Spomenik knezu Lazaru u Kosovskoj Mitrovici
Spomenik knezu Lazaru u Kosovskoj Mitrovici, foto: Konstantin Novaković

Na svu sreću, niko nije smrtno stradao. Ali kosovski spektakl dima i vatre i pucanja očigledno postaje sve opasniji, pa bi zaneseni reditelji morali da se obuzdaju. U ovoj novoj inscenaciji, komad je pak pored uobičajene tri pozornice dobio još jednu. Obično imamo sever Kosova (Kosovsku Mitrovicu, granične prelaze…), Prištinu i Beograd. Juče je otvorena i privremena scena u Raškoj. A na sceni klasična postavka po uzoru na „Poslednju večeru“.

Podsetimo se, juče ujutru kosovska policija krenula je u akciju protiv šverca. Policajci su se zatekli i u jednoj apoteci u Kosovskoj Mitrovici. Ispred apoteke brzo su se okupili žitelji Mitrovice da demonstriraju protiv policije. Policajci u pomoć zovu kolege specijalce. Ostalo je dim, vatra i pucanje. Tako malo je potrebno da se raspali požar na severu Kosova. To se zna na obe strane i obe strane to bezobzirno koriste do iznemoglosti u dnevno-političke svrhe.

Lokalni okršaj policije i demonstranata ubrzo je dobio dimenzije ratnog sukoba s etnički precizno povučenom linijom fronta. I onda sledi neočekivana pozorišna intervencija reditelja iz Beograda – skup za stolom i oko stola u Raškoj. Kakav je bio smisao tog skupa? Nepripremljeni gledalac skup je mogao videti kao ritualni plemenski savet na kome se odlučuje o ulasku u rat. Za stolom su sedele poglavice, a obraćali su im se članovi plemena da ih podstaknu i ohrabre da povedu rat.

Nešto iskusniji gledalac začudio bi se što u trenutku najveće krize grupa više ili manje važnih muškaraca nije na svojim borbenim (sivomaslinaste starešine oružanih jedinica) ili civilnim (državni zvaničnici) položajima. Dok se čini da na takozvanom terenu stvari sasvim izmiču kontroli, ova muška grupa u krugu oko (nedostajućeg) ognjišta razmenjuje mišljenja i troši dragoceno vreme.

Konačno, iskusan gledalac prepoznaće da je reč u stvari o stranačkom, a ne plemenskom, ne etničkom, ne građanskom (recimo građana u nevolji), a pogotovo ne državnom ili bilo kakvom drugom skupu. Kao govornici pored stola pojavili su se mahom funkcioneri sa kosovske Srpske liste. Za stolom su sedeli njihovi čelnici, pored stranačkih čelnika iz Srbije i stranačkih oficira vojske i policije. I dok su neki učesnici skupa jedni drugima bili okrenuti leđima, svi su licem bili okrenuti ka takozvanom čelu stola.

Nije prvi put da Vučića i njegove ministre vidimo na tako postavljenoj sceni. Čitalac s dobrim pamćenjem setiće se neverovatne sednice vlade iz aprila 2015. Vučić je tada za u (ćirilično) P postavljenu sofru poseo ondašnje članove vlade na podijumu podignutom na kopu rudarskog basena „Kolubara“. Poruka je bila banalna, a za nepažljive gledaoce eksplicitno ju je izneo sam Vučić – vlada je radila teško i kopala mnogo da bi prebacila normu. Već tada su posmatrači scenu sa „Kolubare“ uporedili sa – poslednjom večerom.

Istina, sednica vlade u tom sastavu nije označena kao poslednja, već kao svečana, iako je bila najavljena njena skora rekonstrukcija. Niko pak od posmatrača nije ni pomislio da u tu sliku „večere“ iz 2015. učita jedan od njenih osnovnih tradicionalnih motiva – izdaju. I novozavetna biblijska i epska domaća verzija (Lazareve) priče u jednom od svojih središta imaju izdajicu – Judu, odnosno Vuka Brankovića. Kada je Vučić juče sa svoje leve i desne strane poseo Vulina, odnosno Stefanovića, na šta je mislio?

Ko bi od njih dvojice mogao biti Miloš a ko Branković? Sećamo se, u usmenoj tradiciji Lazar je kao izdajicu osumnjičio Miloša, da bi se pokazalo da je u krivu. Na tom narativnom preokretu i otkrivanju istine stoji dinamični dramski pogon pesme. Za razliku od Lazara, Isus naravno sve zna, pa je iznenađenje ostavljeno za njegove sledbenike. Priznajem, svetogrđe je postaviti Vučića, Stefanovića i Vulina u ovaj kontekst, ali sam reditelj je nametnuo te reference.

Jer, u svetu izvan mita i epske tradicije, ko bi normalan odlučivao o ozbiljnim stvarima sa osobama kojima ne može da veruje. Ako Stefanović jeste to što za njega tvrde najbliži i najodaniji Vučićevi saradnici, kako se s njim mogu raditi ozbiljne stvari poput rata recimo. (Jeste, za novoradikale rat je tek posao.) A ako Vučić veruje da mu je Stefanović iskreno privržen, onda mora sumnjati u sve druge oko sebe, a ponajviše u Vulina, koji mu je juče sedeo s desne strane kao takozvana desna ruka.

Tako ispada da juče prava drama nije bila na severu Kosova gde se pucalo i dimilo, niti su dramatična bila (sva je prilika) režirana (pažljiviji gledalac morao je videti kako stranački zvaničnici štipaju ispod stola govornike koji su odužili da prekinu) obraćanja tobože običnih žitelja Kosova Vučiću – prava drama odvijala se na samom čelu stola između mitski postavljenih figura… Eh, kako ih nazvati? Dakle, između Vučića i potencijalnih izdajnika s njegove leve i desne strane.

Pustimo da se izdajničke spletke rešavaju tamo gde su i nastale, na dvoru dakle. Pravo pitanje u stvari glasi – ko bi normalan pristao da ga vode (ne samo u rat, nego i inače) ljudi među kojima sve vrvi od izdajnika?

Peščanik.net, 14.10.2021.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)