Zabranjen ulaz Nataši Kandić

drvo na kiši

Foto: Predrag Trokicić

Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i zagovornica Inicijative za REKOM, u više je navrata tokom zadnjih mjeseci tražila službeni sastanak s predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović, a ova ju je svaki put odbila. Posljednji put je to učinila 29. studenoga, uz obrazloženje da „utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima počinjenim tijekom ratova devedesetih nije u nadležnosti predsjednice Republike Hrvatske“.

Obrazloženje je sasvim na mjestu. U nadležnosti predsjednice Republike Hrvatske, naime, nije praktički ništa. Doslovno sve čime se Kolinda Grabar Kitarović bavi od početka svog mandata spada u sferu njezine nenadležnosti. Ona se tim poslovima predaje vrlo marljivo i strasno – i to do mjere da je bez konkurencije najprisutnija politička figura u hrvatskome javnom prostoru – pokušavajući simulirati državničku moć i pridati kakav-takav smisao funkciji kojoj su ustavnim odredbama udijeljene ceremonijalne ovlasti.

Kazati dakle za bilo što da „nije u nadležnosti predsjednice Republike Hrvatske“ u pravilu je ispravno, osim kada je riječ o redovitim biološkim aktivnostima dužnosnice, poput disanja, probavnih radnji, lupanja gluposti ili dodjele državnih odlikovanja zaslužnim sportašima i braniteljima.

Iskustvo pokazuje, međutim, kako gospođu Grabar Kitarović ništa ne može spriječiti u odlučnosti da izostanak ingerencija zataji i ignorira, te svojski prione pregalaštvu za koje nije ovlaštena – da, recimo, kritizira ekonomski program Vlade, ili da predlaže mjere za demografsku obnovu zemlje, ili da preko neonacističkih medija promovira radikalnu politiku prema izbjeglicama… – dok će, nasuprot tome, u posebnim prilikama svoju nenadležnost kategorično naglasiti. Kao u slučaju nesuđenog susreta s Natašom Kandić, koja je, kako se navodi, s njom htjela razgovarati o osnivanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u periodu od 1. siječnja 1991. do 31. prosinca 2001.

Na dan kada je direktorici Fonda za humanitarno pravo poslala posljednju odbijenicu – 29. studenoga – gospođa Grabar Kitarović je, primjerice, primila u posjetu predstavnike inicijativa „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“, premda bez sumnje nije u njenoj nadležnosti da se bavi reorganizacijom parlamenta – pogotovo takvom kroz koju bi se dokinula prava zastupnicima nacionalnih manjina – niti da vodi kampanju protiv međunarodnog dokumenta (Istanbulske konvencije) koji osuđuje nasilje nad ženama.

Čak ni to što je nadležna državna komisija ustanovila kako su aktivisti iz građanskih skupina s nazivima „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“ falsificirali desetke tisuća potpisa ne bi li iznudili referendum – što će reći da su se upustili u organiziranu kriminalnu djelatnost – nije pokolebala gospođu Grabar Kitarović da ih primi i uruči im buket svoje uvažene potpore, iako je, ponovimo još jednom, posve sigurno da u njena ustavna ovlaštenja ne spada javno podupiranje prevaranata, samo zbog toga jer pripadaju klerikalno-konzervativnom i rasističkom društvenom miljeu.

Moguće je, s druge strane, da predsjednica Republike Hrvatske ozbiljno shvaća i naglašava svoju nenadležnost jedino kada je riječ o „utvrđivanju činjenica o žrtvama i ratnim zločinima“, dok u svemu ostalome vlastite ovlasti sagledava na ekstenzivan način. No, zbog čega je onda imenovala osobnog izaslanika za traženje osoba nestalih u ratu? I zašto u bilateralno-grotesknim razgovorima s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem upravo „problem nestalih“ koristi kao sredstvo pritiska? Napokon – što je kao poseban gost na njenoj svečanoj inauguraciji radio Tomislav Merčep, kojemu se tada sudilo zbog teških ratnih zločina, da bi u međuvremenu za ta djela bio i osuđen?

Dobro, budući da „utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima“, kako je istaknuto, „nije u nadležnosti predsjednice Republike Hrvatske“, moglo bi se pretpostaviti da ona o Merčepovoj ratnoj prošlosti nije ništa znala, jerbo nije bila ni nadležna da o tome bilo što zna, a pogotovo da se s tim u vezi upušta u „utvrđivanje činjenica“. Međutim – kako se onda ratni zločinac uopće zatekao u ulozi njena uvažena gosta, i to u vrijeme dok mu traje suđenje?

Tomislav Merčep, naime, poznat je jedino zbog ratnih zločina koje je zapovijedao, organizirao i nadgledao. Hrvatska javnost već dugi niz godina o Tomislavu Merčepu ne zna ništa drugo osim da su pripadnici jedinice pod njegovom komandom u ratu bezdušno mučili, masakrirali i ubijali civile srpske nacionalnosti. Da nije toga glasa o njemu – koji je naposljetku verificiran i sudskom presudom – nitko izvan kruga rodbine i poznanika za Tomislava Merčepa u Hrvatskoj ne bi znao, pa ni gospođa Grabar Kitarović.

Stoga je, logično, upravo „utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima“ – najprije kroz svima dostupne izvještaje u nezavisnim medijima, a potom kroz javni sudski postupak – navelo predsjednicu Republike Hrvatske da Tomislavu Merčepu oda počast pozivajući ga kao dragoga gosta na svoju svečanu inauguraciju. Kolinda Grabar Kitarović naprosto drži da zločini „vukovarskog Napoleona“ zavrjeđuju nagradu, a ne kaznu.

Eto zbog čega je Tomislav Merčep, osvjedočeni ratni zločinac, za predsjednicu Republike Hrvatske poželjan posjetitelj, dok Nataša Kandić, osvjedočena protivnica ratnih zločinaca, to nije. Bilo bi neprincipijelno s njene strane da su joj prihvatljivi oboje, makar je Nataša Kandić bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir i makar su ponajprije zaslugom Fonda za humanitarno pravo na iznuđenim suđenjima u Beogradu bili procesuirani ratni zločini protiv Hrvata počinjeni u Vukovaru, na Ovčari, u Lovasu, Sotinu…

Neusporedivo poželjniji sugovornik joj je Aleksandar Vučić, s kojim može obaviti bilateralnu razmjenu nemorala, opremajući „činjenice o žrtvama i ratnim zločinima“ striktnim nacionalnim predznakom: oni su isključivo zločinci, a mi isključivo žrtve – i obratno – mi smo isključivo žrtve, a oni isključivo zločinci. Sve što bi moglo nalikovati našim zločinima, budući da smo isključivo žrtve, smatramo herojskim djelima.

Izlika u vidu izostanka nadležnosti je dakle konstrukcija utoliko što je nenadležnost jedino polje državničkog angažmana. Ostaje tek činjenica da je Kolinda Grabar Kitarović sa svojom ustavno propisanom izlišnošću sve toksičnija, pa više nije lako dokučiti proizvodi li veće društveno zagađenje kada svoje ovlasti prekoračuje ili kada tvrdi da ih nema, jer se smisao njenoga političkog djelovanja u oba slučaja svodi na intenzivno ubacivanje svježega sadržaja u kanalizacijsku mrežu koja se u Hrvatskoj naziva javnim moralom.

Postoji u pogledu ingerencija jedno i jedino pitanje koje je razumno postaviti: Tko je ovlašten predsjednicu Republike Hrvatske poslati dođavola?

Peščanik.net, 08.12.2018.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”. U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005. Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”). Godine 2018. Fabrika knjiga u pet svezaka objavljuje “Robi K. 1984-2018” (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom). Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)