Na osnovu svega što radimo i govorimo danas neki drugi će jednog dana prosuđivati o nama. To važi u privatnom životu, ali je pogotovo bitno za javni život – sve što kažete i uradite ne samo da utiče na stanje stvari u sadašnjosti nego postaje i deo vašeg portreta koji će se naknadno sklopiti (ko god je ovde pomislio na sliku Dorijana Greja, na pravom je tragu: Vajldov roman počiva na uspeloj metafori ove banalne istine). Imam utisak da je Aleksandar Vučić u proteklih desetak dana svom ionako dovoljno živopisnom portretu dodao još nekoliko upečatljivih crta.

Jedna od njih je izjava data javnom servisu. Vučić je rekao da je „ekonomija kao jelen – brza, kao nešto živo što mora da trči stalno“, a ono što smo napravili u javnom sektoru i sa penzijma jeste „slon na leđima jelena“. Sva je prilika da je on ovo nesrećno poređenje smislio u trenutku: teško je zamisliti da bi neko to izgovorio posle ozbiljnijeg promišljanja. Kako god – ostaje da je slon zajahao jelena.

Dobili smo i izjavu o sudbini zaposlenih u javnom sektoru. Vučić je rekao da će „deo njih morati biti prebačen u privatni sektor“. Nisu više jeleni i slonovi, ovde kao da je reč o ovcama koje treba prebaciti iz jednog u drugi tor. Tom zgodom smo saznali i da je moguća prosta razmena radnika između privatnog i javnog sektorg i da će se razmeniti „oni koji su nestručni i neradni, a partije su ih postavljale“. Sve u svemu, ekonomski oporavak, kada se gleda iz Vučićevog ugla, zahteva da se najnesposobniji angažuju u privredi. Ta vizija obećava.

Nije ovde samo reč o tome da su logika i zdrav razum već neko vreme sumnjive kategorije kada govorimo o ovdašnjim visokim političkim funkcionerima. Stvar je u tome što nam je jasno stavljeno do znanja ko je poslodavac svih zaposlenih u Srbiji, ko odlučuje o njihovoj sudbini i ko ih može razmeštati kako mu se prohte. Više ne moramo da razbijamo glavu time koliko ima zaposlenih u privatnom, a koliko u javnom sektoru – sve je to i državno, a sve što je državno jeste i Vučićevo. Svojom izjavom o onome što čeka nesposobne kadrove on je pokazao prezir prema privatnom preduzetništvu, i tako (još jednom) demonstrirao svoja polazna politička uverenja.

Budući premijer je najavio i da će se, pored radnika, rotirati i predsednici Narodne skupštine. Objašnjeno nam je da je to potrebno da bi se skupština „demokratizovala“, te da će to ojačati njene „kontrolne funkcije“. SPS je na to dirljivo dodao da je u pitanju „dobra volja SNS“. Da je bilo ko od njih otvorio Ustav koji ih je sačekao na poslaničkim klupama, saznao bi da izbor novog predsednika narodne skupštine, makar i svakog trećeg dana, ne bi imao nikakav uticaj na meru demokratizacije – naprotiv, to bi samo ubedljivo odslikavalo koliko je zakonodavna vlast podređena izvršnoj vlasti. Otkrili bi i da predsedniku skupštine mandat prestaje ostavkom, prestankom poslaničkog mandata ili razrešenjem i da njegov mandat ne može unapred biti oročen.

Spisak nezaboravnih crta i crtica Aleksandra Vučića tu se ne završava: on je protekle nedelje urliknuo i da ne da narodne pare, sve i po cenu da ga obese na Terazijama. On će lično i uvesti porez na političare, on zna da je nama potrebna ujedinjena Srbija, a ne podele. A to znači – u vladu mogu svi koji to žele; iako smo izbore imali da iz nje izađu svi izuzev SNS-a. Biće da je vlada nacionalnog jedinstva ostala nedosanjani san iz mladosti.

Kada uzmemo sve ovo zajedno – rotacije predsednika skupštine, rotacije zaposlenih, rotacije SPS-a i SNS-a u vladi, slonove koji jašu jelene – zaista može da nam se zavrti u glavi. Oni koji pamte u slikama posebno pate – vidim predsednike skupštine kako se dobro zabavljaju dok se vrte na nekom ringišpilu; vidim i partijske kadrove koje ispred javnih preduzeća pakuju u džakove i nose pred vrata privrednika širom Srbije.

Vučić nije prvi političar koji priča nepovezano i koristi groteskne slike; i njemu se zavrtelo u glavi od kombinacije vlasti i neznanja. Međutim, drugima smo se smejali kada kažu neku glupost – Tadiću kada je „skraćivao“ mandat, Palmi kada se „družio“ s Betovenom i žirafom. O crticama iz političkog života Vučića svakodnevno se izjašnjavaju analitičari, političari i novinari koji ga nazivaju samurajem, hrabrim vitezom, čovekom kome se u očima vidi da govori istinu. Tako i o jelenu, slonu i rotacijama čujemo samo dve stvari – prvo je najbolja metafora, a drugo neverovatna novina u političkom sistemu koju treba pozdraviti.

Peščanik.net, 17.04.2014.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)