Srebrenica 2017
Srebrenica 2017, foto: Ali Atmaca/Anadolu Agency/Getty Images

Aleksandar Vučić nije nepobediv. Njegova ranjivost je upravo u njegovoj fanatičnoj težnji ka apsolutnoj vlasti. Uporedo sa transformacijom jednog dela SRS u SNS, on je ponudio zapadu, kako to vole da kažu političari, „čvrsta uveravanja“ da je spreman da radi drugačije od Borisa Tadića. To se pre svega odnosilo na rešavanje problema Kosova. Isto tako, obećao je Putinu da se neće odreći „istočnih vrednosti“ na putu ka EU, tj. da će ostati pouzdani partner Rusije na Balkanu. Ova kontroverza mogla se čitati iz svih njegovih postupaka i izjava, najviše u procesu dijaloga sa Kosovom i posvećenosti EU integracijama. On je sa Dačićem potpisao Briselski sporazum, ali istovremeno računajući na Moskvu kada je u pitanju očuvanje „teritorijalne celovitosti Srbije“. Zbog toga se gotovo ništa od dogovorenog nije ni sprovelo u stvarnosti. Takođe, brzina pristupa Srbije Evropskoj uniji najsporija je u istoriji ovog procesa na tlu Evrope. Ovakvo zaleđeno stanje uslovilo je porast autoritarnosti na domaćem terenu.

Takođe, Vučić je nastavio da vodi regionalnu politiku u skladu sa tablom „Bulevar Ratka Mladića“, kojom je svojevremeno demonstrirao protiv inicijative da se Bulevar AVNOJ-a na Novom Beogradu nazove imenom ubijenog premijera Zorana Đinđića. Kao negator genocida u Srebrenici, Vučić je napravio čitav niz regionalnih skandala, među kojima je i njegov odlazak u Srebrenicu, koji je izazvao burno negodovanje okupljenih na dženazi u Memorijalnom centru Potočari u julu 2015. Taj događaj su mediji u Srbiji mesecima potom prezentovali kao „napad na Vučića“, urušavajući i ono malo pijeteta prema žrtvama srebreničkog genocida koji je civilno društvo u Srbiji pokušalo da izgradi. Sam Vučić je kasnije, u vreme predsedničke kampanje, isticao svoje junaštvo tokom tog 11. jula, hvaleći se pred svojim stranačkim kolegama kako on nikada nije pognuo glavu. A zapravo, jedino tamo, u Srebrenici, morao je da učini baš to. Nasuprot tome, Vučić je svoj odlazak na komemorativni skup predstavio kao još jednu dobijenu bitku sa Bošnjacima, koju je izvojevao na domaćem medijskom terenu. Vrhunac Vučićeve tadašnje manipulacije ogledao se u dubokom sinhronizovanju postupaka sa Kremljom tokom velike rasprave o britanskom predlogu Rezolucije o Srebrenici. Naposletku, ruski predstavnik Vitalij Čurkin uložio je veto na Rezoluciju pred Savetom bezbednosti UN-a. Dan pre toga, Vučić je najavio svoj odlazak u Potočare, rekavši pritom da Rezolucija neće biti usvojena pred Savetom bezbednosti, što se zaista i dogodilo. Šef ruske misije pri UN-u Vitalij Čurkin umro je početkom 2017, a već u julu ove godine trebalo je da se postavi njegov spomenik u Srebrenici u znak zahvalnosti srpskog naroda ruskom diplomati koji je rekao „NE“ zapadu, „osujetivši ga u nameri da za genocid okrivi samo jedan narod – srpski“. To znači da je onaj kišobran, pod kojim je Vučić unezverano bežao pred uzburkanom masom, bio zapravo Čurkinov dar, a dobro je poznato da su ruski pokloni skupi, odnosno zahtevaju disciplinovanu poslušnost. Srbija se u tome pokazala kao najodaniji satelit, zapravo sada jedini koji je preostao na Balkanu.

Bronzani kip Vitalija Čurkina, međutim, nije stigao u Srebrenicu do 8. jula, kada je organizacija „Istočna alternativa“ zakazala svečano otvaranje spomenika. Mediji su doznali da tona i po tog radioaktivnog materijala kruži oko Srebrenice ali da još uvek nije ušla na teritoriju ove nesrećne varoši. Sinhronizovano sa ovom „lokalnom akcijom“, u Srbiji se dogodio prvi skandal nove premijerke Ane Brnabić, koji je pretio da na trenutak naruši sinergiju između vladara Srbije i Kremlja, o čemu je već pisano na Peščaniku. Podnošenje raporta ruskom Ambasadoru Čepurinu, munjevito je zaustavio domaću i stranu euforiju koju je izazvao Vučićev izbor Ane Brnabić za premijerku. U sve ovo brzo se uključio Vučić, naglasivši kako „nama niko neće postavljati ultimatume“. Razume se da ultimatum može doći samo sa zapada, a da nikada ne dolazi sa istoka. Sve što iz Rusije dolazi, večito nezreli srbijanski političari tumače kao najviši izraz ljubavi, pa tako i Čepurinov odnos prema Vladi Srbije. Ispostavilo se da je Ana Brnabić već nakon nedelju dana bivanja na mestu premijerke shvatila da ona ne vodi proevropsku Vladu, a što je još važnije da njome ne upravlja ona sa svojim vizijama o razvoju, već jedino i istrajno njen mentor Aleksandar Vučić, koji je uspeo da u roku od 24h izgladi sve oko premijerkinog stava „da će Srbija izabrati EU, a ne Rusiju“. Najpre je rekao da nema pojma ko je kome dostavljao stenograme intervjua, da veruje Ani, kao i da se čuo sa Čepurinom koji je od svega imao da mu kaže samo to da „dovodi investitora iz Rusije koji bi da uloži u Srbiju 900 miliona eura“. I samo zbog toga se Vučić video s njim, inače to ne bi nikada uradio, jer ima toliko prečeg posla.

A preči posao je najava Turskog toka, kojim bi se ruski gas ipak mogao dopremiti do Srbije, mimo onog koji ide preko Mađarske. Time bi Srbija, kao ostrvo na Balkanu, „postala energetski stabilna i bitna“. Kampanja o ovom ruskom projektu već danima se plasira preko vladinih medija, kao i nasušna potreba za Srpsko-ruskim humanitarnim centrom u Nišu, sa kojim se Srbija oseća sigurnijom u vreme letnjih vrućina i eventualnih požara. Na pitanja sa zapada, koja su upućena vlastima u Beogradu upravo zbog ovog centra, Vučić odgovara da „SAD već imaju svoju bazu na teritoriji Srbije, a to je Bondstil“ i da Srbija želi da ima svoje (odnosno ruske) centre. Ruska omča sve jače se steže.

Da li je realno očekivati od ovakve vlasti da teži bržim EU integracijama? Naravno da nije i gotovo je nemoguće da će Aleksandar Vučić učiniti taj korak za Srbiju. To je sada jasno i samoj Ani Brnabić, koja je nakon ovakvog skandala morala već da podnese ostavku na mesto predsednice Vlade. Međutim, ona to nije učinila jer se opredelila za Vučićev model trčanja u mestu ka EU pod ruskim kišobranom.

Peščanik.net, 11.07.2017.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)