Iz perspektive u kojoj sam trenutno, iz konobe u Kokorićima i u društvu male bake u crnom koja posprema oko mene, a sve to posle mog predavanja o rodu i Hasanaginici, redovni godišnji fjasko beogradskog prajda, sa svim pratećim manifestacijama i očekivanim glasovima i izjavama, izgleda dirljivo blizu. Došla sam ovamo po putu ukrašenom džinovskim bilbordima koji su pozivali na koncert Tompsona u Mostaru, u Sarajevu me je proganjala Ceca koja voli ukus njegovog đona. Groteskne slike seksualnosti koja više nema ugovorne regulativnosti, permisivnih okvira, idelogijom dodirnute poetike, retorike u više kulturnih registara, ničega, ničega, sem prodaje kožne odeće nategnute preko spolovila, mizerne ponude mizernim potrošačima. Ni u jednoj niši društva u kojem živimo više nema mesta za jezik i umetnost ljubavi.

Zato je rasprava o hipotetičnom Dačiću na paradi, o pokornosti policije, o lukavštini administracije, o ačenju ministarstava i još više ministara, savršeno deplasirana. Problem se ne može rešiti pametnijim čivijašenjem. Prajdovce ide da bije onaj hodajući miteser iz Klipa Maje Miloš, tu se stvar može rešiti samo zakonskim i zatim fizičkim isključenjem njega, fufice koja doslovce voli njegov đon, i simbolički celokupnog društva koje se razrasta na sirotinji, gladi, laži, prljavštini, preziru i nasilju. Prajd je poziv na pobunu, jedan od mnogih. Sa kojim pravom elita otpora, kojoj okice zasjaje na pomen klasne borbe, malčice zažmuri kada dođemo do prajda, i u stanju je da izmisli repertoar argumenata od celofana ravan državnome?

Jedini odgovor koji imam je odsustvo jezika i umetnosti ljubavi. To bi značilo da se nijedna, pa ni ova populacija ne sme ostaviti sama bez ljubavi na ulici, da se mora paradirati svakom mogućnom prilikom a ne samo da se krišom odahne i srećno javno blebeće kada je jasno da uboga organizacija opet ne može da izdrži državnu zaštitu i (kao) prevenciju nasilja. Ljubav se dokazuje (i uči) veštinama reči i tela. Rizik nije mali, ponekad je životni, a pri tome nema odmeravanja – svako ljudsko pravo podjednako je teško ili lako. Pitanje volim li svakog geja i lezbijku bi moralo biti već davno odgovoreno u mislećim glavama, u građanskom ćošku. U personalnim ćoškovima nije nužno.

Gej par je popodne došao da obiđe Kokoriće. Među studentima su bar dva „istopolna“ para. Bakica pušta seoske mačke da se izležavaju po konobi. Prajd ima smisla ako ga svi hoćemo. Jer Hasanaginica je umrla od muške zlobe.

Peščanik.net, 02.10.2013.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)