Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ministarstvo unutrašnjih poslova treba da obustavi instaliranje Huawei kamera za koje su građani izdvojili preko 4 milijarde dinara, jer nije dobro procenilo uticaj masovnog i pametnog video-nadzora na smanjenje kriminala i povećanje bezbednosti. Štaviše, procena MUP-a o uticaju video-nadzora na ljudska prava ne zadovoljava ni minimalne uslove propisane Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti. U tome se slažu bar tri organizacije civilnog društva i Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.

Beograđani su prvi sistem video-nadzora sa 24 kamere dobili davne 1978. Još 60 kamera je postavljeno 2009. zbog Univerzijade. Stare kamere su zamenjene novima deset godina kasnije kroz projekat „Bezbedan grad“ kineskog tehnološkog giganta Huawei i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Nove kamere visoke rezolucije su omogućile policiji da prebrojava ljude u određenom prostoru, prepozna registarske tablice, otkrije njoj zanimljive događaje, da pretražuje i analizira snimljeni video materijal.

Samo u poslednjih mesec dana broj kamernih mesta je porastao za pet, tako da u Beogradu sada ima preko 100 kamera na 67 lokacija. I to nije sve. U planu je da grad do kraja 2020. dobije još 1-2 hiljade kamera na 800 lokacija. Policija će u budućnosti moći da primenjuje tehnologiju za prepoznavanje lica, odnosno da upoređuje crte lica sa snimaka sa fotografijama iz svoje baze podataka. U svetu već postoje slučajevi zabrane i stroge regulacije primene ovakve tehnologije zbog mogućnosti greške ili ugrožavanja ljudskih prava.

Ministarstvo unutrašnjih poslova je dostavilo Procenu uticaja Povereniku na mišljenje sredinom septembra, ali i nastavilo da instalira kamere po Beogradu ne čekajući odgovor od ove nezavisne državne regulatorne institucije, koja između ostalog nadzire i rad policije. Procena uticaja je važna jer bi trebalo da argumentovano pojasni da li je masovni video-nadzor uopšte potreban i kako se štiti privatnost građana, jer obrada ličnih podataka pomoću novih tehnologija sobom nosi visoki rizik od povrede prava i sloboda ljudi.

U Proceni uticaja koju je sačinio MUP nema odgovarajućih odgovora na pitanja o interesu policije i neophodnosti upotrebe video-nadzora u Beogradu, na koja je MUP morao da odgovori prema zahtevima Zakona o zaštiti podataka o ličnosti.

Visoki zvaničnici MUP-a su u prethodne dve godine iznosili različite argumente u korist instaliranja Huawei kamera. Tako je ministar unutrašnjih poslova istakao da će kamere omogućiti da policija bolje kontroliše saobraćaj i „borbu protiv organizovanog i svih drugih vidova kriminala“. Rečeno je i da se postavljanjem kamera šalje „jasna i snažna poruka da borba protiv narko-dilera neće stati“ i da one „u velikoj meri smanjuju stopu kriminala – od razbojništva i džeparenja do teških krivičnih dela“.

Načelnik Sektora za analitiku, telekomunikacione i informacione tehnologije MUP-a rekao je da će video-nadzor biti „izuzetno značajan za rad beogradske policije u otkrivanju najtežih krivičnih dela“. Direktor policije je zaokružio argumentaciju MUP-a izjavom da kamere „čine čuda“ i da će u značajnoj meri olakšati rad policije. Istovremeno, visoki zvaničnici MUP-a ubeđivali su građane da ne treba da brinu o ugrožavanju privatnosti.

Zbog ovakvih izjava osnovano je upitati se u kojoj meri video-nadzor zaista utiče na bezbednost građana. Autori Procene uticaja iz MUP-a nisu bili dovoljno ubedljivi u odgovoru na to pitanje. Oni na jednom mestu (strana 16) bez navođenja izvora podvlače da britanski kriminolozi smatraju da sistemi video-nadzora mogu značajno doprineti prevenciji kriminala. Nakon toga navode (strana 31) da su rezultati malobrojnih istraživanja u ovoj oblasti neusaglašeni i međusobno neuporedivi.

U prethodnih 40 godina sprovedeno je više desetina istraživanja o delotvornosti video-nadzora u kontroli kriminala. Ona su najčešće realizovana u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Južnoj Koreji, Švedskoj, Norveškoj, Španiji, Poljskoj i Australiji. Najveći broj istraživanja je testirao efekat video-nadzora na stepen kriminaliteta upoređujući periode pre i posle instaliranja kamera.

Jedno od ozbiljnijih istraživanja uticaja video-nadzora na smanjenje kriminala je realizovano u Velikoj Britaniji 2002. Istraživači su, posmatrajući stepen kriminaliteta na 22 lokacije, otkrili da kamere značajno utiču na smanjenje obijanja i krađe automobila, ali da nemaju uticaja na nasilna krivična dela. Sedam godina kasnije istraživanje je ponovljeno na 44 lokacije i utvrđeno je da kamere za više od 50 odsto smanjuju kriminalitet na parkinzima, ali da se stanje nije značajno promenilo u centru grada, socijalnim zgradama i javnom prevozu.

Nešto drugačiji rezultati su dobijeni u švedskoj studiji koja je objavljena pre dve godine. Otkriveno je da video-nadzor za četvrtinu smanjuje kriminalitet na ulicama i u centralnim stanicama metroa, ali da ne postiže značajne efekte na parkiralištima i u prigradskim stanicama metroa. Dodatno, primećeno je da nadzorne kamere mogu da smanje nasilničko ponašanje na fudbalskim stadionima, kao i u krađama po supermarketima i tržnim centrima. Ogromna novina u odnosu na prethodna istraživanja je činjenica da video-nadzor samostalno, bez spoljnih faktora, kao što je dodatni policijski rad kroz patrole, ne utiče na drastično smanjenje kriminala.

Ove godine u Britaniji je objavljen do sada najsveobuhvatniji presek istraživanja o uticaju video-nadzora na kriminalitet i bezbednost. Analizirano je 76 različitih procena uticaja kamera na smanjenje kriminala u tačno definisanim javnim prostorima u kojima se najčešće prijavljuju nasilni zločini i imovinski kriminal, a naročito obijanje i krađa automobila. Utvrđeno je mnogo manje prijavljenih slučajeva ometanja javnog reda i mira, kao i kriminala u vezi sa drogom. U preseku istraživanja je ukazano da je video-nadzor najviše uticao na smanjenje imovinskog kriminala i droge, dok nasilni zločini nisu značajno smanjeni. Kamere najviše utiču na smanjenje kriminala na parkinzima, dok efekti nisu tako dobri u ostalim prostorima kao što su centar grada, socijalna naselja, stambena područja i javni prevoz.

Upoređivanjem izjava visokih zvaničnika MUP-a i rezultata istraživanja nameće se zaključak da direktor policije nije govorio istinu kada je rekao da video-nadzor čini čuda, dok je ministar unutrašnjih poslova bio delimično u pravu kada je istakao da će kamere omogućiti da policija bolje kontroliše saobraćaj.

Video-nadzor utiče na bezbednost u saobraćaju ako se kombinuje sa visokim kaznama za saobraćajne prekršaje, kao i za razbojništvo i džeparenje. Ipak, nije utvrđeno da kamere utiču na smanjenje organizovanog kriminala, kao i na teška krivična dela povezana sa nasiljem. Video-nadzor može da smanji ilegalnu prodaju narkotika ako je kamera postavljena visoko, tako da policajcu pruža širi pregled ulice nego kada je on lično na njoj.

Efikasnost video nadzora u velikoj meri zavisi od sposobnosti policijskog službenika ili operatera da prati dešavanja na monitoru i ukršta ih sa drugim podacima na raspolaganju policiji. Na uspešnost video-nadzora u prevenciji kriminala utiče i kvalitet i jasnoća procedura za upotrebu celog sistema nadzora, pogotovo ako i kada se koristi softver za prepoznavanje lica koji često pravi greške – daje lažne pozitivne rezultate i sadrži rasne i rodne predrasude.

Pametan video-nadzor koji nudi Huawei nije jeftina igračka. Dodatno zabrinjava činjenica da je više od 70 odsto Huawei aranžmana o bezbednom gradu sklopljeno sa zemljama koje je Freedom House ocenio kao delimično slobodne (44%) ili neslobodne (27%). Huawei očigledno sklapa sporazume sa državama u kojima stanje demokratije nije dobro ili je u padu. Sve to navodi na potrebu da se o budućnosti video-nadzora u Beogradu i Srbiji ozbiljno razmisli u dogovoru sa građanima.

Autor je istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP).

Peščanik.net, 27.11.2019.

NOVE TEHNOLOGIJE