Radio emisija 25.03.2005, govore: Stojan Cerović, Mileta Prodanović, Olga Popović-Obradović, Todor Kuljić i glavni i odgovorni urednik “Dveri srpskih” Boško Obradović.

 
Svetlana Lukić: Na današnji dan pre šest godina osvanulo je isto ovakvo blistavo jutro, bio je to prvi dan bombardovanja Jugoslavije. A čovek koji je do njega doveo, a onda u junu proglasio pobedu, od jutros će opet u Hagu nastaviti, onako spokojan i nadmen, svoju bitku protiv, kako je govorio, drogiranih mladih NATO ubica i domincilnih ništarija. On je nadživeo Zorana Đinđića, nadživeo je i Stojana Cerovića.

Danas će u Beogradu biti sahranjen Stojan Cerović, a početak Peščanika je posvećen njemu. 5. oktobra smo se radovali zajedno, 12. marta zajedno bili očajni, a između se raspravljali o Hagu, Koštunici, Tadiću i svemu ostalom. Stojan Cerović.

19.10.2000.

Stojan Cerović: Trebalo bi da imam tridesetak godina manje, pa da budem jako oduševljen, ali događaj jeste ogromnih razmera i jeste za neko oduševljenje. Prvi put valjda u životu imao sam osećanje neke vrste ponosa. Obično se ne ponosim skoro ničim, niti mislim da čovek ima neko naročito pravo da se ponosi bilo čime. Ali ovog puta, skoro sam osećao tako nešto, kao sad mi je baš zgodno što sam iz te zemlje. To je bilo neizrecivo prijatno. I to bi bilo sve. Nisam imao nikakvu naročitu zluradost prema bivšem režimu, mada mi se činilo da je najbolje što se moglo uraditi sa tim nekim ljudima, recimo sa televizije, je da tako dobiju malo batina. I to je otprilike to.

Prosto ceo događaj mi je izgledao skoro perfektno, rekao bih da je to na kraju ispalo bolje nego da je Milošević priznao poraz u prvom krugu. Čak mi se dopada i što to nije slomljeno u jednom danu i što imamo i neki tako produženi efekat. Bagerska ideja, Otpor i svi oni, to je sad zbilja jedna duboka promena. I kako god se oni držali, to više ne može biti ni nalik Miloševićevom režimu. Ne vidim da bi iko imao razloga da se brine oko toga. Nije to promena tipa – izašao Milošević, ušao Koštunica, daleko od toga. Ja znam većinu njih, oni su prosto jedan valjan svet, uglavnom. Biće tu i među njima uskoro nekih sukoba, biće verovatno podela unutar DOS-a, verujem da će se ta koalicija možda posle izbora u Srbiji ili kasnije raspasti na neke dve-tri grupe, što je sve normalno.

Srbija je toliko radikalno okrenula leđa tom režimu, što se videlo na izborima i veličanstvenost ove stvari je u tome što, ne samo da je Milošević izgubio izbore, nego što su tu nestali svi drugi: više nema ni Vuka Draškovića, Šešelj je praktično sveden na neku razumnu i bezopasnu meru, nema ni JUL-a i to je stvarno radikalno druga zemlja. Da li će Milošević odgovarati u Hagu ili neće i da li će biti izručen, to je stvar koja ovde, lokalno, više ne doprinosi ničemu. Verujem da će na kraju doći do nekog sudjenja, ako se bude mogao izbeći taj spoljni pritisak u pravcu izručenja u Hag, što bih ja voleo da se nekako izbegne. Dakle, on će verovatno doći na neki sud ovde i jako će me zanimati da vidim kako će to da izgleda, šta bi on uopšte mogao da kaže na sve te teme. Njegova priča je, pretpostavljam, svetski zanimljiva.

25.01.2001.

Stojan Cerović: Kad imaš toliku vlast, ljudi onda traže sve i odmah i gledaju samo u taj DOS i u tu vladu. To očekivanje je nekako utrostručeno zbog toga što su oni baš tako, ako hoćeš, i pravedno pobedili. Pobedili ste tako apsolutno, svi su bili za vas, hajde sad dnevno proizvodite neka čuda. I oni zbilja rade po 25 sati dnevno, ali istovremeno je tačno da u pravom smislu sistem nije profunkcionisao. Neki ljudi padaju na nos u ministarstvima, a ostatak naroda manje-više sedi i gleda i traži da se sad tu nešto isporuči. To uključivanje društva u tu tranziciju nekako nije uspelo i mislim da je vlada tu nešto propustila da uradi. Nekako nisu uspeli da animiraju ljude, ne znam tačno šta se dogodilo.

Ova zemlja je iscrpljena, užasno umorna. Jako mnogo ljudi je prolupalo, prosto mentalno se loše držimo, tako da, ako se izvučemo iz ovoga to će biti veliko čudo i podvig velikih razmera. Nije dovoljna politička volja, trebaće nam i sreće, ne znam, bilo bi dobro da nam neko i malo pomogne, pretpostavljam, ali ne znam kako to ide. S obzirom da imam neke crne slutnje kad slušam onog ministra Mihajlovića i to njegovo društvo, bojim se da nam zbog mafije preti neka vrsta društvenog sloma i da ćemo možda mi biti neka zemlja neuspele tranzicije. Ne moramo mi proći kao Mađari, Česi, Poljaci, Slovenci. Mi uopšte nismo sasvim nepovratno na tom putu. Postoji neka politička volja da se to tako napravi i ostvari, ali izgleda da postoje dosta jake te sile nekog raspada, koje potiču iz tog kriminalizovanog društva, koje su možda suviše moćne. Pitanje je kako će to uopšte ići.

Ne mislim da će Đinđić da odustane, ali to što on gleda izbliza je verovatno prilično strašno. I on sad gleda na koji način da se to hendluje, kako ti da rešiš problem, a da te ne ubiju, recimo. I to ljudi koji nisu suviše daleko od njega. Malo se bojim te raspadljivosti i zato nisam toliko strog. Nekako mi se čini da stvari još uvek mogu da kolabiraju. Nije uspostavljen osnovni društveni konsenzus ni oko jedne jedine stvari, to znači da država praktično još ne postoji.

Ima jako mnogo onih koji u stvari ništa ne prihvataju od te države, ni jedan jedini simbol, ništa, ni granice. Misle da je to ostatak nečega koji treba još da se ruši. Nekad me to brine, čini mi se da to može još da se raspada, a trebalo bi negde da se podvuče crta. Ovde će mnogo ljudi reći, ne znam, to sa Crnom Gorom, šta će nam to. Čanak svako malo kaže kako je Beograd granični grad. Ako je to legitimno za nekoga ko je predsednik skupštine te pokrajine, da se šali na taj način, mislim to je krajnje zabrinjavajuće.

Povremeno pomislim kako je to možda neko prokletstvo, kako je Srbija u stvari zemlja nezavršenih poslova i sve je uvek ostavljeno otvoreno, svaki problem. Nismo se dogovorili kojom azbukom pišemo, pazi, mi smo jedina zemlja koja piše sa dva alfabeta ravnopravno, dva kalendara su u opticaju, a ako to nismo rešili, šta smo. Volimo da živimo bez jasno utvrđenih činjenica, čak i kad su to vrlo akutne činjenice, zato da bismo imali sve te teorije, da bi svako mogao da bude u pravu. Sad svako dovodi u pitanje koliko je gde bilo mrtvih i biće opet rat ako mi ne znamo ko je koga gde ubio prethodno, je li to utvrđeno ili nije, jesmo li ustanovili neke krivce ili nismo. Ako nismo, onda sve teorije jednako važe.

Sećam se da se uvek govorilo o tome da je u Jasenovcu ubijeno milion Srba, to je cifra srpskih nacionalista. Pouzdano je utvrđeno da je bilo ukupno oko milion žrtava u celoj onoj bivšoj Jugoslaviji tokom II svetskog rata iz svih mogućih razloga, iz svih naroda. Međutim, to nikoga nije zanimalo, nikom nije smetalo da kaže – ne, samo u Jasenovcu, samo Srba – milion. Ovde postoji ta kultura slobodne rasprave bez ikakvog obaziranja na fakte. To je užasno neoperativno, ne vodi nikud, to stalno pravi neke magle, sve je sporno. Ovde se nekako ne ide dalje, nego se manje-više stoji u mestu.

Zato mi se čini da ipak ta vlada, koja je nekako na zemlji i barata nekim ciframa i pokušava da stvori atmosferu nekog racionalnog pristupa stvarima i neke operativnosti, ipak zaslužuje, u meri u kojoj uspevaju u tome, neku pohvalu.

12.04.2003.

Stojan Cerović: Đinđić je pobedio posmrtno. Đinđić posthumno stoji najbolje, on je prosto poginuo za svoje uverenje. On je svojom smrću otvorio vrata više nego ikad toj političkoj opciji. E sad, gubitak je naravno ogroman, tačno je da bi on lično bio najbolji realizator te politike, ali on nije imao taj legitimitet dok je bio živ. Naravno da to nije bila njegova stvarna žrtva, nije on odlučio da to uradi, ali je tako ispalo. Ljudi su poverovali da je Zoran Đinđić stvarno stavio svoju glavu u torbu i rekao – evo, ja dajem glavu za ovu stvar, ima li nekog ko je spreman na istu takvu žrtvu – nema niko. To je pomalo mitska reakcija, malo iracionalna, iz nekog nivoa kolektivne svesti, odakle ljudi prepoznaju da je to stvarno velika žrtva koja mora da se prizna. Morate da kažete – čekajte, ako je ovaj čovek poginuo za tu stvar, pa tu mora da ima nečega mnogo većeg nego kod onih koji samo pričaju.

On je stvarno reprezentovao ovu zemlju mnogo bolje nego što ova zemlja to zaslužuje. On je izgledao pred svetom sto puta bolje nego iko ko odavde dolazi i bio je briljantan u mnogo čemu, tu nema nikakve sumnje. Ali on se zaglibio u velikoj meri, prosto nije mogao mnogo, ni spolja nije imao mnogo jaku podršku, ni iznutra. Prosto je to nekako stajalo, onako skoro u mestu, iako je on proizvodio neko osećanje dinamike.

Svetlana Lukić: U stvari, trebalo je da se desi neko čudo u Srbiji da bi liberalno-demokratske snage, koje tako zovemo, dobile veliku šansu. I to čudo je bilo njegovo ubistvo.

Stojan Cerović: Tačno se to dogodilo, tako je. To je kao iz narodne pesme, kao pred početak bune na dahije, kad treba da se dogodi veliki prevrat, pa svi čekaju neki znak s neba.

11.10.2003.

Svetlana Lukić: Poslednji put kad smo razgovarali, to je bilo možda mesec dana posle Đinđićevog ubistva i ti si tada rekao da nikada liberalno-demokratske, proevropske snage u Srbiji nisu imale veću šansu nego posle njegove smrti. Da smo tada dobili nekakvu drugu šansu. Da li misliš da su ljudi iz njegove stranke, a i svi mi zajedno potrošili taj kapital koji smo stekli njegovim ubistvom?

Stojan Cerović: Jesmo, mislim da si u pravu. Pre svega, pokazalo se da je njegova smrt suviše veliki gubitak. Nije bilo prave zamene za njega i za to vođstvo. Sad ovo izgleda kao da navijam za nekog jakog vođu, ali nije to u pitanju. Prosto, u zemlji u kojoj baš nemate dovoljno stabilnih institucija i nekih usvojenih čvrstih pravila igre, vrlo je važno kakvi su vam ljudi na čelu. Taj problem liderstva svuda postoji, i u stabilnim demokratijama, iskusnim državama. Vrlo je važno ko je na čelu stranaka ili vlada. Tako da zemlja jeste u pravom smislu te reči ostala bez vođstva.

Posle petog oktobra trebalo je biti jako pozitivan, pomoći da se nešto od te pozitivne energije pretoči u neku državotvornu akciju. Tu Đinđićevu vladu je trebalo jako podržavati, u stvari. Mislim da je trebalo da i Đinđić i Koštunica nadju nekakav način da opstanu zajedno, to bi bilo najbolje što se moglo desiti u ovoj zemlji. Mediji nisu podržali Đinđićevu vladu u meri u kojoj je ta vlada zasluživala da bude podržana. Ja se sećam da smo mi pričali jedanput o tome, baš si ti bila rekla – pa, ja ne znam bolju ekipu od ove.

A istovremeno niko nije hteo da hvali tu vladu, niko nije hteo da kaže – baš su odlični, niko to nije radio. Ako ti vidiš da imaš najbolju ekipu na vlasti, boljem ne možeš da se nadaš, ničemu boljem. Šta sad hoćeš? Pa što nismo podržali tu vladu? Što nismo rekli da je Đinđić daleko najbolji premijer koga smo mogli da imamo i da uskoro nećemo imati ništa slično? Naravno, nismo mogli znati da će ga ubiti, mi smo mislili da će on i ovako pobeđivati stalno pošto je bio onoliko nadmoćan.

Meni se ništa nije sviđalo to sa Otporom – samo vas gledamo. Šta, bre, samo gledate? Uzmi lopatu i kopaj nešto, šta ima da gledaš? Gledaj ako hoćeš usput, ali radi nešto. Mislim, čemu sad taj gard, kao svaka vlast je ista. I Otpor je lansirao tu teoriju o tome da se ništa nije – kako beše ono?

Svetlana Lukić: Sve je isto, samo njega nema.

Stojan Cerović: Nešto gore od toga se nije moglo reći, totalno pogrešno. Posle 6. oktobra smo postali razočarani. Stani, zašto smo bili razočarani tako brzo? Možda je ta vlada mogla i duže da traje, možda je to sve moglo i malo bolje da ide, umesto što smo svi bili onako kao šiparice zaljubljene – dečko me razočarao.

06.05.2004.

Stojan Cerović: Malo me sekira DSS, oni su sada dobili mandat, treba da preuzmu neku inicijativu, a njima je svaka ideja o preuzimanju inicijative strana. Godinama su gradili svoj identitet oko toga da budu kiseli kritičari svega postojećeg. Jedan mali, elitni klub kome ništa ne valja. Koštunica je neobičan političar po tome što u stvari ne želi vlast, vlast koja znači odgovornost i ovlašćenja da ti nešto uradiš. On ne želi da uradi bilo šta i ne želi da ima ikakva ovlašćenja, a pogotovo ne podnosi odgovornost za bilo šta. Zbog toga se sekiram, što vidim da smo sad dobili mandatara koji ne želi da ima mandat. I onda gubimo silno vreme.

Mileta Prodanović: Kada mislim o Stojanu pada mi na um jedna reč koja je, kao i mnoge reči oko nas, bila devalvirana i zloupotrebljena, ali ja to vidim veoma čisto u njegovom slučaju. On je meni nekako uvek ličio na nekog viteza, u smislu kodeksa časti i jednog nepokolebivog stava koji je na jedan nenametljiv, skroman način bio ekspliciran. Neko je dobro primetio da Stojan u svojim brojniim komentarima i kolumnama nikada nije povisio ton. On je u onim najcrnjim trenucima ljudima koji su to čitali ukazivao na pukotinu kroz koju je moguće naći izlaz do nekih boljih trenutaka. I naravno, kada se sve ovo ovako desi, čovek se upita zašto mamlazi i mazge žive tako dugo.

Svetlana Lukić: Stiglo je mnogo komentara na sajt B92 i mnogo ljudi je napisalo, valjda zato što paralelno gledaju proces Miloševiću, a i nedavno je bila godišnjica ubistva Đinđića, pa ljudi vide kako je onaj čovek u Hagu u punoj formi, a da jedan po jedan, ti važni ljudi koji su učestvovali u obaranju tog režima, nestaju?

Mileta Prodanović: Da, može se reći da režim Slobodana Miloševića svakim danom doživljava novu inkarnaciju i novi revival i utoliko će praznina koju Stojan ostavlja za sobom biti teža za sve ljude koji ostaju. Možda poveden intonacijom njegovih kolumni, prosto odbijam da budem paranoik, odbijam da budem teoretičar zavere, mada ne bi bilo zgoreg primetiti sve što se ovog trenutka dešava oko nas, pa bilo to suđenje ubicama premijera Đinđića ili lepljenje antisemitskih plakata koje eto baš, za divno čudo niko od policije nije ni primetio, a ceo grad je izlepljen.

Kada čovek sve to negde uveže, onda ima razloga za nespokojstvo i moguće je uspostaviti paralelu između Zorana i Stojana, iako su po temperametnu bili različiti. Ono gde su bili srodni jeste ta okrenutost ka budućnosti i svest da je ovom narodu, koji je ponovo ubijen kao da je ponovo 93-a, dakle, da nam je zaista potreban neko ko će da istrči ispred gomile i da nas ohrabri.

Svetlana Vuković: Stojan Cerović u nedeljniku Vreme, 30.04.2004.

“Suđenje ubicama predsednika vlade postaje glavna tema izborne kampanje. Predsednički kandidati i njihovi štabovi i navijači strepe ili polažu nade u neke svedoke, a optuženi opet imaju svoje kandidate u koje se uzdaju više nego u advokate. Sreća što su na vlasti legalisti, ne smem ni da pomislim šta bi bilo da su umesto njih koji drugi.

U ovoj stvari radikali i njihov Nikolić sada su po strani. Oni čekaju drugi krug, a u sudnici se odmeravaju snage i argumenti stare i nove vlade, tj. njihovih kandidata. Crvene beretke, pristalice političkog ubistva, opširno u medijima objašnjavaju svoja uverenja i dokazuju rodoljublje, tako da nema razloga da se do izbora ne pojavi u sudu i sam Luković Legija i da sedne u publiku. Skoro sam siguran da niko ne bi ni pokušao da ga uhapsi.

Ako, dakle, iz štaba Borisa Tadića ne budu svakodnevno podsećali narod da nije Đinđić ubio Zvezdana Jovanovića nego obrnuto, na kraju će neko predložiti da se onaj plato kod Trga Republike preimenuje u, recimo, Legijina Gradina ili Venac Crvenih Beretki. U toku je operacija ubeđivanja naroda da ubistvo može biti bogougodno delo. U Miloševićevo vreme to se nije radilo, ubistva su se poricala, sada samo što se ne slave.

Eto, a zamislite da na vlasti nisu legalisti. Da li će Boris Tadić pobediti, nije stvar njegova ni njegove stranke. Na izborima će se očigledno glasati i o tome šta se dogodilo 12. marta prošle godine, da li je ubijen premijer Đinđić? Ako jeste, da li je to dobro za ovu zemlju i ovaj narod? Ako jeste, da li su ubice u stvari heroji? Ako jesu, da li su svi oni ljudi koji su tugovali, palili sveće, hodali u onoj beskrajnoj povorci do Aleje Velikana, samo budale ili nešto gore? Ako je sve to tako, onda zašto Maršićanin ne bi bio predsednik? A na sledećim izborima, ako sve bude u redu i ako se nastavi ovim putem, ozbiljni kandidati moraće da dokažu da su lično u stanju da nekoga liše života.”

05.11.2004

Stojan Cerović: Ovde postoji ta psihologija izolacije, na koju smo se navikli u ono vreme Slobino i još smo negde izvan sveta. Tek kad izađeš iz zemlje primetiš da uopšte postoji neki spoljni svet. I mi primamo te vesti, čak i kad se na nas odnose, kao neku apstrakciju, ne znamo ni da li da verujemo u to, da li uopšte postoji ta EU, šta je to tačno, što bismo mi obraćali pažnju na to. Ako nam neko odande ispostavi neke zahteve, zbog toga se sekira nekoliko ljudi u ministarstvu spoljnih poslova, a mi ostali – ništa, koga se tiče to. Mi živimo i dalje potpuno onako autistično, u svom nekom svetu, mi to vidimo u medijima kao neku vest, ali to je kao s Marsa.

Ja ipak koliko-toliko pratim šta se događa napolju, ali moram da uložim veliki napor da ostanem zainteresovan i da me stvarno zanima i da stvarno razumem šta se događa i da ubedim sebe da me se to tiče. To me košta, prosto, na tome mora da se radi jako. Ja mislim da je to možda i ključ uspeha radikala, ta psihologija izolacije, oni govore u ime te izolacije i ubeđuju ljude da to ionako nema veze. Mi ćemo ostati izolovani, svejedno, mi smo tu gde smo, Evropa je tamo negde. U tom smislu oni su apsolutno većinska stranka.

Veliki zadatak političke pameti domaće i nečega što zovu demokratski blok, jeste da pronađu način da pokažu ljudima da to baš nije tako. Da Nikolić, čak i ako tačno opisuje realno stanje zemlje, da prosto nije dobra politika kad se kaže – tu se ne može ništa uraditi, mi smo ionako izgubljen i propao slučaj, nemamo budućnosti, nema nade nikakve, hajde da mi živimo onako kako smo naučili, ne moramo da ratujemo, ali nećemo ni da se družimo sa ostatkom sveta. Eto, to bi bila neka poruka radikala, a to treba zbilja ubedljivo da ospore ljudi koji žele da promene nešto u ovoj zemlji i to stvarno nije lako. Mislim, i dalje radikali zvuče nekako realističnije na tim televizijama, u tim debatama, oni zvuče kao da svi drugi šire neke iluzije i zablude, a oni govore kako stvari stvarno stoje.

Znam mnogo ljudi iz nekih tih naših krugova koji su o Đinđiću govorili sve najgore dok nije ubijen, pa su onda shvatili da je tu u pitanju bilo nešto drugo i promenili ton. Toga je bilo, Svetlana, ja se jako dobro sećam. I vrlo malo je on imao neke stvarne podrške od ljudi koji su zapravo bili dužni da ga podrže. Ja se sam osećam ponekad onako kriv zbog toga. Kako mi to nismo rekli? Kako nismo videli da je to bio najsposobniji premijer koga smo ikad imali? A bio je.

Nije naš posao samo da pljujemo vladu, ne treba samo da budemo kritičari nečega. Čak se videlo u poslednjih par meseci da se oko njega pravi skoro kao neka zavera i da on postaje sve više izolovan i da neće moći da mrda dalje, da se tu nešto loše sprema, i ništa. Mislim, mi imamo neku vrstu moći sa ovim mikrofonima i tom javnom rečju. Kako smo mi to koristili? Evo, taj slučaj sa Đinđićem, kad se sad setim, mogli smo da imamo razne primedbe i kritike kakve god hoćemo, ali trebalo je da znamo i da šaljemo tu poruku javno da je to ono sa čim raspolažemo, boljeg nema, a ne da se pravimo da iz malog džepa možemo da izvadimo hiljadu boljih kandidata nego što je bio on. Nismo ih imali. Jel’ nam mirna savest oko toga? Ja mislim da nije. Prema tome, ja hoću da u svakoj budućoj situaciji uključim tu vrstu rezonovanja, prosto hoću da znam šta se tu događa. Imam li ja pravo baš da budem tako strog, u ime čega? U ime nečega što je realno moguće ili samo ja tako nešto izmišljam?

Svetlana Lukić: Bio je ovo Stojan Cerović. Našem antiratnom drugu posvećujemo staru antiratnu pesmu, Where have all the flowers gone i Marlen Ditrih…

Dugo smo čekali na razgovor sa profesorkom Olgom Popović-Obradović i kad smo je se dočepale, ispitivale smo je svašta, od većinskog izbornog sistema i liberalnog nacionalizma do zlatnog doba srpske demokratije, znate onaj period od 1903. do 1914. Profesorka Obradović više voli da ga zove zlatnim dobom srpskog nacionalizma. Izgleda da iz tog perioda potiču mnogi naši problemi. Slušate deo razgovora sa Olgom Popović-Obradović.

Svetlana Lukić: Nekako kad hoćemo da se utešimo mi kažemo, pa dobro, bio je jedan period kada je ova država bila moderna, a to je bilo od majskog prevrata, pa do 1914. godine. I mala deca znaju da je to zlatno doba srpske demokratije, to je ušlo u terminologiju.

Olga Popović-Obradović: Pre bi moglo da se nazove zlatnim dobom srpskog nacionalizma i čak zlatnim dobom srpskog militarizma nego zlatnim dobom demokratije. Taj mit je imao političku funkciju. Nakon ubistva Obrenovića, on je politički upotrebljen da se opravda samo ubistvo, koje je dovelo do diplomatske izolacije Srbije. Potom je upotrebljen za jedno dramatično prekrajanje istorije. Trebalo je nakon dolaska Karađorđevića na vlast prethodno razdoblje vladavine Obrenovića prikazati kao razdoblje izdajničke epohe. Doba Obrenovića je bilo razdoblje takozvane srbijanske politike, tako su je savremenici nazivali, koja je bila prozapadna i istovremeno skromna u svojim teritorijalnim i nacionalnim aspiracijama. Bila je okrenuta više ka unutra i insistirala na toj nekoj unutrašnjoj modernizaciji. Majskim prevratom napravljen je otklon od takve politike.

Radikali su sami govorili da je kralj Milan Obrenović, kada je izvršen pokušaj atentata na njega, rekao – neće mene radikali nikada naterati da vodim srpsku politiku, ja ću uvek voditi srbijansku politiku. Radikali su to govorili želeći da podvuku svoju orijentaciju ka srpskoj politici, smatrajući je jedino legitimnom. I to je zaista bila dominantna spoljnopolitička orijentacija Srbije nakon 1903. I vi uoči I svetskog rata, dakle na kraju ovoga razdoblja, već možete govoriti o paralelizmu dve vlasti u Srbiji, s jedne strane civilne, ali s druge strane vojne, koja je odlučna u nameri da civilnu vlast stavi pod svoju kontrolu. Do I svetskog rata u velikoj meri je bila to i uspela.

A nakon ujedinjenja Jugoslavije 1918, mit o zlatnom dobu srpske demokratije je imao novu funkciju, da očuva predstavu o tome da je Srbija u Jugoslaviji jedini faktor modernizacije i državotvornosti i da se time zapravo opravda srpska dominacija u centralizovanoj državi. S druge strane, ako se ima u vidu da je tokom zlatnog doba vojska bila izrazit politički činilac i da je Srbija ostvarila velike teritorijalne uspehe u pogledu širenja države, znači osvojila Kosovo i Makedoniju, jasno je da je ona zamišljala Jugoslaviju kao proširenu Srbiju.

Onda se iz toga izvlači kakav zaključak? Prvo, da je demokratija uz militarizam moguća, jer je vojska narodna, oni su i zvali svoju vojsku narodnom. Neki su čak govorili da parlamentarizam svoj uspeh najviše duguje narodnoj vojsci, koja je po svojoj prirodi demokratična. To za njih nije bio nikakav problem, taj militarizam kao poništavanje ideje civilne vlasti. I onda se izvlači zaključak da je moguće istovremeno postojanje i demokratije i vojske kao političkog činioca i da je moguće osvajanjem i ratovanjem stvoriti veliku demokratsku državu. Dakle, nije vam potrebno ni građansko društvo ni dominacija civilne vlasti, ne smeta vam militarizam, ne smetaju vam ni ratovi. Vi ipak možete, ukoliko se steknu odgovarajuće okolnosti, da napravite jedno zlatno doba demokratije. Jer to je zlatno doba demokratije 1903-1914. Srbija se u tom vremenu ili sprema za rat ili je u ratu, svih 11 godina zlatnog doba.

I ako to bez ikakvog tračka sumnje posmatrate kao zlatno doba demokratije, vi ste dobili jedan divan model u kome vi i dalje možete praviti zlatno doba demokratije, samo je potrebno da taj nacionalizam bude nekako liberalan i da ima nekakvu demokratsku formu. I ta priča o liberalnom nacionalizmu u Srbiji neprekidno traje do dana današnjeg. Vi svaki put imate relativizovanje nacionalizma kao odgovornog za rat i zločin, prebacivanja odgovornosti za rat i zločin na komunističko razdoblje. Dolazi do potpuno apsurdnog protivstavljanja komunističkom razdoblju jednog nacionalizma, koji nije nedemokratičan, koji nije ratnički, jer je liberalan.

Zaboravlja se da u Srbiji ne može biti nikakvog liberalnog nacionalizma, jer prvo nema koncepta nacije formulisane po građanskom principu. Tek tada je nacionalna država nešto što je legitimno, jer se zadržava u granicama liberalnog koncepta. Ali ako imate etnički pojam nacije, onda ne možete imati liberalni nacionalizam, on je onda etno-nacionalizam. Tražite moderne forme na nivou institucija, a ubacujete im sadržinu koja je neadekvatna. Onda naravno, umesto da rešavate konflikte, vi ih stvarate. Stvarate ih i iznutra, jer insistirate na, inače liberalnom, principu – jedan čovek – jedan glas. Isto tako generišete sukobe izvan granica, jer po načelu nacionalne države, a uz razumevanje nacije kao etničke zajednice, dovodite u pitanje granice i, naravno, ulazite u rat.

Danas prisustvujemo tom pokušaju dekonstrukcije vanustavnih centara moći. Dokle ćemo stići, videćemo, ali premijer Đinđić, verovatno najjači nosilac modernizatorskih projekata u Srbiji XX veka, upravo je žrtva tog sukoba, odnosno činjenice da su vaninstitucioni centri moći nesumnjivo jači nego institucije. 5. oktobar tu zaista nije doneo nikakve promene, to moram da kažem, jer činjenica da je najjači udarac modernizatorskom projektu zadat upravo posle 5. oktobra sam po sebi je dovoljan dokaz da 5. oktobar nije doneo raskid sa prethodnim režimom, već je poslužio kao maska za kontinuitet sa njim. U svakom slučaju, ubistvo premijera Đinđića pokazalo je da je pokušaj modernizacije u Srbiji gotovo Sizifov posao. I ne samo Sizifov, nego i kažnjiv posao. Izgleda da je te promotere modernizatorske politike, koji su uvek smatrani štetočinama, izdajnicima i otpadnicima, sad postalo legitimno i ubijati.

Kad se to ima u vidu mogu se naći i odgovori na pitanje kako je moguće da u ovom trenutku vi imate tako neverovatno snažan nalet rasističkih, nacističkih, proratnih, anticivilizacijskih, fašističkih ispada, koje prosto ne znate gde da smestite, osim ako imate u vidu da je Srbija zaista jedna mračna rupa u koju zraci Evrope i modernog doba gotovo da ne dopiru.

Bez obzira na moj pesimizam koji sam izrazila u ovom razgovoru, ja bih rekla da se poslednjih nekoliko meseci u Srbiji, čini mi se potpuno autentično, revitalizuje modernizatorska opcija. Ta politika radikalne modernizacije je možda najbolje izrečena u onoj paroli koja se može sresti na ulicama – Srbija nema vremena ili Srbiji se žuri. To se najjasnije videlo 12. marta ove godine, povodom godišnjice ubistva premijera Đinđića, ali čini mi se da to traje već jedno vreme i artikuliše se jasno kroz obnavljanje pozitivne percepcije Đinđića. Jedno vreme nakon Sablje i posebno od kad je formirana nova vlada, vi ste imali jednu potpunu kriminalizaciju tog čoveka i u jednom trenutku je izgledalo da je to zapečaćeno. Međutim, to je probijeno i u poslednjih nekoliko meseci nasleđe Đinđićeve vlade kao celine počinje da ima drugu ulogu u političkom životu. Vi danas nemate političara koji ne pokušava da se zakači na taj voz uključujući čak i predstavnike DSS, koja je sada na vlasti. Možda grešim, ali meni se čini da su nosioci te politike radikalne modernizacije mladi ljudi oko Građanskog saveza i Čedomira Jovanovića.

E sad, u toj situaciji vi dajete predlog da se sve demokratske snage objedine i daju podršku postojećoj DS, koja je izbacila jedan broj svojih članova, upravo onih koji su nosioci Đinđićevog nasleđa. U tom predlogu postoji još jedan problematičan momenat, kaže se – dati podršku i DSS-u, pod uslovom da se ogradi od radikala. Ja sada postavljam pitanje – a zbog čega bi se DSS ograđivala od radikala, da li je DSS Đinđićevo nasleđe? Ona je posle 5. oktobra predstavljala simbol kontinuiteta sa prethodnim režimom.

Predsednik te stranke 96-e godine izjavljuje da je Dejton nepravedno rešenje, da je to činjenica sile, a ne pravde i prava i smatra da treba učiniti sve da se Republika Srpska, koju on naziva državom u tuđoj državi, što više osamostali, da istakne svoje atribute državnosti i da se ponovo ujedini sa Srbijom. Onda kaže da su to dve srpske države koje deli Drina i da one, kao Nemačka posle II svetskog rata, treba da streme ujedinjenju. I on to smatra zavetnim zadatkom svoje DSS. To je, dakle, stranka koja od prvog do poslednjeg dana dovodi u pitanje jedinstvo Bosne i Hercegovine kao države i samim tim ostavlja otvoreno pitanje prekrajanja granica a možda i ratova.

Druga stvar, to je stranka čiji predsednik takođe izjavljuje, na pitanje šta misli o Ljotiću, da bi svako ko drži do morala u politici mogao da se složi sa Ljotićevim stavovima. Mislim da je u vitalnim, suštinskim pitanjima srpske politike, politika DSS gotovo identična sa politikom Radikalne stranke. U tom smislu, podela u DOS-u posle 5. oktobra je najprirodniji politički čin. Podela u DOS-u na one koji jesu za modernizaciju Srbije i tzv. legaliste je jedino zdravo što se dogodilo na političkoj sceni Srbije u poslednjih 20 godina.

Pitanje je, dakle, na koji način obezbediti da demokratija ne sklizne u antimodernizacijske projekte, jer činjenica je da je Milošević došao i opstajao demokratskim putem. To jeste bila svojevrsna demokratija, narodnjačka, antimoderna, ali demokratija. Šta mislite, zbog čega su se radikali u XIX veku preorijentisali od narodne države na parlamentarnu demokratiju – zato što su shvatili da ne mogu da ruše državu, ali da im parlamentarna demokratija sa većinskim principom omogućava da budu hegemon u Srbiji. Oni su tražili većinski sistem, jer im nije bilo dovoljno da većinska partija ima većinu u parlamentu, oni su hteli ceo parlament. Razumevanje parlamentarne vlade kod radikala svodilo se na apsolutizovanje principa većine.

I mi smo danas u istoj opasnosti, imamo jednu veoma snažnu političku stranku koja putem legalnih izbora može doći na vlast. I zato je opasan onaj predlog o objedinjavanju svih stranaka i većinskom izbornom sistemu. Ko vam garantuje da glavni dobitnici tog većinskog izbornog sistema neće biti radikali?

Znate šta, ja sam sama sa sobom svaki dan po nekoliko puta u sukobu, jer stvarno nemamo pokazatelje. Imamo, doduše, ove poslednje izbore koji su pokazali ogromnu moć Radikalne stranke. Retorika izborne kampanje je bila zastrašujuća uključujući naravno i ratni program, odnosno program velike Srbije, koji i dalje tu stoji kao nešto što nije sporno. Važan pokazatelj su i antisemitski naleti poslednjih dana. Ali kada vidite komentare na sajtu B92 povodom intervjua ovoga Bebe Popovića, opet ugledate jednu prilično zdravu političku pamet.

Kao da je brzina političkog sazrevanja povećana. Čini mi se da je potrebno sve manje i manje vremena da se nove činjenice političkog života sagledaju u realnom svetlu. Pojavi se nova politička figura koja izgleda demokratično, pa se vidi da baš i nije i javnost u kratkom roku reaguje na pravilan način. Javnost je sve sklonija sumnji u autoritete. Sumnja je vrlo važna stvar, to je prva pretpostavka političkog mišljenja. Ima nekih nagoveštaja promena i perspektive, ne toliko boljeg života, ali opstanka. Zaista mislim da nam je doveden u pitanje bukvalno opstanak, ali da je sve veći broj ljudi toga svestan.

Svetlana Lukić: Počela je prolećna sezona tribina Srpskog sabora Dveri na Mašinskom fakultetu. Kao što znate, Svetlana i ja mazohistički idemo na takva mesta. Za ovu emisiju razgovarale smo sa Boškom Obradovićem, koji je glavni i odgovorni urednik časopisa Dveri srpske. To je u stvari više bio pokušaj razgovora, jer smo se svi previše nervirali. Boško nam je na odlasku poklonio novi, specijalni broj časopisa pod nazivom Palanka filozofije ili Knjiga o govoru mržnje na sve što je srpsko. Među recenzentima ovog izdanja je i poslanik Nikola Milošević. U ovoj knjizi su dosta izvređani sagovornici Peščanika, počev od Teofila Pančića koga su nazvali Pančićevom omorikom nezavisnog novinarstva. Mirko Đorđević je veliki falsifikator, Radomir Konstantinović je korifej naše građanske misli, a izvređani su i Latinka Perović, Olga Popović-Obradović, Nebojša Popov. U uvodniku se kaže – ovo je knjiga o njima, intelektualnim marginalcima koji dobijaju ogromnu pažnju u medijima, pre svega evroatlanskim, tipa Danasa, Vremena, B92 i sličnim i to samo zato što neguju govor mržnje prema svojoj crkvi, svome narodu, svome zavičaju i poreklu. Ovo je knjiga o takozvanoj misionarskoj inteligenciji u današnjoj Srbiji, koju je takvom imenovao i čije je karakteristike najbolje opisao sociolog Slobodan Antonić. Slobodan Antonić, naš stari znanac. Slušate dakle pokušaj razgovora sa Boškom Obradovićem, a nama će na neki način pomoći sociolog Todor Kuljić, koji je prošle nedelje u Kulturnom centru Beograda održao predavanje na temu Rat i sećanja.

Boško Obradović: Izuzev Radija B92, na sve kontroverzne događaje tipa sabor srpske omladine, pa proslava uvrštavanja u kalendar Svetog vladike Nikolaja ili veče posvećeno Ocu Justinu ili 200-togodišnjici ustanka, nije bilo medija koji će reći – hajdete da se sučelimo, pa da se zovne neko iz Dveri, pa neki vladika možda koji je u tome učestvovao. Ne, to je na neki način marginalizovano. A tribine na Mašinskom fakultetu, gde svakoga četvrtka bude 500 do 1000 ljudi, tvrdim da Beograd nema takav kulturni fenomen. Ali on za medije ne postoji. Vidite vi, sad su kroz izjave Bebe Popoviča i Čedomira Jovanovića mitropolit Amfilohije i srpska crkva dovedeni u vezu sa atentatom na Zorana Đinđića. To je zaista nedopustivo. Više niko ne propušta da crkvu stavi u onaj čuveni zbir: Udruženje književnika, Akademija nauka, vojska i šta već tu ide.

Svetlana Lukić: Crkva se sama stavlja u to, crkva se slika sa Matijom Bećkovićem, vaš patrijarh se slika s generalom Lazarevićem. Crkva kaže – general Lazarević je za nas sveti čovek.

Boško Obradović: Da li imamo neki problem s generalom Lazarevićem?

Svetlana Vuković: Ti nemaš problem s generalom Lazarevićem?

Boško Obradović: Ne, pa me zanima – ako neko ima pravo da kaže da su ti ljudi krivi pre presude i da podržava taj Haški sud, da kaže da je to jedna apsolutno pravna i pravedna institucija, isto tako neko drugi ima potpuno pravo, javno, medijsko da kaže da taj sud nije pravna i pravedna institucija i da ti ljudi nisu krivi. Šta je tu sporno? To će zauvek ostati otvorena stvar. Pravednost i pravna legitimnost, zasnovanost Haškog suda će ostati apsolutno sporna stvar.

Todor Kuljić: I poslednji građanski rat u srpskoj kulturi sećanja se takođe na vrlo simptomatičan način iskazuje. To sveukupno nenaučno, javno korišćenje prošlosti uglavnom tumači poslednji građanski rat kao najveći poraz Srba u istoriji od Kosova. Unutar ovog tumačenja postoje neke važne nijanse. Još uvek postoje jastrebovi koji govore da je u poslednjem građanskom ratu taktika bila pogrešna. Mi smo mogli dobiti rat, izgubili smo ga zato što smo bili neodlučni, izgubili smo ga zbog taktike kreni-stani, trebalo je Zagreb uzeti. Ovoj struji slična je i struja takođe radikalnih patriota koja tvrdi da rat jeste izgubljen, ali ne zato što je taktika bila pogrešna, nego je i strategija bila trula. Nije trebalo čuvati Jugoslaviju, trebalo je na vreme se skoncentrisati na srpske teritorije i te teritorije čuvati. Osim toga, ova struja tvrdi da je rat bio i diplomatski nepripremljen. Treća struja, koju bih uslovno nazvao ponosni patrioti, na vrlo osoben način tumači posledice tog izgubljenog rata. Ponosni patrioti tvrde da nacija ne samo što je poražena, nego je i osramoćena. Srebrenica je pre svega nacionalna sramota.

Ono što je važno kod sve tri verzije uočiti jeste da je srpska nacija svuda žrtva. U prvoj verziji, Srbi su žrtva zato što je rat izgubljen. Kod druge verzije, zato što rat nije pravilno vođen, a kod treće struje nacija je žrtva zbog toga što je osramoćena. Dakle, Srebrenica je pre svega srpska sramota, a tek potom srpska krivica. Tragedija Srebrenice jeste u sramoti Srba, a ne pre svega u gubicima Bošnjaka. Srebrenica je incident, eksces, ona ne ističe iz razjarenog nacionalnog bića, ona je nešto što nacionalnoj i monumentalnoj prošlosti uopšte nije bilo potrebno.

Boško Obradović: U trenutku kada se mi urušavamo sa svih strana, pogledajte Kosovo i Metohiju, pogledajte status Srba dole, mi imamo problem da se srpski identitet sačuva, da se srpska državna celovitost sačuva i u takvoj jednoj situaciji vi od mene tražite da ja lamentiram nad sudbinom drugih nacija, koje su ostvarile sve svoje državne interese, formirale države koje nikad nisu imale, na srpskim teritorijama, na zločinima vekovnim nad Srbima. Vi od mene tražite da ja izvinjavam njihove žrtve, ja kao hrišćanin to naravno radim, ali nemojte od mene očekivati da ja svoju politiku i kulturu gradim na izvinjavanju tih zločina dok se urušava moj nacionalni identitet i moja nacionalna državnost.

Svetlana Vuković: Ja svoju politiku gradim na tome, znači ja sam totalna budala. Ja mislim da treba da propadne cela srpska nacija i srpska država, da nas nema, ako mi ne isteramo na čistac zašto su ta deca ubijena u Sarajevu i ako ne bude kažnjen taj čovek.

Boško Obradović: Vi citirate patrijarha Pavla.

Todor Kuljić: Tamo gde je moja nacija pre svega žrtva, dominira slepi a ne kritički patriotizam. Taj slepi patriotizam je glavni kontekst savremenog govora o ratu širom zapadnog Balkana, nije to samo sklop srpske kulture i sećanja. Slepi patriotizam dominira i u Sloveniji i u Hrvatskoj. U Sloveniji se monumentalizuje desetodnevni rat, u Hrvatskoj se monumentalizuje domovinski rat. Poslednje monumentalizovanje rata je bio Miloševićev govor u Beranu, kada je govorio da je na Kosovu ostvarena pobeda 99. godine. Dakle, kako prevazići ove stereotipne slike rata? Pre svega, treba uočiti da istorija nije gola retrospektiva i da treba prevazići klasičnu, staru podelu na prošlost, sadašnjost i budućnost. Treba razlikovati apsolutno astronomsko vreme od relativnog društvenog vremena, koje je uvek prožeto smislom. Društveno vreme obiluje različitim mutnim časovima, različitim podelama: prekolumbovska Amerika, poslekolumbovska Amerika, prehrišćanska Evropa, poslehrišćanska Evropa, pre revolucije, posle revolucije i tako dalje. To nije apsolutno, astronomsko vreme, to je vreme koje je uvek osmišljeno.

Istorijsko vreme upravo počiva na razlici između iskustva i očekivanja, između prošlosti i budućnosti. Prošlost se uvek meša sa budućnošću. Dakle, od toga kako mi zamišljamo budućnost zavisi kako ćemo zamišljati prošlost. Dakle, ne postoji ona stara podela – prošlost, sadašnjost, budućnost. Postoji prošla budućnost, sadašnja budućnost i postoji buduća prošlost.

Svetlana Lukić: Vi, Boško, kažete da su nevernici i DB vršili ratne zločine.

Boško Obradović: Tako je, apsolutno. Znači, hrišćanski duh je najbolja moguća kočnica da se vi zaustavite pred zločinom, ali od vas lično i od vašeg izbora zavisi da li ćete taj zločin učiniti. Ako je neko vama pobio celu porodicu u selu pored Srebrenice…

Svetlana Vuković: Zašto si baš izabrao Srebrenicu?

Boško Obradović: Ona mi je najkarakterističniji primer po tome što se samo ona pominje, a ne pominju se godine zločina nad Srbima u okolini Srebrenice, to niko ne pominje.

Svetlana Vuković: Ti kao mladi čovek koji izdaje jedan hrišćanski, bogougodni časopis, ti pominješ Srebrenicu prvo kao mesto gde su se činili zločini nad Srbima? To je jako loše.

Boško Obradović: Ja polemišem sa tom perspektivom koja je glavna u medijima.

Svetlana Vuković: Nije glavna u medijima.

Boško Obradović: Verujte da preovlađuje.

Svetlana Vuković: Većina Srba veruje da se u Srebrenici ništa nije desilo i da su to laži.

Svetlana Lukić: Na vašoj tribini Srđa Trifković je rekao – u kakvom strašnom vremenu živimo, još ćemo dočekati da na Terazijama dobijemo spomenik žrtvama u Srebrenici. Pri čemu ste vi, koliko se ja sećam, to predavanje na Mašincu nazvali Nacionalizam Svetog Save. Moje pitanje glasi da li ste vi namerno ili slučajno izabrali isti naslov koji je vladika Nikolaj dao svom predavanju na Kolarcu kada je Hitlera uporedio sa Svetim Savom?

Boško Obradović: Da, to je to čuveno mesto koje nije utemeljeno u autentičnim tekstovima.

Svetlana Vuković: Pa, čitali smo.

Boško Obradović: Možda ste vi čitali, ali zavisi kako ga tumačite.

Todor Kuljić: Istoričari uvek ističu da je egzaktni dokument u stvari čista prošlost. Treba ići u arhivu i pokazati dokumentima šta je bila prava prošlost. Zaboravlja se naravno da je i dokument svedok koji govori samo kada ga pitamo, a odgovor koji nam pruža dokument zavisi od pitanja koja mu se postave. Ovde imam jedan dokument, to je amnestija predsedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. U tom dokumentu se govori o tome da se daje mogućnost zavedenima da sudjeluju u oslobođenju i izgradnji domovine i pozivaju se četnici i domobrani da se priključe narodno-oslobodilačkom pokretu. Danas je tiražno tumačenje ovog dokumenta da je reč o prevari komunista, zato što je poredak sećanja nacionalizovan. Hoću samo da kažem da viziju budućnosti uvek treba uzimati u obzir kad se tumači današnja prošlost.

Svetlana Lukić: Recimo da su samo nesrbi u Jugoslaviji pokrenuli rat, svaka žena, dete, starac i mi smo krenuli u odbrambeni rat. A onda smo u tom ratu ubijali decu iz snajpera, onda smo zakopali 7800 ljudi za sedam dana, onda smo sravnili grad i civile u Vukovaru.

Boško Obradović: Ko je to uradio?

Svetlana Lukić: Mi, srpska vojska.

Boško Obradović: Koja vojska?

Svetlana Lukić: Jugoslovenska narodna armija, paravojne formacije, četničke, sa krstovima su išli kod patrijarha Pavla i tretirali ga kao svog vrhovnog komandanta.

Boško Obradović: Apsolutno, slažem se sve. Jel’ mi treba njih da smatramo srpskom vojskom?

Svetlana Lukić: Pa šta je onda za tebe srpska vojska?

Boško Obradović: Ja sam vam rekao ko je srpska vojska – ona koja strelja za prvi počinjeni ratni zločin, to je srpska vojska.

Svetlana Lukić: Znači, nije bilo srpske vojske?

Boško Obradović: Nije bilo.

Svetlana Lukić: Kako ti doživljavaš to što smo ti Svetlana i ja govorile. To nisi prvi put čuo, mi dosta, kao što kažeš, stereotipno mislimo. Šta ti misliš ko smo mi, kakav mi odnos imamo prema ovoj zemlji i prema hrišćanskim vrednostima? Ali iskreno te pitam.

Boško Obradović: Prvo, ja nemam nikakav problem s vama, ja vas doživljavam kao potpuno legitimne prijatelje, sugrađane, članove ovoga društva i vodim jedan potpuno normalan dijalog i uvek vrlo rado imam susret s vama i razmenjujem mišljenja, to je prvo. Drugo, taj Mašinac i uopšte ta često pojačana retorika sa ove nacionalne strane, mnogo toga je izazvano postojanjem jednog oštrog govora mržnje protiv Srba. Mi smo zato naš najnoviji broj posvetili upravo toj temi, Govor mržnje protiv Srba, od Broza do danas.

Todor Kuljić: Ljudi nisu automati, slika prošlosti nije fotografija. Nada je tu u određenom smislu nužna i prirodna i spontana. Nema prošlosti lišene smisla. Međutim, sad se postavlja pitanje kako uneti red u taj pluralizam smislova. U skladu sa građanskim ratom sećanja koji se vodi u politici, može se izvesti zaključak da su danas glavni brendovi, a ne samo simboli, Tito i Draža. Postali su brendovi zato što su u medijima sve više lišeni realnog značaja i postali su nekakve potrošačke marke, simboli raspoznavanja određenih grupa, navijača na primer.

Ako brend provocira konflikt, onda je on disfunkcionalan. Dakle, jedan od kriterija za procenu racionalnosti određene slike o prošlosti je stupanj njene prohodnosti i po tome se poprilično razlikuju brendovi Tita i Draže. Danas je tiražno mišljenje nacionalno, a nedozvoljeno, netiražno mišljenje je nenacionalno. I ono danas uglavnom u kulturi sećanja slovi kao anahrono upravo zato što nije deo dozvoljenog mišljenja. Međutim, nadnacionalna slika prošlosti može da skrene pažnju na slepe mrlje nacionalizovane slike rata, što ova sama nije kadra da učini, a to je ona slika rata u kojoj moja nacija nije pre svega žrtva, nego moja nacija može biti pre svega i dželat. Ja bih za sada sa tim završio.

Svetlana Lukić: Čuli ste maločas sociologa Todora Kuljića, profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, Boška Obradovića, glavnog i odgovornog urednika Dveri srpskih, pominjale smo vam specijalno izdanje i ne mogu da odolim, moram da vam pročitam samo još jedan citat iz uvodnika: A što se tiče istraživanja srpskih zločina – srpski zločin je naravno pod znakom navoda – u poslednjoj deceniji XX veka, on treba da počne sa Udbom i žrtvama komunističkog terora posle tzv. oslobađanja 44-e. Tako bi se lakše došlo do istine o tome ko je činio zločine u srpsko ime u poslednjim ratovima. I nikada nećemo pristati da su udbaški zločini srpski, za njih neka odgovaraju Udba, komunizam i ateizam. I zato je ova knjiga nazvana Pričamo saborcima, deci i unučićima velikog tate Josipa Broza i njegovog velikog brata Džordža Sorosa.

U prvom delu emisije slušali ste profesorku Pravnog fakulteta Olgu Popović-Obradović i Stojana Cerovića, koji će danas biti sahranjen u Beogradu u 14 sati.

 
Emisija Peščanik, 25.03.2005.

Peščanik.net, 25.03.2005.