Beograd, 9.6.2023, foto: Peščanik
Beograd, 9.6.2023, foto: Peščanik

Zašto se ljudi okupljaju na protestima, mitinzima i sličnim skupovima ? Šta će im to? Sociolog Vladimir Vuletić ponudio je jednostavan odgovor: „Okupljaju se okupljanja radi“. U članku „Doktrina šoka“ (Politika, 7. juna 2023), on još kaže: „Čak i kada se čini da se ljudi okupljaju oko nekog ili protiv nekog ne čine to toliko zbog tog nekog koliko zbog svoje potrebe za okupljanjem“.

Vuletić ne pominje aktuelna okupljanja ljudi u Srbiji, ni ona „oko nekog“ ni ona „protiv nekog“, nego govori uopšteno o fenomenu okupljanja. Počinje iz daleka, od iskoni. „Ljudska potreba za okupljanjem je iskonska i prirodna. Ljudi su bića čopora“. Takvi smo po prirodi, takvi smo bili i takvi do danas ostali. „Zato“, poručio je Vuletić čitaocima Politike, „kada vidimo da se ljudi okupljaju moramo znati da oni to ne rade nužno s nekim racionalnim ciljem ili zarad individualne koristi, već prevashodno da bi zadovoljili svoju osnovnu društvenu potrebu“.

Međutim, mada u ovom članku nema ni reči o masovnim protestima i drugim skupovima u na kojima se poslednjih nedelja okupljaju ljudi u Srbiji, nema sumnje da su oni podstakli Vuletića da razmišlja o fenomenu okupljanja i o ljudima kao bićima čopora i da je on ovaj članak ponudio čitaocima Politike kao prilog razumevanju aktuelnih okupljanja u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji. Na kraju članka on to i kaže: „Svaka sličnost sa aktuelnim događajima je namerna i slučajna“. Ali i bez ove Vuletićeve napomene, kad on uopšteno govori o okupljanjima oko ili protiv nekog, njegovim čitaocima je jasno ko bi taj neko mogao biti. Odmah su razumeli da Vuletić misli na skupove koje predsednik Vučić organizuje oko sebe i na one koje opozicija organizuje protiv njega.

Razumeli su čitaoci ovog članka i to da autor želi da im svojim stručnim sociološkim osvrtom na fenomen masovnih okupljanja pomogne da razumeju da su ova današnja okupljanja u Srbiji, bila ona protest protiv režima ili podrška režimu, u stvari događaji iste vrste, da u njima dolazi do provale iracionalnih poriva koje ljudi inače drže pod kontrolom. „Kada su u masi“, kaže Vuletić, „kod ljudi, bez obzira na političke i ideološke orijentacije i vrednosti dolaze do izražaja osobine kojih se inače gnušaju – sklonost moralnoj panici, malograđanski puritanizam, mržnja prema svemu što se ne uklapa u masi prihvaćenu sliku sveta“.

Vuletićevi čitaoci treba takođe da shvate da nisu sva masovna okupljanja podjednako opasni izlivi iracionalnog i da su najopasnija spontana okupljanja. „Što je okupljanje spontanije“, objašnjava on, „to više dolaze do izražaja iracionalne osobine njegove“. Kad to znaju, čitaocima ovog članka neće biti teško da primete da se opasno povišeni stepen iracionalnog ispoljava u protestima „Srbija protiv nasilja“, koji su nastali spontano, dok u mitinzima koje pokreće i organizuje Vučićeva stranka iracionalnog ima mnogo manje, jer je, zahvaljujući dobroj organizaciji svake pojedinosti, ono svedeno na bezopasnu meru. Poučeni ovim navodno naučnim uvidom u skrivenu, mračnu stranu spontane pobune protiv vlasti, Vuletićevi čitaoci treba sami da odluče hoće li da učestvuju u spontano nastalim protestima protiv nasilja u Srbiji, ili će – ako baš moraju da budu na nekim političkim okupljanjima – pametno izabrati one na kojima nema opasne spontanosti.

Vuletić nije ovde stao, nije se zadovoljio samo time da čitaoce Politike pouči da je svaka ljudska masa u principu ista, iracionalna, da u masi ljudi pokazuju da su „bića čopora“, posebno kad se okupljaju slobodnom voljom i spontano, kao poslednjih nedelja na protestima protiv nasilja u Srbiji. Potrudio se da svojim čitaocima približi i ono što istraživači društva imaju da kažu o manipulaciji masama. Tako su oni saznali da je vladajuća elita u raznim delovima sveta odavno shvatila da masama treba upravljati tako što će se „njene spontane reakcije kanalisati i usmeravati u sopstvenu korist“. Saznali su Vuletićevi čitaoci i to da je najveće lukavstvo vladajuće elite u tome da masu navede da se oseća kao da se spontano okupila i kao da se spontano ponaša. „Navođenje mnoštva ljudi na određene postupke“, kaže Vuletić, „uz održavanje omamljujućeg osećanja spontanosti i prirodnosti okupljanja glavna je odlika savremenih metoda manipulacije“.

Obogaćeni i prosvetljeni ovim saznanjima, čitaoci Vuletićevog članka treba sami da zaključi da je i masa koja se okuplja na protestima „Srbija protiv nasilja“ žrtva sračunate manipulacije, a da toga nije svesna. Jer oni koji ove proteste pozdravljaju ili u njima učestvuju naivno veruju da su oni spontano nastali i da su ostali izraz autentične pobune naroda protiv režima čija je moć zasnovana na nasilju. Njima će sada Vuletićevi čitaoci moći da kažu: Verujte vi u šta god hoćete, ali neumoljiva nauka – čiju nam je istinu sociolog Vladimir Vuletić velikodušno stavio na raspolaganje – pokazuje koliko se varate, odnosno koliko ste prevareni i navedeni da radite u interesu moćnika koji iz senke upravljaju vama, vašim emocijama i vašim postupcima.

Nije Vuletić hteo da čitaocima Politike uskrati ni ono što su istraživači društva otkrili analizirajući slučajeve manipulacije masom kad je ona traumatizovana zbog nekog velikog potresa, neke velike nesreće. Štaviše, on se ovde posebno potrudio da razobliči ovu vrstu manipulacije. Ovom svom članku dao je naslov „Doktrina šoka“, jer se njegov prikaz zloupotrebe nesrećom pogođene mase zasniva na istoimenoj knjizi američke novinarke Naomi Klajn (The Shock Doctrine, 2007), u kojoj autorka govori o tome kako savremeni neoliberalni kapitalizam koristi razne velike političke krize i prirodne katastrofe da bi u zemljama pogođenim tim krizama i katastrofama nametnuo ekonomske i političke reforme koje pogoduju interesima privatnog kapitala. Primere „doktrine šoka“ Naomi Klajn je našla širom sveta, u intervenciji privatnih korporacija da bi iskoristile šok koji su izazvali teroristički napad na Njujork (2001), Pinočeov državni udar u Čileu (1975), cunami u Šrilanki (2004), uragan Katrin (2005) u Luizijani i još desetinu drugih političkih kriza, nesreća i prirodnih katastrofa.

Svojim čitaocima Vuletić je preneo šta Naomi Klajn piše o stanju u koje ljude dovodi neka kolektivna trauma, pa oni postaju dezorijentisani i ranjivi i zato lak plen manipulatora. „Ona ubedljivo pokazuje“, kaže Vuletić, „kako šok izazvan nekim nesvakidašnjim događajem ljude dovodi u stanje senzorne deprivacije. Takvo stanje obamrlosti, dovodi do kraćeg ili dužeg perioda nesposobnosti da uobičajeno opažaju svet oko sebe, odnosno uvodi ih u određenu vrstu hipnoze u kojoj su podložni svakovrsnoj sugestiji“. Njegovi čitaoci će razumeti da ih je Vuletić upoznao sa ovim što Naomi Klajn kaže o manipulaciji traumiranim ljudima zato što to može da mu pomogne da vidi da toga ima danas i u Srbiji. Njima Vuletićevo čitanje knjige „Doktrina šoka“ treba da otvori oči i da oni vide da ljudi u Srbiji koji danas ustaju protiv nasilja nisu svesni toga su ih nedavni tragični događaju izbacili iz ravnoteže, da su ih hipnotisali, da su ih učinili nesposobnim da stvari vide onakve kakve su. Trebalo bi da im postane potpuno jasno i nedvojbeno da su ovi dezorijentisani ljudi krivce i odgovorne za nedavnu erupciju nasilja u Srbiji našli na pogrešnoj strani, u vrhu vlasti, potpuno nesvesni da se njima manipuliše, da u stvari rade protiv sebe i svog interesa.

A hoće li se Vuletićevi čitaoci dosetiti ko su u ovom našem slučaju manipulatori, ko ima koristi da izbezumljenu i hipnotisanu masu okrene protiv nedužne vlasti? Hoće li oni odmah shvatiti da je i ovde na delu podmukla strategija privatnog kapitala, bogatih tajkuna, „doktrina šoka“, koju je razotkrila Naomi Klajn? Ako se dvoume, ako oklevaju, sam predsednik Vučić će im pomoći da stvar razjasne i pravilno shvate. Jer on to najbolje zna. Zar nisu on i narod podmuklo naveden da ustane protiv svog predsednika, najveće žrtve manipulacije nedavnim tragičnim događajima u Srbiji? Za razliku od svog istomišljenika Vuletića, koji više voli da svom čitaocu sugeriše šta treba da misli, a ne da to i kaže, Vučić otvoreno govori ko to na pravdi boga radi protiv njega, a u stvari protiv Srbije i srpskog naroda. Pre neki dan, u emisiji „Ćirilica“ na TV Hepi, on je izjavio, a Politika prenela (13. jun 2023), da ima takozvana „saznanja“ o tome da opozicija aktuelne proteste organizuje onako kako to od nje traži jedan bogati tajkun, da su, kako se Predsednik izrazio, „neki bili kod privatnog tajkuna da im kaže kako sve to treba da izgleda“ i da „u zahtevima dela opozicije ima mnogo privatnih interesa, ali i interesa raznih službi“.

Verujem da bi Naomi Klajn – ako bi joj neko preneo da je njena knjiga „Doktrina šoka“ poslužila jednom sociologu da obrazloži i potkrepi tezu da su ljudi u Srbiji, koji danas protestuju protiv eksplozije nasilja u svojoj zemlji, nesvesne žrtve manipulacije privatnog kapitala – i sama bila šokirana.

Peščanik.net, 16.06.2023.

3. MAJ 2023.

The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)