Foto: Nikola Đokić
Foto: Nikola Đokić

Da li se sukob oko ili sa Kosovom može zamrznuti? Odgovor se može naći u mišljenju Međunarodnog suda pravde. I on je negativan. Da bi neki sukob poput ovog oko Kosova bio zamrznut, potrebno je da on bude takav za međunarodnu zajednicu. Drukčije rečeno, potrebno je da ga međunarodna zajednica zamrzne. U slučaju Kosova, međutim, kao što je lako videti ako se pročita mišljenje Međunarodnog suda pravde, međunarodna zajednica nije izrazila neslaganje sa nezavisnošću Kosova. Usled toga, na državama i na multilateralnim institucijama je da sa Kosovom uspostave one odnose koje žele. I kao što je poznato, pored toga što je priznato od ne malog broja zemalja, Kosovo je član Međunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj. Uz to, započet je i proces koji će se završiti uspostavljanjem ugovornih odnosa između Kosova i Evropske unije u vidu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Sve to, kako stoji i u mišljenju Međunarodnog suda pravde, u skladu je sa rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti i sa svim drugim aktivnostima međunarodne zajednice od momenta donošenja te rezolucije do danas. Ni u jednom momentu nije postojala, u ustanovama međunarodne zajednice, odluka ili čak namera da se sukob oko Kosova zamrzne, već upravo obratno da se ne zamrzne. Usled toga, politika zamrznutog sukoba nije dostupna ili ostvariva.

To, naravno, ne znači da Srbija ne može da odluči da je taj sukob za nju zamrznut i da za taj stav agituje u međunarodnoj zajednici. Šta bi to politički podrazumevalo tek bi trebalo precizirati. No, jedan problem bi predstavljala rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija doneta posle objavljivanja mišljenja Međunarodnog suda pravde, i to na predlog Srbije (zajedno sa Evropskom unijom). Naime, ta rezolucija predviđa pregovore između Kosova i Srbije, posredstvom Evropske unije, koji bi trebalo da dovedu do normalizacije njihovih, međusobnih odnosa. To ne znači da Srbija svejedno ne može da se povuče iz tih pregovora, ali to ne bi vodilo ni zamrzavanju sukoba, a ni ponovnom povećanom angažmanu Saveta bezbednosti, mimo onoga koji već sada postoji. To svakako ne bi zaustavilo proces integracije Kosova u sistem međunarodnih odnosa i ustanova, a neizvesno je da li bi ga uopšte i koliko usporilo. Otvorilo bi pitanje odnosa sa Evropskom unijom i dovela bi se u pitanje politička kredibilnost Srbije, ali to je, recimo, druga stvar.

Koje su alternative politici zamrznutog sukoba? Prva je ona koju je inicirao Savet bezbednosti Ahtisarijevim pregovorima. Namera je bila da se interesi Srba i Srbije zaštite ustavnim obavezama Kosova. Uz to, izvršavanje ovih obaveza bi bilo nadzirano i punu suverenost Kosovo bi steklo tek kada bi bilo dovoljno izvesno da će se te ustavne obaveze trajno ispunjavati. Kao što je takođe zapaženo u mišljenju Međunarodnog suda pravde, Savet bezbednosti je smatrao da su rizici odlaganja rešenja previše veliki (drukčije rečeno, da su mali izgledi da bi se sukob mogao zamrznuti) i nije smatrao da bi pregovori trebalo da traju neograničeno dugo.

Kako su ti i pregovori koji su usledili, koji su takođe bili vremenski ograničeni, propali usled toga što je Srbija odbacila Ahtisarijev plan, što je za posledicu imalo nesaglasnost u Savetu bezbednosti, ova, nazvaću je, ustavna alternativa je postala nedostupna. Da li se nije verovalo da će Kosovo proglasiti nezavisnost i da će ona biti podržana od ne malog broja zemalja, bez obzira što je sve to bilo najavljeno, ili se nešto drugo imalo u vidu, to sada više nije važno. No, posledica odluke da se Ahtisarijev plan odbaci jeste da ta ustavna alternativa više nije dostupna, kao što nije ni efektivan nadzor Saveta bezbednosti. Sada, ne samo zbog toga, ali ne ni samo zbog rezolucije Generalne skupštine povodom mišljenja Međunarodnog suda pravde, već pre svega zbog toga što ne postoji mogućnost međunarodnog zamrzavanja ovoga sukoba, preostaju pregovori sa Kosovom ili odustajanje od njih i traženje drugih načina da se ostvare sopstveni interesi.

Ovde je ključno videti jasno razliku između Ahtisarijevih pregovora i onih koji se sada vode ili bilo kojih drugih koji bi mogli da se vode. Ovi drugi nisu pregovori u kojima međunarodna zajednica ili treće zemlje, koliko god da su uticajne, imaju bilo kakvu pregovaračku ulogu. Sada to mogu da budu samo pregovori između Srbije i Kosova, u kojima posreduje, trenutno, Evropska unija, a hipotetički može i neka druga zemlja ili neko drugi ko nudi dobre usluge. To je bitno različito, jer sada ostvarenje srpskih interesa zavisi od interesa kosovskih vlasti, manje-više isključivo. Evropska unija može da odigra određenu ulogu u meri u kojoj napreduje proces kosovske integracije, ali taj uticaj ne mora da bude naročito jak, jer će taj proces biti spor i trajati dugo.

Konačno, kao što se i predlaže, Srbija može da odustane od integracije u Evropsku uniju. Neki to vide kao pretpostavku prelaska na politiku zamrznutog sukoba. Budući da je ona nedostupna ili neostvariva, postavlja se pitanje da li bi bilo poželjno činiti ono što se smatra da bi možda bilo potrebno i dovoljno da je nekako politika zamrznutog sukoba dostupna. Ovo je, naravno, političko pitanje, i javnost, glasači, partije, i svi drugi koji učestvuju u formiranju političkih vrednovanja mogu da formiraju mišljenje da je, zaista, poželjno odustajanje od integracije u Evropsku uniju i od bilo kakvih pregovora sa Kosovom sve dok se ne stvore uslovi da se bilo silom ili pregovorima ostvari srpska kontrola nad teritorijom Kosova. To ne zamrzava ništa, osim zarmzavanja učešća Srbije u svim onim međunarodnim odnosima iz kojih ona reši da se izuzme. To, međutim, ne bi uticalo na međunarodno zamrzavanje sukoba sa ili oko Kosova. Ne bi uticalo ni na teritorijalnu celovitost Kosova, jer je ona određena rezolucijom 1244, a ni na integraciju Kosova u svetski trgovački sistem budući da je ono određeno kao jedinstvena carinska zona, opet praktično u saglasnosti sa rezolucijom 1244 i sa Procesom o stabilizaciji i pridruživanju.

Da li bi, svejedno, takva srpska politika povećala izglede da se ostvare trajne aspiracije na teritoriju Kosova? Ovo je, naravno, stvar procene, gde bi trebalo voditi računa bar o tri stvari. Prvo, verovatno bi se povećao manevarski prostor kosovskih vlasti, kao što je bio slučaj i posle neuspeha Ahtisarijevog plana, što je dovelo do okončanja procesa rešavanja kosovskog spora u Ujedinjenim nacijama. Uz to, otvorile bi se i neke političke mogućnosti, kao što je integracija Kosova sa Albanijom, ili odustajanje od autonomije srpske zajednice na Kosovu, koje su inače bile isključene Ahtisarijevim planom i isključene su i dalje, doduše samo politički, ovim procesom pregovora uz posredovanje Evropske unije. Drugo, računa se sa neizvesnim, jer konačni ishod ne zavisi od onoga što Srbija čini, već od toga kako će se menjati odnos snaga u svetu. Ovo nije samo neizvesno, nego je i irelevantno. Jer, ako se odnos snaga do te mere promeni da Srbija može da povrati suverenost nad Kosovom, potpuno će nevažno tada biti da li su do tog časa i u tom času odnosi između Srbije i Kosova bili zamrznuti ili ne. Jer će i tada, kao i sada, ostvarenje sprskih ciljeva na Kosovu podrazumevati da to neće biti prihvatljivo za većinsko stanovništvo na Kosovu. I treće, trebalo bi ceniti kolike su sposobnosti procene onih koji predlažu politiku zamrznutog sukoba, a koji su uglavnom grešili u svim procenama do sada, i to od kraja osamdesetih godina do danas, i posebno u vreme pregovaranja sa Ahtisarijem i kod podnošenja zahteva za mišljenje Međunarodnog suda pravde, a neki čak od prve polovine šezdesetih godina prošloga veka.

Peščanik.net, 09.01.2013.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija