vo na ražnju
Foto: Dejan Ilić

Možda je čitalac oguglao. Njega ništa više ne može da iznenadi. Ničemu se više ne čudi. Da je on, kao ja, prošao ulicom Golsvordijevom, možda se ne bi ni osvrnuo. Niti bi zastao. A kamoli da se maši za mobilni i fotografiše. Kao što sam sve to ja uradio. Rezultat je čitalac već video, iznad teksta. Dobro, fotografija je očigledno amaterska. Nisam ja Predrag Trokicić. To je bila scena za njega i njegov talenat. Na njegovoj bi se slici sve lepo videlo. Tekst bi bio suvišan.

A na mojoj slici se gotovo i ne vidi zašto sam se osvrnuo, stao i onda fotografisao. Čitalac na mojoj slici vidi u prvom planu izanđali kombi. Sa svim otvorenim vratima. Kombi je gotovo prazan. Na podu kombija ostalo je tek nekoliko platformi za skele, čini mi se. Kroz bočna vrata kombija vidi se postavljena armatura. To bi bio prvi plan fotografije. Sve bitno na njoj, smestilo se pak u drugi plan. Najdalje od oka, uz samu desnu ivicu, čitalac će, ako se potrudi, videti sliku zgrade što niče na uglu Golsvordijeve i Bulevara kralja Aleksandra, tačno preko puta spomenika Vuku Karadžiću.

A između izvozanog kombija i dične makete na slici, okreće se vo na ražnju. Odmah do vola, duž ražnja prostrla se sofra. Ako takvog zakona još nema, možda bi ga trebalo doneti: da se zabrani da se zaklane životinje dovoze usred grada i kače na ražanj da se okreću iznad podložene vatre. Tik uz kolovoz, na mestu gde je nekada bio trotoar, u jednoj od najprometnijih, i što se vozila i što se pešaka tiče, ulica. Dobro, ne mora ovako detaljno, nego uopšte, zabraniti da se životinjska trupla raznose širom zemlje i natiču na kolac u bilo koje svrhe, pa i prehrambene.

Samo što se u Golsvordijevoj vo nije okretao da bi se pojeo. Nesrećnog vola su prineli na žrtvu. Da izgradnja prođe srećno. Ako sam se dobro obavestio, zgradu podiže „Granit Invest“. Sami za sebe, ljudi iz „Granit Investa“ kažu da su „tim posvećenih profesionalaca čije su osnovne vrednosti kvalitet, integritet, inovacija, veština, hrabrost i poverenje“, i još sebe vide kao kompaniju „sa bogatom tradicijom u građevinarstvu“ te kao „revolucionare na tržištu nekretnina“. Ni reči o volu na internet strani „Granit Investa“. Ali, sasvim u revolucionarnom duhu, stoji da će se zgrada na uglu Golsvordijeve i Bulevara kralja Aleksandra zvati „Revolucija“.

Ovako „Granit Invest“: Bulevar kralja Aleksandra „[n]ekada je povezivao Beograd i Istanbul i zahvaljujući toj dugoj i kompleksnoj istoriji, oduvek je predstavljao beogradsku kičmu trgovine i poslovanja, a potom i kulture i obrazovanja. Bulevar tako oduvek jeste nosilac promena, malih i velikih revolucija i progresa. Poslovni objekat ’Revolucija’ svojom arhitekturom i sadržajima, svesno se nastavlja na te vrednosti, na vrednosti arhitekture i progresa koje Bulevar vekovima nosi“.

Tako je, opet ni reči o volu. Puna usta obrazovanja, kulture, promene, revolucije i progresa, nigde komada na ražnju ispečenog mesa. Pretpostavimo da obrazovanje, kultura, promena, revolucija i progres nisu prazne reči iz prezentacije investitora na internet strani. Uzmimo da oni to ozbiljno misle. Šta nam onda vo na ražnju govori: u kom smeru se kreću obrazovanje, kultura, promena, revolucija i progres u Srbiji? Pitanje može da glasi i ovako: šta će „posvećenim profesionalcima“ obredni vo? Ako imate kvalitet, integritet i veštinu, ako ste inovativni, hrabri i kredibilni, zašto žrtvujete jadnu životinju e da biste povrh svega imali još i sreće u izgradnji?

Ne znam da li je „Granit Invest“ i ranije klao životinje i prinosio ih na oltar bogova zaštitnika… neka bude – građevinara (investitora zvuči nekako previše moderno za ove svrhe). Ili su to sad uradili – prineli žrtvu – prvi put. Ako im je prvi put, šta ih je na to navelo? Da li su se uplašili da i oko njihovog gradilišta ne počnu da se ruše kuće kao kule od karata? Ili su posumnjali u svoje znanje i veštine. Ili mole bogove… Zaista, za šta bi sve imali razloga da se mole svojim bogovima? Bogovi, naravno, namerno stoje u množini. Jer je ova žrtva paganska. Možda bi mogla biti i starozavetna. Ali, hrišćanska ne bi mogla biti nikako, sve i da se za tako nešto zakolje još sto životinja. Zna se ko se žrtvovao samo jednom i zauvek. Od tad nadalje, nema razloga da se prinose žrtve, sve je do nas i naše – posvećenosti, integriteta, veštine, inovativnosti… Ali, izgleda da hlapi taj novozavetni duh iz Srbije, kao da se ovde više ne veruje da je ta jedna žrtva bila dovoljna iako se iz sve snage busamo u svoje pravoslavne grudi.

Mala je uteha pozvati se sad na Čajkanovića i njegovo sinkretično shvatanje konkretno srpskog pravoslavlja. To što je on pisao, važilo je za neka druga vremena. Verujem da bi se Čolović bolje snašao sa ovim volom u komšiluku. No, dok se on ne oglasi, a Trokicić ne ugrabi priliku za fotografiju, mi možemo da spekulišemo i dalje o graditeljima.

U srećnijim zemljama, umesto da zakoljete vola, ako hoćete da gradite, a ne znate to sami, unajmili biste zaista ljude od poverenja i znanja, i to bi bilo dovoljno. A ako ipak sumnjate, sve vaše sumnje otklonile bi nadležne ustanove države. One bi pregledale i odobrile plan. One bi zahtevale garancije za kompetencije građevinaca. One bi garantovale da zemlja na kojoj se gradi ima sastav i infrastrukturu baš onakve kakvi stoje u zvaničnim dokumentima. Vo bi tu bio čisti višak. Srbija je sve manje srećna zemlja (ako želi, neka čitalac pročita to i ovako: sve više nesrećna zemlja) i sve manje država jer redom nestaju jedna po jedna institucija i zvanične garancije. Tako da je sve postalo moguće, a kada je baš sve moguće, onda i znanje i inovativnost i kredibilitet nisu od velike pomoći. Pa daj da koljemo vola, možda se na kraju i dobro završi.

Kako je krenulo, dobro ćemo proći ako se stane na volu, to jest ako ne počnu u temelje da se zidaju devojke. A u tom smeru idu naše obrazovanje, kultura, promena, revolucija i progres, to jest naprednjaštvo.

Peščanik.net, 30.07.2021.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)