Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Mobilizacija u Rusiji nije prošla bez podrške patrijarha Kirila. Prvi čovek ruske crkve je u prvom obraćanju nakon proglašenja mobilizacije rekao da je svako ko umre u ratu, izvršavajući dužnost i zakletvu, učinio delo žrtve za druge. Vojničku smrt u ratu, patrijarh je uporedio sa Hristovom žrtvom za spasenje ljudskog roda, poručujući da je žrtvovanje najveća manifestacija ljudskih kvaliteta i ljubavi prema bližnjima. „Zato verujemo da ova žrtva pere sve grehove koje je osoba počinila“, poručuje Kiril. No, za Kirilov oproštaj ne haje na hiljade vojnih obveznika koji napuštaju Rusiju bežeći od mobilizacije.

Analogija između Hristove žrtve na krstu i smrti vojnika u ratu se spominje i u Socijalnoj koncepciji RPC-a i pogrešno se temelji na citatu iz Jovanovog Jevanđelja gde se kaže: „Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“. U Jevanđelju se misli na Hristovu ljubav i žrtvu, koju i apostoli – Hristos ih tu naziva svojim prijateljima – treba da slede, jer im Hristos prethodno zapoveda da ljube jedni druge kao što on ljubi njih. U svakom slučaju, citat nema nikakve veze sa ratnim kontekstom, niti su apostoli, kao što je poznato, bili nekakva ratnička ili razbojnička družina. Ipak, citat je zloupotrebljavan i tokom ratova 90-tih od strane pojedinih srpskih vladika, na isti način na koji to danas radi i patrijarh Kiril. U Svetom pismu se može pročitati da je Hristos svoje prijatelje (apostole) odabrao, kako ljudi i inače rade u svom privatnom životu, ali ruski patrijarh misli da se prijateljstvo rađa iz obaveze prema državi (vojničke dužnosti i položene zakletve). Hristos je žrtvovao sebe, pravoslavne vladike rado žrtvuju tuđe živote.

Kiril obećava oproštaj grehova pravoslavnim građanima Rusije koji se odazovu mobilizaciji i agresiji na Ukrajinu, kao da je srednjovekovni papa ili radikalni islamista našeg vremena. Obećana zemlja za ruskog patrijarha, međutim, nije Jerusalim, kao nekada za rimske pape, već Sveta Rusija. Za Kirila je rat koji se trenutno vodi tek svađa bratskih naroda i on se moli da ona ne uništi „jedinstveni duhovni prostor Svete Rusije“. Crkva svoju ulogu vrši na prostoru „istorijske Rusije“, među narodima Rusije, Ukrajine i Belorusije, kaže Kiril i dodaje da veruje da će se molitvama svetitelja koji su zablistali na „ruskoj zemlji“ uspostaviti mir i pomirenje. Ali je najvažnije da „trijumfuje pravda“, bez koje „ne može biti trajnog mira“. Sa ovim poslednjim se nije teško složiti. Do neke pravde se na kraju mora doći, ali da li će to biti pravda međunarodnog suda za ratne zločine i zločine protiv mira, za šta bi glavni okrivljeni bio sadašnji ruski diktator Vladimir Putin ili je u pitanju neka posebna pravda Kirilove Svete Rusije? Iz besede se nameće da je u pitanju specifična pravda, koja je slepa za odgovornost ruske strane, pravog uzročnika i pokretača rata.

Pred Kulikovsu bitku (1380) sa Tatarima, moskovski knez Dimitrije Donski došao je kod Svetog Sergija Radonješkog, igumana Trojickog manastira, po blagoslov. Sergije je kneza blagoslovio rečima: „Idi na bezbožnike i ako ti Bog pomogne, pobedićeš…“ Neposredno uoči bitke, knezu je umesto nesigurnog „ako ti Bog pomogne“, stigao glasnik sa jasnijom porukom od svetitelja: „Bog će ti sigurno pomoći“. Vladimir Kantor u knjizi Rusija je evropska zemlja ovakvu promenu tumači na sledeći način: „Crkva je definitivno poverovala u Moskvu. I stavila joj na raspolaganje sav svoj uticaj“. Danas ruski patrijarh ponovo veruje u Moskvu, ali bez onog „ako“.

Peščanik.net, 01.10.2022.

UKRAJINA