Poslovično nestašni Vuk Drašković opet je iznervirao i izritirao zabrinute pripadnike srpske političke (nacionalne) “elite”. Izjavivši da najnovije presude iz Haga nisu antisrpske, već da se presudilo antisrpskoj politici Slobodana Miloševića i njegovog režima, lider SPO se, zapravo, priključio malobrojnom i slabašnom korpusu reakcija koje se ne mire sa ovdašnjom preovlađujućom logikom kratkog pamćenja, odnosno zaborava.

I zaista, samo jaki živci mogli su da izdrže i istrpe pravu provalu “razočarenja i ogorčenja” (prvostepenim) odlukama sudskog veća Ijana Bonomija, za koga se sa prepoznatljivom dozom zluradosti izjavljivalo da mu se, ipak, “ispunila želja da dovrši proces Miloševiću”, prekinut njegovom smrću u pritvoru Haškog tribunala. Ta gotovo unisona antihaška reakcija, u kojoj su se tako lepo složila mišljenja proverenih nacionalističkih partija i njihovih lidera sa stavovima reprezenata državne politike, samo je potvrdila ono što se još poodavno znalo: nema te haške kazne, makar ona bila i oslobađajuća, kao u slučaju bivšeg predsednika Srbije Milana Milutinovića, koja će preokrenuti uporno odbijanje srpske političke i nacionalne “elite”, vladajuće i opozicione, i one izvan političkih struktura, da se suoči sa istorijskim istinama i činjenicama. Zato će se i danas, deset godina kasnije, u reakciji na presude akterima (Miloševićeve) državne politike svesno mimoići (sudski potvrđeno) da je 1999. za kratko vreme sa Kosova u Albaniju i Makedoniju proterano više od 700.000 Albanaca. Odnosno, da je postojao “udruženi zločinački plan” da se akcijom vojske i policije, ubistvima, pljačkama, silovanjima, paljevinama i oduzimanjem ličnih dokumenata, nasilno izmeni nacionalna struktura Kosova.

Umesto tog (zaludno očekivanog) otrežnjenja i distanciranja od politike koja je Srbiju i njeno okruženje unazadila za više decenija, opet su najgrlatiji upravo oni koji su nam, u vreme kada je Šešelj pripretio bacanjem Albanaca preko Prokletija, “snage reda” SRJ krenule u opsežnu kampanju “disciplinovanja” albanskog stanovništva, bombe padale na Srbiju, a vlast sprovodila strahovladu vanrednog stanja, “ispirali mozak” porukama rata, etničkog progona i mržnje. Sada su., doduše, mnogi od njih “demokrate”, deklarišu se čak i kao “veliki Evropljani”, participiraju u vlasti, (ruko)vode policijom, energetikom, obrazovanjem i infrastrukturom, opet su, dakle, tamo gde su i pre 5. oktobra bili, ali i dalje nam pričaju priče o “međunarodnoj zaveri da se Srbija i srpski narod proglase genocidnim”. Ne bi takvi zavređivali neku naročitu pažnju da im se u manifestovanju “patriotske brige za budućnost Srbije”, u obliku nekakve logističke podrške, nisu pridružili i reprezenti aktuelne vlasti iz tzv. autentičnog demokratskog bloka. Pa će, tako, nezaobilazni Rasim Ljajić reći da će “presude ojačati antihaško raspoloženje” (valjda bi ih, po njemu, sve redom trebalo osloboditi da se u Srbiji više ne bi psovao Hag), premijer Mirko Cvetković je, kao “pravni” ekspert (što nije), ustvrdio da su kazne “neprimerene u odnosu na ono za šta su optuženi”, a šef diplomatije Vuk Jeremić na pitanje odgovara pitanjem “A Haradinaj, a Orić?”

Ukoliko se u daljem (žalbenom) postupku ishod suđenja šestorici najistaknutijih funkcionera Miloševićeve državne, političke, vojne i policijske hijerarhije ne bude drastično izmenio, Srbija će, nema sumnje, upasti u velike nevolje. Pre svega, zbog još jedne potvrde da se u njenoj politici, preciznije, dnevno-političkoj strategiji, suštinski nije mnogo toga promenilo u odnosu na “poraženu” Miloševićevu politiku. U stvari, utisak o kontinuitetu sa praksom koja godinama ignoriše elementarne činjenice o ulozi i učinku Srbije u dramatičnim dešavanjima tokom čitave devete decenije prošlog veka, ili ih tumači kako joj se prohte i kako odgovara interesima njene vladajuće oligarhije, pri čemu, po pravilu, dominira poruka da su “za naše nevolje svi drugi, i okruženje, i međunarodna zajednica, krivi osim nas samih”, poprilično je pojačan i najnovijim povodima pristiglim iz haške sudnice. Simptomatično je da se “naši” mediji i političari uglavnom bave oslobađajućom presudom Milutinoviću, njegovim budućim privilegijama kao bivšem predsedniku Srbije, odmeravanjem “pravičnosti” ostalih odluka sudskog veća. Međutim, ne i suštinskim stavom da je postojao državni plan za, kako se nekad govorilo, “konačno rešenje albanskog pitanja u Srbiji”. Presude Šainoviću, Pavkoviću, Lukiću, Ojdaniću i Lazareviću, dakle, vodećim ljudima državne, političke, vojne i policijske strukture, nisu samo čin propitivanja krivice pojedinaca za počinjene zločine, već i odgovornosti države u čije ime i za čiji su račun (prvostepeno) osuđeni nastupali. Država naprosto od toga ne može da pobegne ma koliko se trudila. Kako reče Vojin Dimitrijević, država je uvek ista, bilo ona Titova, Miloševićeva ili ova sadašnja, bilo ona autoritarna, nacionalistička (kakvu nam je priredio Milošević) ili demokratska (kakvom nam je Miloševićevi naslednici prikazuju) i svi njeni računi će nam se kad-tad ispostaviti. Što znači da se greh države za (ne)učinjeno ne može izbrisati prostom personalnom promenom na državnom kormilu kao što je to urađeno 5. oktobra 2000.

Poziciju države otežava i to što je u međuvremenu, najpre u “sabornoj” vladavini Vojislava Koštunice, a potom i “pomiriteljskoj” Borisa Tadića, uspostavljen takav odnos političkih snaga, koji, zapravo, znači ne samo tihu rehabilitaciju Miloševićevog režima, mehanizma, ljudi i stila vladanja, već i legalizaciju nacionalizma (umerenog ili “prosvećenog”, svejedno) kao oblika društvenog ponašanja koji neprestano izaziva sve veće probleme i “nesporazume” kako na domaćem terenu tako i u komunikaciji sa međunarodnom zajednicom. Upravo to postupno vraćanje na neke postulate politike pre 5. oktobra, koliko god se ono kamufliralo demokratskom i proevropskom formom, jeste glavni uzročnik što je Srbija na samom začelju evropskih integracija (to je praktično stalo), saradnja sa Haškim tribunalom pretvorila se u “nužno zlo koje ćemo, valjda, jednom okončati”, odnosi sa svim susedima iz bivše Jugoslavije drastično su pogoršani podgrevanjem sporova koji po svojoj strukturi nisu previše različiti od Miloševićeve matrice rešavanja “balkanskog”, odnosno “jugoslovenskog pitanja”. Pokušaji nekih sadašnjih vodećih srpskih političara, među kojima prednjači potpredsednik vlade, šef policije i lider SPS Ivica Dačić, da se presude nekadašnjem državnom vrhu prikažu kao osveta, potom i alibi koji treba da opravda odluke o bombardovanju Srbije i otcepljenju Kosova, neće olakšati napore beogradskih zvaničnika da preko Međunarodnog suda pravde u Hagu ospore (samo)proglašenu nezavisnost “južne srpske pokrajine”. Pogotovo neće ukloniti sada već realnu opasnost sudski verifikovanog stava (ako ne bude u žalbenom postupku promenjen) da država Srbija jeste kovala zaveru za proterivanje većinskog stanovništva sa Kosova.

Svaka ozbiljna država koja bi se suočila sa potencijalno ozbiljnim posledicama međunarodne (UN) sudske odluke o postojanju državnog plana za etničko “preuređivanje” dela državne teritorije, morala bi ozbiljno da porazmisli šta joj je činiti. Da li da i dalje tera mak na konac negirajući moralni kredibilitet Haškog tribunala i njegovih sudija, dali da nastavi da tera inat koji samo raspaljuje unutrašnje političke i nacionalističke strasti i otvara širok prostor za konfrontaciju sa međunarodnom zajednicom i ponovno ustoličenje ksenofobije, ili da i iz ove presude izvuče pravu pouku i suoči se sa činjenicama? Ako je suditi po reakcijama na haške presude, razloga za bilo kakav optimizam, odnosno suočavanje sa onim što se dešavalo na Kosovu, a ne “pozadinskom analizom” haške “zavere”, baš i nema. Niti će ih biti u državi u kojoj se, makar i poluoficijelno, a u nacionalističkim krugovima i apsolutno, negira srebrenički genocid, u kojoj uporno i bez imalo griže savesti parlament odbija da usvoji rezoluciju o tom masovnom zločinu, a i sada prećutkuje stav Evropskog parlamenta da 11. juli bude proglašen za Dan sećanja na srebreničke žrtve. Naveliko se svojevremeno “slavilo” što je haški sud pravde oslobodio Srbiju krivice za taj zločin, ali i uporno ignoriše činjenica da je država istom tom presudom proglašena krivom što nije (a mogla je) sprečila krvavi pir Vojske Republike Srpske. Ona to i danas čini igrom žmurke oko “pune saradnje” sa Haškim tribunalom, zapravo, manipulacijama svojom spremnošću da locira i uhapsi generala Ratka Mladića.

Šta drugo očekivati od države koja uporno održava na snazi sistem vrednosti koji počiva na popularizaciji sopstvene veličine, sile, drskosti i arogancije, u kojoj se – u ime nekakvog nacionalnog jedinstva – amnestiraju i rehabilituju i političke partije i lideri čije “patriotske plodove” sada ubiremo, u kojoj se osećaj za tuđe nevolje i tragedije naprosto ugasio. Ako bi neki njeni građani onog sirotog mladića-samoubicu na Savskom mostu i samu upucali ili gurnuli “pa da se saobraćaj odblokira”, šta li tek ti isti, i mnogi drugi, misle o formulama kako se “rešiti Šiptara, ustaša i balija”.

Pre nekoliko dana, dok su se “patriotske” reakcije na haške presude “našim herojima i braniocima” gomilale na ovdašnjim televizijama, obeležena je 16-ta godišnjica otmice i likvidacije 19 nevinih civila na stanici u Štrpcima. Srpska država je, nažalost, i na ovom slučaju pokazala frapantnu indiferentnost prema stradanju njenih građana nesrpske nacionalnosti, nije se baš pretrgla da taj zločin do kraja razjasni, krivce osudi, a porodicama žrtava pomogne.

“Država se mora jasno opredeliti da li će Milan Lukić i njegova bratija biti uzor i junaci ili će se okrenuti prema nečemu što su ljudski kvaliteti, ljubav i suživot.”

Zaista, ima li država bar malo vremena da ozbiljno porazmisli o ovoj poruci Naila Kajevića, brata Nijazimovog, jednog od ubijenih nakon otmice u Štrpcima? Ili će se i dalje baviti svojim “novim uzorom” – Miladinom Kovačevićem?

Peščanik.net, 01.03.2009.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)