(Slučaj Zastava, Slučaj Srbija)

Čujete li buku iz Kragujevca?

To nisu talambasi i nacionalni bubnjevi. To „cvet“ srpske radničke klase plače i nariče. Istovremeno verujući da ga je opet snašla zlosrećna tranzicijska sudbina i odbijajući da se suoči sa istinom da se sve to dešava zbog lude glave.

Odnosno, zbog dosadašnje olake (zlo)upotrebe glasačkog listića.

Kragujevac, odnosno Zastava, može da bude ogledni slučaj šta se događa „narodu“ i „radničkoj klasi“ kad izlaze na izbore ne razmišljajući o svojoj sudbini i budućnosti i kad dozvole da ih zatruju političke ideje koje propovedaju Demokratska stranka Srbije i Srpska radikalna stranka. To iskustvo, istovremeno je i mogući putokaz s kakvom pameću i računicom treba izaći na majske izbore za nove lokalne i republičke vlasti.

Lelek je počeo da se širi Kragujevcom pošto je (petak 21. mart) ministar ekonomije Mlađan Dinkić, posle ručka s investitorima u Američkoj privrednoj komori, saopštio da se „na zahtev investitora odlaže za septembar podnošenje ponuda za fabriku automobila Zastava“.

„Zbog političke nestabilnosti u zemlji biće pomereni rokovi za dostavljanje ponuda na tenderima za prodaju Zastave“, rekao je Dinkić, ne ostavljajući mnogo dilema oko sudbine kragujevačke Fabrike automobila.

Samo dan kasnije medijski javni servis „evropske Srbije“ (radijska verzija, subota 22. mart, vesti u 15 sati) rasplakao se zajedno sa sindikalnim prvacima Fabrike automobila, koji su iskoristili medijsko rame za plakanje da se „istresu“ na „ministre koji se sete Kragujevca samo u vreme izborne kampanje i tada samo što ne obećaju da će nas kupiti Mercedes“.

Naravno, sada su krivi ministri koji su do pre neki dan „cedili suvu drenovinu“ pokušavajući da udaju odrtavelu mladu. I mnogo toga je ukazivalo da će se najzad i Zastava udomiti pošto su se u okruženju razmestili svi globalni autoigrači. Šuškalo se (najviše iz Kragujevca, po sistemu „što je babi milo, to joj se i snilo“) da stiže austrijski „Magna Štajer”, kineski FAW, drugi najveći svetski proizvođač Dženeral motors i (kao senzacionalna vest) najveći proizvođač putničkih vozila u Evropi Folksvagen. Nažalost, u danu kad je objavljena vest da se američki Ford odlučio da u komšiluku kupi rumunsku fabriku Automobile Krajova, ministar Dinkić saopštio je vest o neprijatnom zahtevu investitora da se tander za Zastavu odloži do jeseni, kad bi (po oceni potencijalnih kupaca) konačno moglo da se zna koja je politička opcija u Srbiji formirala vladu.

Ako je vest o zahtevu investitora tačna, onda bi iz takve informacije „cvet“ srpske radničke klase, ostali Kragujevčani, ali i većina Šumadinaca mogli da izvuku bar neke pouke.       

Na primer, da su pogrešno locirali krivca za svoje muke. Za to što sada niko neće da kupi Zastavu nije kriv onaj ko je doveo kupca u Kragujevac, nego onaj ko je oterao kupca iz Srbije.

Pa ko je taj koji se usudio da otera kupca Zastave i tako ugrozi egzistenciju 3.600 radnika, odnosno desetak hiljada Kragujevčana i Šumadinaca, možda još deset puta toliko građana Srbije koji zavise od proizvodnje automobila? Ukoliko Zastava zaista ostane bez kupca još narednih pet-šest meseci, onda za to postoji samo jedan krivac. To su oni koji su na poslednjim (predsedničkim) izborima glasali za radikalskog kandidata Tomislava Nikolića. Oni su u Kragujevcu bili većina (57.355) od 49,49 odsto, odnosno u Šumadiji (94.617) 50,58 odsto. Ti birači-građani ne kriju da im je najveći lični, kućni, porodični, familijarni, državni i nacionalni prioritet – teritorijalni suverenitet i integritet („Kosovo je Srbija“), a tek daleko iza toga – posao i životni standard. 

Dakle, ne treba biti mnogo pametan pa zaključiti da kako su radnici, Kragujevčani, Šumadinci… glasali – tako sada kusaju.

Jer, izgleda da „ne mere“ ono što priča penzionisani premijer Vojislav Koštunica i radikal Tomislav Nikolić – i „Kosovo je Srbija“ i da Dženeral motors kupi Zastavu. Ne može se ići na posao s mitovima i legendama, jer se onda na spavanje ide sa stomakom koji krči. I povrh svega, za to kriviti one koji su upozoravali da će Zastava dalje propadati i da neće biti posla ako se kupci razbeže. 

Zastava je prva žrtva radikalsko-narodnjačke politike „Kosovo je Srbija“, koja se u uličnoj izvedbi iskazala kao agresivni nacihuliganizam, koji je uplašio moguće interesente za Fabriku automobila.

Slučaj Zastave dobra je prilika da radnici, Kragujevčani, Šumadinci i ostali građani Srbije shvate da će narednih dana, meseci i godina živeti onako kako su glasali na izborima.

Mitovi i legende mogu biti simpatičan hobi nekom pojedincu za slobodno vreme kad dođe kući da se opusti posle napornog radnog dana. Od lepe prošlosti, međutim, radnička klasa ne može živeti u svetloj budućnosti. 

Ako 3.600 radnika Fabrike automobila, ako 10.000 Kragujevčana i Šumadinaca i ako 100.000 građana Srbije zavise od toga da li će Zastava preživeti i raditi uspešno tek ako je kupi neki strateški partner, onda svako od njih na izborima 11. maja treba da glasa pameću, a ne osećanjama.

Jer, izgleda da i te kako postoji veza između biračkog i radnog mesta. Zastava je očigledan primer da – kako se glasa, tako se živi.

 
Peščanik.net, 24.03.2008.