Zakleli su se da neće ciljati na funkciju egipatskog predsjednika. Nakon što je ta zakletva prekršena, Muslimansko bratstvo trebalo je osigurati “kruh, slobodu i socijalnu pravdu”. Ali pod njihovom je palicom porasla nesigurnost, baš kao i bijeda. Tada je masa izašla na ulicu zahtijevajući odlazak predsjednika Muhameda Mursija (vidi članak Alaina Gresha). Tako su započele mnoge revolucije: kada uspiju, slavi ih se stoljećima a da se nitko pretjerano ne brine oko njihove relativne spontanosti ili pravnih osnova koje su ih pokrenule. Povijest nije seminar o pravu.
Nakon diktature Hosnija Mubaraka iluzorno je bilo misliti da se dugotrajno gušenje političkog života i otvorenih rasprava neće odraziti i na prvim izborima. U takvim slučajevima birači često potvrđuju utjecaj najbolje strukturiranih društvenih i institucionalnih sila (moćnih obitelji, vojske, bivše jedinstvene stranke) ili onih organiziranih skupina koje su isplele vlastite ilegalne mreže da bi izbjegle represiju (Muslimansko bratstvo). Vrijeme potrebno za usvajanje načelâ demokracije uvelike premašuje okvir jednih izbora.
Neodržana obećanja, vođe izabrani s malom razlikom, koji će se odmah suočiti s gubitkom naklonosti i bijesom javnosti, divovski prosvjedi koje je organizirala heterogena koalicija – tu su situaciju u posljednjih nekoliko godina osim Egipta proživljavale i druge zemlje. Samo što vojska drugdje još uvijek nije preuzela vlast, bez suđenja zatvorila šefa države i ubila njegove pobornike. Takvo što inače običavamo zvati državnim udarom.
No taj izraz zapadne zemlje u ovom slučaju ne koriste. Kao suci diplomatske elegancije, procijenili su, čini se, da su neki državni udari (u Maliju, Hondurasu, Egiptu…) prihvatljiviji od drugih. Sjedinjene Države najprije su poduprle Muslimansko bratstvo, da bi zatim pružile vojnu pomoć Kairu pošto je vojska “srušila” predsjednika Mursija. Konzervativni savez između njih i Bratstva bio bi scenarij o kakvom Washington sanja. On je međutim pao u vodu, iako su mu se istovremeno radovali nostalgičari za starim režimom, naserijanski nacionalisti, egipatski neoliberali, salafisti, sekularna ljevica i saudijski monarsi. Među njima će vjerojatno biti mnogih razočaranih…
Iako je Egipat bankrotirao, sukob između vojske i islamista uopće se ne dotiče ekonomskih i socijalnih pitanja, uglavnom nepromijenjenih od rušenja Mubaraka. Međutim, bilo da se služi izborima ili se oslanja na državni udar, što zapravo vrijedi revolucija ako na tom planu ništa ne promijeni? Novi čelnici podređuju sudbinu svoje zemlje financijskoj pomoći zemalja Zaljeva (12 milijardi dolara), pri čemu poseban značaj pripada vrlo reakcionarnoj Saudijskoj Arabiji. Ako se to nastavi, bez obzira na to što će govoriti ili koliko klevetati pravnici, egipatski će narod ponovno izaći na ulicu.
Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, 26.08.2013.
S francuskog prevela Andrea Rudan
Peščanik.net, 27.08.2013.
