Ink, foto: Predrag Trokicić
Ink, foto: Predrag Trokicić

Roman Brit Benet Majke (2016) počinje abortusom. Za Nadiju, 17-ogodišnju afroameričku devojku iz južne Kalifornije, problem nije u podvrgavanju proceduri: „Nisam htela da Nadija bude neodlučna“, rekla je Benet u jednom intervjuu, „i dok sam pisala, uopšte nisam otvarala raspravu o pitanju ‘da li treba ili ne’. Prosto je to uradila“. Problem junakinje romana je u tome što je se zbog abortusa odriče njena crkva. Za neke ljude iz crne zajednice prekid trudnoće povezan je sa istorijom prisilne sterilizacije crnih žena. S druge strane, zanemaruje se istorija porobljenih crnkinja koje su robovlasnici silovali i primoravali da rađaju tako začetu decu. I jedno i drugo im je oduzimalo telesnu autonomiju.

Nacrt mišljenja koji je iz Vrhovnog suda procurio u javnost, a koji najavljuje moguće poništenje istorijske odluke u predmetu Roe v. Wade, tiče se slučaja „Dobs protiv Ženske zdravstvene organizacije iz Džeksona“ pokrenutog povodom zakona države Misisipi iz 2018. koji zabranjuje abortus nakon prvih 15 nedelja trudnoće, u kojem je presuđeno da je taj zakon protivustavan. Ukoliko se obistine mračne slutnje aktivista, Ženska zdravstvena organizacija iz grada Džeksona – poslednja preostala klinika za abortus u državi Misisipi – moraće da se zatvori. Većina pacijentkinja ove organizacije su Afroamerikanke i radnice.

Više od 20 drugih američkih država takođe sprema zabranu ili strogo ograničen pristup abortusu. Guverner Oklahome potpisao je prošle nedelje zakon kojim se zabranjuju abortusi nakon 6 nedelja. Prošle godine je u Teksasu usvojen izuzetno restriktivan propis, pod oznakom SB 8. Kako ističe Kali Holovej, ovaj zakon podstiče na uzimanje pravde u svoje ruke, obećanjem „odštete“ u visini od 10.000 dolara onima koji pokrenu uspešne građanske parnice protiv bilo koga ko „izvede ili izazove“ ili ko „pomaže i podržava izvođenje ili izazivanje abortusa“ – i liči na 19-ovekovni zakon o odbeglim robovima.

Prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, tokom 2019. skoro 630.000 žena u SAD je prekinulo trudnoću. U neprofitnoj organizaciji za reproduktivno zdravlje, Planned Parenthood, navode da će do svoje 45. godine svaka 4. žena u SAD imati abortus. Zabrana to neće sprečiti. Registrovanih slučajeva u Teksasu možda je manje otkad je usvojen SB 8, ali to je delom zato što su žene kojima je bio potreban abortus otišle na proceduru u druge države. Takođe je povećan broj abortusa koji se samostalno izvode lekovima koje žene naručuju preko interneta. Prošlog meseca, jedna žena iz okruga Star je uhapšena i optužena za ubistvo nakon što je pobacila u bolnici, jer je osoblju navodno rekla da je pokušala da izazove abortus.

Stopa abortusa među Afroamerikankama gotovo je 5 puta veća nego kod belih Amerikanki. One su takođe u većem riziku od umiranja na porođaju, a na raspolaganju im je manje resursa za neophodnu negu i podršku. Loreta Ros i druge crne aktivistkinje skovale su izraz reproduktivna pravda 1994, ističući da su reproduktivna prava povezana sa širim problemima rase, roda, klase i slobode. Kako navodi Kianga-Jamata Tejlor, saznanja o načinima na koje siromaštvo i drugi oblici ugnjetavanja ograničavaju njihove životne šanse, navela su ih da zahtevaju reproduktivnu pravdu – što je takođe podrazumevalo pravo da odgajaju decu u zdravom okruženju, gde se mogu ispuniti osnovne potrebe dece i roditelja.

Crne feministkinje – prošle i sadašnje – nastoje da prevaziđu floskule simboličnih promena i zalažu se za sveobuhvatnu negu dece i socijalne usluge za sve ljude koji pripadaju radničkoj klasi. Dok je stav o abortusu podeljen po partijskoj liniji, za neuspehe u ostvarenju reproduktivne pravde odgovorne su obe partije. Ronald Regan i verska desnica jesu napadali crne samohrane majke iz radničke klase kao „kraljice socijalne pomoći“, ali je Bil Klinton bio taj koji je uklonio mehanizme zaštite.

Kako piše Aleks DiBranko, „pokret protiv abortusa u Sjedinjenim Državama dugo je bio saučesnik bele supremacije“. I u Evropi se grupe protiv abortusa pozivaju na „veliku zamenu“ – teoriju zavere po kojoj će migranti sa globalnog juga, crni i braon ljudi „zameniti“ belce.

Poljska je nametnula skoro potpunu zabranu abortusa. U Nemačkoj, gde živim, kao i u Britaniji, abortus je nelegalan, ali dozvoljen pod određenim okolnostima. Prema članu 218 nemačkog krivičnog zakona, „ko prekine trudnoću, kažnjava se zatvorom do tri godine ili novčanom kaznom“; izuzeci su detaljno opisani u odeljku 218a. Odeljak 219a zabranjuje lekarima da reklamiraju, savetuju ili informišu pacijentkinje o abortusu. Zagovornici slobode izbora zahtevaju ne samo hitno ukidanje članova 218 i 219a, već i besplatnu kontracepciju na zahtev. Nemački zakoni protiv abortusa su posebno represivni prema ženama iz radničke klase ili onima koje žive u područjima sa manje dostupnim medicinskim uslugama. Zilotima protiv abortusa nacionalne granice nisu prepreka: američke desničarske organizacije potrošile su milione na kampanje po Evropi. Aktivisti koji podržavaju izbor takođe bi morali da razmisle o strategiji i mobilizaciji na međunarodnom nivou protiv regresivnih zakona koji ograničavaju reproduktivna prava.

„Vrednost ženskog života“, piše Adrijen Rič, „izgleda zavisi od toga da li je žena trudna ili tek rođena. Žene koje odbijaju da postanu majke nisu samo sumnjive, već i opasne“. Toliko opasne da je jedan sudija sa Floride početkom godine smatrao prikladnim da trudnoj tinejdžerki uskrati pravo na abortus, delom zato što joj je prosek ocena bio suviše nizak (što je navodno znak da nije dovoljno zrela da se odrekne saglasnosti roditelja).

Ljudi su besni zbog nacrta mišljenja koji je iz Vrhovnog suda procurio u javnost i brzo se mobilišu. Kako je napisala Melisa Gira Grant, izborna politika ima svoje granice: „Demokrate trenutno imaju većinu u Kongresu, ali ne mogu da usvoje savezni zakon koji bi obezbedio pravo na abortus i pristup abortusu – delimično zahvaljujući nedemokratskoj raspodeli mesta u Senatu koja manjim, konzervativnim državama daje dodatnu moć, uz antimajorizacijske procedure filibastera.“

Jednom kada ponište istorijsku odluku u predmetu Roe v. Wade, američki konzervativci će nastaviti dalje, ka kontracepciji, pravima homoseksualaca i radnoj jednakosti. „Ako nam je abortus uvek na kraju priče“, napisala je Fran Bigman o romanu Brit Benet, „a ne na njenom početku, nikada nećemo shvatiti šta je to što ga čini mogućim“. Nasuprot tome, priča o abortusu koju konzervativci nameću puna je stida, užasa i kajanja. A u njenom središtu je surova obespravljenost žene.

Edna Bonhomme, London Review of Books, 11.05.2022.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 18.05.2022.

Srodni link: Vojislav Pejović – Vojka je mogla

FEMINIZAM