ove godine, Sinod Srpske pravoslavne crkve je na predlog patrijarha Pavla doneo odluku kojom se književnici Ljiljani Habjanović-Đurović dodeljuje orden Svetog Save II stepena. Ovo visoko odlikovanje Srpske pravoslavne crkve književnica je, kako stoji u obrazloženju odluke, dobila za delatnu ljubav prema Svetoj Majci Crkvi, posebno osvedočenu njenim književnim delima kojima istrajno svedoči Hrista Vaskrsloga. Sama Habjanović-Đurović objasnila je da su joj ovo priznanje donela njena tri romana sa verskom sadržinom: Petkana, Igra anđela i Svih žalosnih radost. Crkveno odlikovanje autorki ovih romana moglo se i očekivati. Već za prvi od njih, za roman Petkana, ona se potrudila da pribavi blagoslov arhiepiskopa Amfilohija, čiji je tekst objvila na početku knjige, s faksimilom Amfilohijevog potpisa. Pročitao naiskap Petkanu – piše on – Ljiljana je ovom knjigom prinjela Svetoj Petki i Hristu Bogu srce i um kao rascvjetali miomirni ljiljan na dar.

Nije se slučajno Habjanović-Đurović obratila za blagoslov ovom arhiepiskopu. Uveren sam da je njega izabrala zato što je oni priznati književnik, pesnik, pa je i po toj pesničkoj liniji, a ne samo po verskoj, blizak autorki Petkane. Samo pesnik ume da sroči nešto tako prekrasno kao što je – rascvjetali miomirni ljiljan na dar. Međutim, nije se Habjanović-Đurović zadovoljila ovim i sličnim blagoslovima i priznanjima koje je za svoj književni rad dobila od crkvenih velikodostojnika. Na kraju romana Svih žalosni radost ona kaže da je za pisanje te knjige blagoslov dobila od njene glavne junakinje, to jest od same Bogorodice. U stvari, ona taj blagoslov nije tražila, nego je on došao kao čudo, kao božanska milost, a čime ga je zaslužila, to ni sama ne zna. Uostalom, evo šta o tome književnica kaže – Skrušeno stojeći pred Majkom Božijom ne prestajem da se pitam zašto sam baš ja dobila milost da napišem knjigu o najvažnijim događajima od postanka sveta i kako da svojim životom tu milost opravdam.

Ali pazite, nije to sve, odnosno nije ovoj spisateljici s neba poslata samo snaga da se s uspehom poduhvati jedne tako gorostasne teme kao što je Žitije Bogorodice, nego joj je odatle stigla i moć da tu temu obradi na način koji drugim smrtnicima nije dat, jer kaže Habjanović-Đurović i ovo – nadam se da sam uspela da dotaknem bar deo njenog božanskog bića i prirode nedostupne ljudskom umu. Ljudskom umu da, ali ne i ovoj od neba nadahnutoj srpskoj književnici, u stvari nadahnutoj od same Bogorodice. Zato njoj književnica upućuje poslednje reči – hvala ti, presveta Majko što si blagoslovila mene grešnu i nedostojnu. U intervjuu koji je dala listu Kurir jula 2005. godine Ljiljana Habjanović-Đurović još podrobnije govori o čudesnom nadahnuću koje je prethodilo pisanju romana o Bogorodici. Prvi znak da treba da pišem o Bogorodici, kaže ona, dobila sam pre nekoliko godina kada sam sanjala prsten sa njenim likom na svojoj ruci. Posle dve godine pronašla sam ga i kupila na jednom putovanju i evo, nosim ga i sada. I čitaoci Kurira mogli su lepo na fotografiji da vide spisateljicin prst i dotični prsten na njemu. Ali prvi inicijalni podstrek odozgo, s onog sveta nije dovoljan, pa dobro dođe još poneko ohrabrenje s te strane. Pisac se zamori, počne da sumnja u svoje snage, krizira. Bilo je i takvih trenutaka, seća se u ovom istom intervjuu naša književnica – a kada sam bila u sred pisanja Svih žalosnih radost – poverila se ona čitaocima Kurira – odjednom sam se upitala da li imam pravo da se time bavim. Pomolila sam se Bogu da mi da neki znak da činim pravu stvar, ali ne iz moje glave, već sa strane.

I znak je stigao putem jedne SMS poruke. Nekoliko dana posle toga – priča ona – baš na Veliku Gospojinu dobila sam poruku na mobilnom telefonu od jedne čitateljke iz Smederevske Palanke, koja je glasila – zašto ne napišete roman o presvetoj Bogorodici. Dakle, blagoslov, milost, čudesni znaci s neba, to su, ako je verovati Ljiljana Habjanović-Đurović, izvori njenog nadahnuća za pisanje knjige Svih žalosnih radost i ostala dva romana koji su joj doneli visoko odlikovanje Srpske pravoslavne crkve.

Sve te knjige došle su tako Božijom voljom. Ipak, da bi ih napisala i da bi snagu nadahnuća očuvala, autorka je uložila i veliki trud. Kaže da je pripremajući se za pisanje romana o životu Bogorodice mnogo putovala, da je obišla sva mesta u kojima su Hristos i njegova majka boravili. Bila je i na Hristovom grobu, a na grobu njegove majke je plakala. Išla je i u Rusiju da celiva ikonu Svih žalosnih radost, po kojoj je njen roman dobio ime. Nije zanemarila ni relevantnu literaturu. Da bi napisala roman o Bogorodici morala je, kaže, da pročita mnogo knjiga: Stari i Novi zavet i Čudesna dela svetih otaca i velikih učitelja vere. Najviše je izgleda čitala jevanđelja. Prodekan Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, Dragomir Sando, rekao je na nekoj promociji da je njen roman o Bogorodici prepevano Jevanđelje. Čak je pohvalio autorku da pripoveda snažno i nadahnuto poput apostola Mateja. To me je podstaklo da uporedim neka mesta iz ovog romana o Bogorodici sa odgovarajućim mestima kod jevanđeljista. Hteo sam da vidim o kakvom prepevavanju je tu reč i da uporedim stil Matejinog jevanđelja sa navodno isto tako snažnim stilom autorke ovog romana. Uskoro je moj trud bio nagrađen. Pokazalo se da je poređenje teksta jevanđelja sa tekstom knjige Svih žalosnih radost put koji vodi istini o stvarnoj genezi ovog romana o Bogorodici. Ja sam okupan svetlošću te istine i nošen tvrdom verom u komparativni metod nastavio dalje sve do punog otkrovenja. A otkrio sam da u Bogorodičinim romanu naše književnice zapravo ima malo prepevavanja, nešto više prepričavanja, a najviše prepisivanja tekstova iz Svetog pisma. Po mojoj proceni, tekst prepisan iz ovog izvora čini bar polovinu romana Svih žalosnih radost.

U romanu se nižu epizode iz života Bogorodice i Hrista, od rođenja njihovih roditelja do Hristove smrti i vaskrsenja. Te epizode iznose naizmenično dva naratora, sama Bogorodica i apostol Jovan. Njih dvoje se u svemu doslovno drže teksta iz Jevanđelja, s tim što uzimaju slobodu da menjaju redosled pojedinih segmenata priče i da kombinuju segmente uzete od različitih jevanđeljista. Uverio sam se da je roman pre svega rezultat montaže, odnosno postupka kojim autorka iz Jevanđelja, a verovatno i iz drugih izvora uzima odlomke ili cele epizode i povezuje ih sa delovima teksta koje je sama napisala, jer, ruku na srce, ima i toga. Habjanović-Đurović je nešto i sama napisala. Između odlomaka preuzetih iz Svetog pisma i drugih izvora nalazi se njen tekst koji te odlomke povezuje, ali i dopunjava s jasnim ciljem da se poruke Jevanđelja nekako približe savremenom čoveku, koji radije čita romane nego Sveto pismo.

Da pogledamo na jednom primeru kako to funkcioniše. Reč je o epizodi u kojoj Arhanđel Gavrilo donosi Mariji vest da će roditi sina Božijeg. Sve što tu Gavrilo govori prepisano je iz Jevanđelja po Luci, kao i reči kojima Arhanđel umiruje uplašenu Mariju, a koje počinju ovako – Ne boj se, Marija, našla si milost u Boga i evo, zatrudnećeš i rodićeš sina i nadeni mu ime Isus. Preuzeto je doslovno i ono što u toj epizodi govori Marija, njena neverica – Kako će to biti kada ja ne znam za muža?, kao i njen jednostavno izrečen pristanak – Neka mi bude po reči tvojoj. Narator ovog osnovnog teksta u celini preuzetog od Luke, u romanu Svih žalosnih radost postala je Bogorodica. Tu ulogu ona ovde dobija kako bi autorka romana mogla da u tekst prepisan iz Jevanđelja ubaci i neka razmišljanja i osećanja koja pripisuje svojoj junakinji. Tako ovde Bogorodica, u ovoj epizodi sa Gavrilom, izgovara, pored ono nekoliko reči koje znamo iz jevanđelja i neke neobično tugaljive misli i predaje se izlivima osećanja, čiji rečnik najviše podseća na ono što govore junakinje trivijalnih, ljubavnih priča. Na primer, čujemo je kako govori – Sve se u meni uzbunilo, ili – Gavrilo je kao uvek osetio svaki treptaj moga bića, ili – Osetila sam da mi radost dobuje u grudima kao hiljadu malih bubnjeva.

Na isti način, montažom odlomaka iz Svetog pisma i autorkinog teksta, nastale su i druge epizode Svih žalosnih radost. I na drugim mestima dolazi do spajanja sakralnog i profanog teksta, jevanđelja i trivijalne proze. Ljiljana Habjanović-Đurović je od relativno uzdržane i ne baš pričljive Bogorodice, one iz Svetog pisma, stvorila lik veoma pričljive žene, i to žene koja kao svoje prihvata prilično banalne misli i osećanja. Ume ona da kaže i ovo – Nemir je postao ime mojih dana, ili – Čak me je kroz njene prste dotakao blagi talas utehe, ili – Jer samo majka ljubi oči i dlanove svoga čeda, ili – Postoje dani kad se čoveku javi budućnost. I negde pri samom kraju romana, među poslednjim rečima koje voljom autorke izgovara njena junakinja, dakle, Bogorodica, dobijamo još nekoliko savršenih primera trivijalnog stila – Ali to je usud majke, vajka se Majka Božija, da trpe izbore i moranja svoje dece, kao što ja trpim ono zbog čega si ti rođen, čedo moje, tugo moja i radosti, rano neprebolna. I dodaje još dve kratke rečenice, kao da ih je Marina Tucaković napisala za neku od vedeta turbo folka – Sve je moje prošlo, samo bol traje.

U romanu Svih žalosnih radost i u drugim romanima s religioznim temama Ljiljane Habjanović-Đurović najviši organ Srpske pravoslavne crkve našao je svedočenje Hrista vaskrsloga. Nije moje da taj sud osporavam, ali po mom mišljenju ovi romani svedoče pre svega o tome da se i u srpskoj trivijalnoj književnosti javlja prodor novog žanra, one vrste trash literature koja na radost brojne publike obrađuje biblijske i druge teme koje nudi istorija religije. Trivijalni roman po toj vrsti građe mogao bi da se zove verić ili crkvić, po uzoru na krimić i ljubić. Ali za razliku od glavnog toka tog žanra na zapadu, čiji glavni predstavnici, poput famoznog Den Brauna, po pravilu nailaze na osudu crkve, Ljiljana Habjanović-Đurović je pokazala da ovaj žanr može lepo da se razvija, ne samo bez sukoba sa crkvenim autoritetima, nego čak i sa njihovim blagoslovom.

Peščanik.net, 09.02.2007.

Autor čita ovaj esej u radio emisiji Peščanik

Preuzmite knjigu Ivana Čolovića Vesti iz kulture


The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)