Severni izgled Đurđevih stupova
Severni izgled Đurđevih stupova, foto: Sanja Kesić Ristić

Čovek ne mora biti stručnjak za konzervaciju da bi mu bilo jasno da je arhitektonska obnova crkve Svetog Đorđa, dovršene 1171. godine, to jest Đurđevih stupova kod Novog Pazara, visoko stručna tema, s obzirom na značaj tog ruševnog spomenika srednjovekovne arhitekture sa ostacima sačuvanog slikarstva – zadužbine velikog župana Stefana Nemanje, koji se nesumnjivo ovih dana okreće u svom studeničkom grobu, gledajući kako ga, kao i sve nas, blamiraju aktuelni korisnici državnog trona, dižući mu spomenik-soliter.

Vratimo se crkvi Svetog Đorđa: reč je o prvoj građevini raškog stila, koji je uslovno nazvan po oblasti u kojoj je nastao i razvijao se, i koji je u velikoj meri obeležio sakralnu arhitekturu Nemanjića, a u najopštijim crtama ga karakteriše pravoslavna, vizantijska arhitektonska koncepcija i romanička obrada fasada. Originalnost u ukupnom zbiru malobrojnih i time dragocenijih raških crkava, visoko je ocenjena još pre jednog stoleća – jednako među domaćim i stranim istraživačima srednjovekovne istočnohrišćanske arhitekture.

Zbog svega toga, Đurđevi stupovi predstavljaju spomenik kulture izuzetnih univerzalnih vrednosti, koji nas obavezuje da prilikom donošenja odluka vezanih za konzervatorske intervencije na njemu budemo povišeno profesionalno osetljivi i odgovorni. Da to izgleda ipak nije slučaj svedoče argumenti grupe stručnjaka okupljenih pre nekoliko meseci na inicijativu Ministarstva kulture.

Istraživanje i delimična obnova ove crkve, kao i manastira u celini, trajali su decenijama. Prema proceni odgovornog konzervatora nadležne institucije, Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture – restauraciju ne treba nastavljati budući da na samoj građevini nisu sačuvani za to neophodni podaci, koji predstavljaju preduslov za profesionalno odgovoran odnos prema originalnoj građevini. Uslovi za obavljanje bogosluženja u manastiru, „oživljenom“ pre dve decenije, obezbeđeni su dosadašnjim restauratorskim zahvatima. Takođe, a možda i najvažnije – potpunom restauracijom, čak rekonstrukcijom građevine, uključujući i dve kule-zvonika – dodatno bi se teško ugrozila autentičnost građevine, koju na prvom mestu određuje upravo njen originalni, očuvani deo. A baš autentičnost predstavlja osnovni kriterijum za procenu vrednosti kulturnog dobra.

S tim u vezi, setimo se medijske kampanje pod nazivom „Podignimo Stupove“ u toku koje je pre skoro dve decenije na RTS-u iz dana u dan prikazivan spot sa igranjem i pevanjem onih koji bi voleli da crkva bude obnovljena u potpunosti. Kampanja nije uspela iz prostog razloga: poštovana je procedura odlučivanja, koja onemogućava da „narod“ donosi stručne odluke vezane za radove službe zaštite.

Iako je izgledalo da je na tu temu sve rečeno, predstavnici Ministarstva kulture zainteresovali su se ove godine za to da podrže potpunu restauraciju crkve Svetog Đorđa. Međutim, budući da je teško pronaći stručne motive za taj poduhvat, argumentacija je stavljena u kontekst iseljavanja srpskog stanovništva iz Novog Pazara, kao i osećanja koje crkvena ruševina budi kod posetilaca.

Neki stručnjaci smatraju da će dalje iseljavanje biti zaustavljeno ili makar usporeno, ako se sa Đurđevih stupova – u okruženju brojnih novih novopazarskih džamija – opet oglase zvona sa vrha kula-zvonika, koje za tu priliku treba (re)izgraditi. Pri tome treba imati u vidu da se manastirska zvona Đurđevih stupova oglašavaju sa nešto niže kote već duge dve decenije. Gornja dedukcija se novogovorom naziva: „šire sagledavanje konzervatorskih pitanja“ ili njihovo „postavljanje u širi društveni kontekst“. O njenom smislu neka čitaoci prosude sami.

A šta ako pravi uzrok iseljavanja leži u uslovima života? Tim pre što se iseljavanje odvija širom zemlje, i tamo gde se zvona izvanredno dobro čuju. Na primer – u Beogradu. Gde se džamije ne grade, a muslimani nisu u većini. Dakle, neće biti da su iseljavanje Srba iz Novog Pazara i okoline, i odsustvo kula-zvonika Đurđevih stupova, uzročno-posledično povezani. Stručna pitanja spomeničke zaštite i navedena manipulacija zamenom teze nemaju nikakve zajedničke tačke. Manipulacija bi u ovom slučaju bila potencijalno opasna, jer se poigrava nacionalno/verskim osećanjima stanovnika u nacionalno i verski mešanoj sredini.

Na drugoj strani, učešće vrsnih profesora, mada nekompetentnih kada je u pitanju teorija i praksa spomeničke zaštite, koji se zalažu za potpunu obnovu ne samo Đurđevih stupova, već na primer i crkve Svetih Arhanđela kod Prizrena, mauzoleja cara Dušana, sačuvanog u temeljima, o čijem izgledu samo nagađamo – eufemistički rečeno, sasvim je zbunjujuće. Mada postoje i stručnjaci u zaštiti koji slično misle, ali i oni koji hvale „buđenje nacionalne svesti“ i „desekularizaciju društva“ početkom 90-ih godina prošlog stoleća i povezuju obnovu Đurđevih stupova sa tim procesima.

Pozdravljanje procesa desekularizacije značilo bi zagovaranje interesa crkve, verskih uverenja pojedinaca i grupa, ispred interesa sekularnog društva, odnosno društva građana. Ova misao nailazi na zid Ustava Republike Srbije, član 11, kojim se garantuje odvojenost države od crkve. I tako i treba da bude, ma koliko nas praksa ubeđivala u suprotno. Sa time se slaže i prosvećeni vladika Grigorije, kako se izjasnio u jednom od svojih javnih nastupa, ali izgleda da su u Srbiji, zemlji čuda, izvesni državni službenici bogobojažljiviji i predaniji veri od visokih crkvenih velikodostojnika.

Zagovornici obnavljanja svega, po cenu ozbiljnog narušavanja autentičnosti spomeničkog nasleđa, a time i uništenja njegove spomeničke vrednosti – ističu da je u zapadnoj Evropi izvestan broj srednjovekovnih katedrala takođe restaurisan. To je tačno, uz malu dopunu – te su se prilično slobodne obnove odvijale od sredine 19. veka do Drugog svetskog rata. Uzgred, u međuratnom periodu kod nas, obnove arhitekte i profesora Đurđa Boškovića, koje se i danas uzimaju za primer, temeljile su se na poštovanju naučnih istraživanja, što je bila polazna garancija za kvalitetno obavljanje profesionalnih zadataka. Na tome se u posleratnom periodu razvila konzervatorska teorija i praksa koja je poštovana u našoj službi zaštite, kao što su i naši stručnjaci bili poštovani u zemljama zapadne Evrope, gde su odlazili na stručno usavršavanje.

Konzervacija je u međuvremenu postala cenjena disciplina koja se izučava na univerzitetima, a velike međunarodne asocijacije kao UNESCO, ICOMOS i ICCROM funkcionišu po njenim principima. Možemo odbijati da pomenute činjenice prihvatimo i uvažimo, ali se time samoisključujemo iz pozicije stručnjaka koji imaju profesionalno i moralno pravo da učestvuju u pronalaženju konzervatorskih rešenja. Bar se meni čini da je to fer stav.

Prepreka potpunoj obnovi crkve Svetog Đorđa, osim iznetih argumenata, leži u činjenici da je manastir Đurđevi stupovi od 1979. godine upisan na UNESCO-vu Listu svetske baštine, a da je Republika Srbija time preuzela na sebe određene obaveze, koje nije moguće tako lako prenebregnuti, kao što zamišljaju neki naši kulturni pregaoci. Nije moguće izvesti potpunu obnovu crkve, osim ukoliko UNESCO-ov Komitet za svetsku baštinu ne prihvati taj projekat.

Jedini pravi, veliki konzervatorski problem u Đurđevim stupovima, zadužbini Stefana Nemanje, koju je obnovio njegov praunuk, kralj Dragutin – jeste propadanje živopisa pod dejstvom vlage. Posle arhitektonskog zatvaranja crkve pre više godina došlo je do promene mikroklimatskih uslova u njenoj unutrašnjosti, ali je izostalo praćenje posledica po zidno slikarstvo. Ovo je dovelo do toga da figura kralja Dragutina u priprati potpuno nestane, a da niko od pozvanih to ne primeti. Posle ovog gubitka nužno je hitno zbrinuti ostalo slikarstvo iz Nemanjinog vremena u tom prostoru.

U svetlu inicijative za potpunu obnovu Đurđevih stupova, i na drugoj strani drame nerešenih urgentnih konzervatorskih problema na toj crkvi, treba se setiti odgovora sudije i pisca Miše Majića, koji je nedavno na pitanje kada će se nešto u ovoj zemlji promeniti nabolje lakonski odgovorio: „Kada svako počne da radi svoj posao“.

Korisno bi bilo podsetiti se na kraju da je populistička (zlo)upotreba spomeničkog nasleđa loša ideja na više nivoa, uvek bazirana na pogrešnim to jest manipulativnim premisama. U ovom slučaju, obnova kojom bi se elementi originalne građevine izgubili u višestruko obimnijoj rekonstrukciji, izvedenoj bez dovoljno podataka, čime bismo dobili falsifikat originala – fizički bi ugrozila istorijsku građevinu srednjovekovne sakralne arhitekture internacionalnog značaja, uključenu u kategoriju kulturnog nasleđa sveta. Tada ne bismo imali Đurđeve stupove, već nešto drugo, „lepše i starije“. Kada bi se ostvario, ovaj čin bi predstavljao težak poraz srpske službe zaštite i svih stručnjaka koji je čine, njenu provincijalizaciju i pad njenog profesionalizma.

Autorka je istoričarka umetnosti iz Beograda.

Peščanik.net, 14.11.2020.