Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Scena prva. Vreme mitsko: U filmu Konan varvarin Džona Milijusa iz 1982, osim priče o epskom životnom putu jednog mladog ratnika, zapravo jedinog preživelog iz pokolja plemena Simerijanaca, prati se i rađanje kulta vođe Tulsa Duma. On sa svojim sledbenicima, zaljubljenim u moć, odlazi na sever u potrazi za tajnom čelika koja će mu osigurati neograničenu moć. Zbog toga i ubija Konanove roditelje i saplemenike, a njega baca u ropstvo. Dvadesetak godina kasnije, kada se Konan na putu osvete ponovo sretne sa liderom kulta zmije, Tulsa Dum će mu objasniti genezu svoga kulta. Naime, on mu kaže kako je u međuvremenu pronašao nešto što je mnogo jače od čelika. Reč je o živom ljudskom mesu. Da bi mu demonstrirao svoju moć, on daje znak svojim poklonicima, koji se na njegov mig strmoglavljuju sa litice, srećni jer to čine za svog vođu. Njegov totemski znak čine dve zmije okrenute jedna prema drugoj.

Scena druga. Vreme prošlo: Ratni lider srpske paravojske, budući višekratni kandidat za predsednika Srbije – Vojislav Šešelj, u pratnji Tomislava Nikolića, četničkog vojvode i budućeg predsednika Srbije (2012-2017), i budućeg premijera Vlade Srbije i kadidata za predsednika – Aleksandra Vučića, dolazi u džipu na položaje Vojske RS. Na haubi je njegov zaštitni znak – ljudska lobanja sa plavim šlemom UNPROFOR-a. Oni izlaze iz tojotinog džipa, osluškuju neprijateljsku paljbu i sa okupljenim borcima nagađaju o tome koje je oružje u pitanju. Vojislav Šešelj kao lider te paravojne skupine je najsigurniji u svoje poznavanje ratne tehnike i naoružanja. Zato on i kaže da nije u pitanju „maljutka” (protivoklopna raketa koja se po licenci iz SSSR-a od 1973. proizvodila u valjevskoj namenskoj industriji „Krušik”), već bestrzajni top. Borci ga, međutim, uveravaju da nije tako. „Maljutka je”, dodaje vojvoda Nikolić. „Da, sigurno je maljutka”, potvrđuje i mladi Vučić. „Gađali su mog unproforca!” dodaje Šešelj, misleći na svoje borno vozilo. Potom se svi pokupe, uđu u džip i pojave se dvadesetak godina kasnije kao apsolutni gospodari života i smrti u Srbiji 2017.

Scena treća. Vreme sadašnje: Autoputem za Novi Sad prolaze kolone autobusa obeležene njegovim znakom „∧∨” koji zamenjuju stilizovane latinične inicijale u ćiriličnom kontekstu. Liče na dva bumeranga koji se u marketinškim transformacijama povremeno raspliću i upliću u nešto nalik na strelice, odnosno na čvor bodljikave žice. Kod njegovih simpatizera taj simbol stvara osećaj sreće i sigurnosti, dok one druge asocira na njegove vehementne govore u kojima se neprestano obračunava sa protivnicima, kao da koristi onu zaboravljenu „maljutku” u govoru. Svi putevi kojima prolazi karavan predsedničkog kandidata Aleksandra Vučića moraju biti obeleženi njegovim znakom „∧∨”. To danonoćno rade aktivisti SNS-a. Čak i na mestima gde je to zabranjeno, kao što je to autoput. Međutim, kada je u pitanju vođa i predsednički kandidat SNS-a i koalicije okupljene oko stožerne vladajuće stranke, zakoni ne važe. Tako je nesrećni Milivoje Gajić (51), aktivista ove stranke iz Pazove, poginuo pokušavajući da oko ponoći, između petka i subote, četiri kilometra od naplatne rampe kod Stare Pazove, pretrči autoput i plakat sa Vučićevim znakom zalepi na vidnom mestu. Kao doprinos Opštinskog odbora SNS-a Stara Pazova opštoj borbi. Ovaj tragični događaj pomenuće sam Vučić u svom govoru na predizbornom mitingu u Novom Sadu. S tim u vezi, zanimljivo je pozicioniranje informacije o smrti aktiviste iz Pazove u govoru premijera. Naime, njegovo osvrtanje na pogibiju aktiviste dolazi nakon retorskog klimaksa kojim je predimenzionirao snagu svojih političkih oponenata:

„Ova borba biće veoma teška… Neki od njih imaju desetine milione evra, bog zna odakle… Neke strane zemlje su dale milione da bi neki mogli da pobeđuju narodne kandidate u Srbiji… Nijedan ambasador neće upravljati Srbijom, već vi. Nijedan centar strane moći… Naš je posao da se ujedinimo, da se ujedinimo mi, obični ljudi… Noćas je bio jedan strašan događaj! Naš drug, naš prijatelj, naš aktivista, naprednjak iz Pazove je poginuo lepeći plakate u saobraćajnoj nesreći. Gajić Milivoje. Neka mu je prosta naša srpska zemlja!”

Ovako komponovane informacije kod biračkog tela stvaraju utisak da je nesrećni Milivoje Gajić poginuo u teškoj borbi protiv višestruko snažnijeg neprijatelja. Ono što predsednički kandidat Vučić, međutim, nije rekao tom prilikom, notorna je činjenica da je aktivista iz Pazove to učinio svakako po naređenju članova izbornog štaba SNS-a u Pazovi, od kojih je dobio zadatak gde će da zalepi plakate njihovog lidera i u koje vreme. Za ovu tragičnu smrt građanina Pazove, koji je u govoru predsedničkog kandidata potom iskorišćen kao „topovsko meso” u obračunu s neprijateljem, odgovornost je lako utvrditi, jer ona vodi naviše po stranačkoj hijerarhiji na opštinskom nivou. Pre svega bi na odgovornost trebalo pozvati Đorđa Radinovića, predsednika Opštinskog odbora SNS-a Stara Pazova kao i predsednika Opštine Stara Pazova. Lider ove „najbolje lokalne samouprave u Srbiji” morao bi da ponudi objašnjenje o tome ko je izdao nalog aktivistima SNS-a iz Pazove, da u noći između petka i subote, kršeći zakon i rizikujući svoje živote, lepe predizborne plakate na autoputu.

Na tviter nalogu Opštinskog odbora SNS-a Stara Pazova, koji pomno prati predsedničku kampanju, postoji vremenska rupa između šerovanog spota Aleksandra Vučića „Uvek držim datu reč” (17. mart), u kome on nakon trideset pet godina vraća pozajmljenu knjigu u biblioteku, i linka na miting u Novom Sadu (18. mart). U toj rupi, daleko od očiju javnosti, nestaju sve one tragične ljudske sudbine koje su nastale kao kolateralna šteta vršenja vlasti naprednjaka. Za pet godina njihove diletantske vladavine, umnožio se broj stradalih građana.

Po svemu sudeći, tužilaštvo se nikada neće pozabaviti pogibijom aktiviste SNS-a iz Pazove. Naročito neće to učiniti nakon elaboracije lidera SNS-a, koji se od Milivoja Gajića oprostio na predizbornom mitingu u Novom Sadu. U mitskom poimanju države i zakona, za Vučića je ova pogibija bila čin odanosti i patriotizma, a ne alarmantnog kršenja zakona i zloupotrebe položaja stranačkih funkcionera, čijim su (ne)delovanjem građani izgubili svoja svojstva i prava, i postali podanici ili neprijatelji „jednog čoveka” koji je umislio da je država.

Peščanik.net, 20.03.2017.

Srodni link: Branislava Isailović – Bio je miting SNS-a u Novom Sadu, a oko mitinga

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)