Jučerašnja presuda Haškog tribunala hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku izazvala je potpuno predvidive reakcije. U Hrvatskoj opšta konsternacija; u Srbiji i Republici Srpskoj manje ili više otvoreno likovanje. Nezavisno od njenog pravnog kvaliteta, ova presuda možda najbolje pokazuje kolika je zapravo nemogućnost prava i suđenja za ratne zločine da poremete duboko uvrežena poimanja stvarnosti podređena nacionalističkom jednoumlju, barem u kratkom i srednjem roku.

Čuvši nalaze veća sudije Orija da je hrvatska vojska činila masovne i sistematske zločine tokom akcije Oluja, zločine koji su bili sastavni deo politike režima Franje Tuđmana i u kojima su učestvovali osuđeni generali Gotovina i Markač, građani Hrvatske okupljeni na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nisu ni za jedan tren razmatrali mogućnost da je sudsko veće u pravu, da su se ti zločini zaista dogodili i te žrtve zaista stradale. Ne, oni su stali i plakali, ne nad žrtvama, već nad sobom i nad svojim generalima. Zbog nepravične presude, u Zadru je jedan bivši branitelj na glavnoj gradskoj ulici razbio izlog i potom sebe sekao polomljenim staklom. O mentalnoj bolesti bilo koje vrste je naravno nepristojno dalje pričati, ali taj nesrećni čovek je u neku ruku i duševno zdraviji od onih okupljenih na Jelačića placu. On je nacionalizam iskreno doveo do njegovog logičnog završetka; za razliku od hrvatskih i srpskih političara, on barem nije licemer.

A kad smo već kod njih, pre nego što je lično dočekala oslobođenog Čermaka na zagrebačkom aerodromu, Jadranka Kosor je izjavila kako: “Presuda koja je izrečena nije pravomoćna. Pred nama je žalbeni postupak. Budući da je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da je Hrvatska djelovala u udruženom zločinačkom postupku. To je za Vladu RH neprihvatljivo. Poduzet ćemo sve da se ta kvalifikacija pred drugostupanjskim vijećem poništi. Vlada je naručila studiju o teoriji zajedničkog zločinačkog pothvata i ta studija pravnih stručnjaka je poslana sudu.” (Navedena, verovatno skupo plaćena, studija će naravno ubediti Tribunal da odustane od zajedničkog zločinačkog poduhvata, oblika krivične odgovornosti koji je Tribunal sam smislio i primenio u desetinama slučajeva, i o kome više dole.)

Predsednik Hrvatske i profesor prava Ivo Josipović je daleko pametniji i pošteniji od predsednice HDZ Jadranke Kosor, ali je ipak deo istog sistema. Tako je i on radi očuvanja svoje fotelje morao podilaziti hrvatskom nacionalizmu rekavši: “Osuđujuća presuda generalima Gotovini i Markaču, posebno obrazloženje o udruženom zločinačkom pothvatu, ozbiljan je pravni akt koji je šokirao mnoge.” Izveštaj se nastavlja rečima: “Josipović je istaknuo da su mnogi građani razočarani i teško prihvaćaju presudu, ali i naglasio da ona ne dovodi u pitanje legitimitet i legalnost Domovinskog rata ni Oluje: “Uvjeren sam da zločinački pothvat nije postojao, a teza o zločinačkom pothvatu ne podrazumijeva da su svi sudionici vojske i policije zločinci. Hrvatska poštuje i poštovat će sve heroje koji su sačuvali našu neovisnost i slobodu”, rekao je Josipović naglašavajući da Hrvatska nikad neće moći prihvatiti dovođenje u pitanje legitimiteta Domovinskog rata.“ (Primetite kako je presuda “ozbiljna”, te kako je šokirala “mnoge”, ali ne nužno i njega.) Mantru vlasti jednako žustro ponavlja i opozicija; tako je šef SDP-a Zoran Milanović ustvrdio da „Udruženi zločinački pothvat ne priznajemo i nikada ga nećemo priznati.”

S druge strane sukoba, presuda je naravno potvrdila sva srpska predubeđenja o zločinima u Oluji. Ali Tribunalu će se verovati samo u ovom trenutku, kada kažnjava zločine protiv Srba. Kada su Srbi zločinci, Tribunal je jednako pogan srpskim nacionalistima kao i hrvatskim, i to ova presuda neće nimalo promeniti. Za Milorada Dodika ona je naravno bila prilika da kaže kako presuda „skida stereotip da su samo Srbi vodili organizovani rat, a ostali to radili pojedinačno i samo u nekim prilikama.” U prevodu: pošto su i Hrvati krivi, mi smo manje krivi.

Toliko o njima. To što presuda nije nimalo pokolebala u njihovim predubeđenjima gro hrvatske javnosti i kleptokratske političke elite je sve samo ne šokantno. To je tim pre manje iznenađujuće pošto je pobednički hrvatski nacionalizam još teže izlečiv od gubitničke srpske verzije. Ko je u nekom trenutku uključio HRT i video otvoreno i besramno navijanje tzv. novinara za nevino osuđene generale, na trenutak je mogao da čezne za tzv. profesionalizmom Tijanićevog tzv. Javnog servisa. Svetinja egzistencijalnog Domovinskog rata u Hrvata i dalje je takva da se njoj ne može suprotstavljati niko ko ozbiljno želi društvenu moć, uticaj i položaj. Njoj se na oltaru klanja i moli i sama sveta matera Rimska katolička crkva – šta će biskupima Bog kad je tu Hrvatska, Hrvatska koja svoje vernike nagrađuje mnogo neposrednije od nedokučivog božanstva (o profesionalnim braniteljima i da ne pričamo).

Toliko, dakle, o njima. Mene, a nadam se i vas, zanima sama presuda. Presudu naravno niko nije pročitao (ko će da se mlati sa hiljadu strana na engleskom?), ali zato svako o njoj ima svoje mišljenje. Ako vas, za razliku od nepokolebanih, zanima šta u njoj zaista piše a šta ne piše, nadam se da će vam ovaj tekst biti od koristi. Ja sam se, dragi čitaoci, za vas namlatio sa hiljadu strana, da bih mogao da vam odgovorim na sledećih šest pitanja:

1. Da li su Hrvatska ili Oluja u presudi kao takve označene kao zajednički zločinački poduhvat?

Ne i ne. Ponavljam, ne i ne. Ko drukčije kaže, kleveće i laže. Ne morate verovati meni, pogledajte sami: sažetak presude je dostupan na „našem“ jeziku ovde, dok je presuda dostupna na engleskom u dva dela, ovde i ovde. Sudija Ori je u sažetku presude izričito rekao kako se ovaj predmet „ne bavi niti pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata. Središnje pitanje ovog predmeta jest: jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine.“ U paragrafu 13 presude, Pretresno veće takođe vrlo jasno kaže kako se u predmetu ne sudi „izboru Hrvatske da pribegne operaciji Oluja“ u svojoj borbi protiv krajiških Srba. Zajedničkim zločinačkim poduhvatom nije označena sama Oluja, već odluka hrvatskog rukovodstva da etnički očisti srpsko stanovništvo iz Krajine uz vršenje drugih, pratećih zločina.

Kada je Tribunal ustanovio da je hrvatsko vođstvo imalo nameru proterivanja Srba i da je tu nameru ostvarilo, on time nije osporio pravo Hrvatske da uspostavi kontrolu nad svojom teritorijom, uključujući tu i upotrebu oružane sile protiv pobunjenika. Drugim rečima, nije problem bio u korišćenju sile kao takve, već u načinu na koji je ona korišćena, protivno međunarodnom pravu. Takođe, kada je Tribunal u slučaju Milutinović našao da je postojao zajednički zločinački poduhvat srpskog rukovodstva da protera albansko stanovništvo sa Kosova, on time nije osporio tadašnje pravo Srbije da silom uguši pobunu na delu svoje teritorije, već odluku srpskog rukovodstva da pribegne etničkom čišćenju te teritorije.

Zašto je ova presuda u Hrvatskoj doživljena kao napad na Oluju ili na samu Hrvatsku? Zato što dominantni nacionalistički narativ u Hrvatskoj, kao i u Srbiji i Bosni, počiva na amoralnom stavu da se u pravednom, odbrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini, barem ne kao deo državne politike. Upravo je taj stav i omogućio vršenje ratnih zločina, jer je svakoj zaraćenoj strani njena stvar pravedna. Zato i npr. gradonačelnik Zagreba tvrdi kako je „apsurdno nazvati oslobađanje okupiranih područja vlastite države zločinačkim pothvatom”. Mada je Tribunal izričito rekao da ne spori „oslobađanje okupiranih područja“ kao takvo – Bandiću je to jedno isto. Hrvatska politička elita predstavlja presudu Tribunala kao osporavanje prava Hrvatske da oslobodi svoju teritoriju, jer njoj smeta činjenični nalaz Tribunala da su zločini bili deo državne politike Hrvatske, kao sredstvo i cilj ratovanja; ne plod delovanja nekih loših pojedinaca, već plod delovanje same te elite. Drugim rečima, Tribunal je ustanovio da je Tuđmanova vlast po svojoj biti, ako ne po svom obimu, bilo isto tako balkanska, surova i kič kao i ona Slobodana Miloševića. To boli, a posebno boli HDZ Jadranke Kosor i njegove restlove.

2. Šta je uopšte taj zajednički zločinački poduhvat?

Zajednički zločinački poduhvat inače nije neka antihrvatska (ili antisrpska) konstrukcija kojom se pokušavaju minimizirati tekovine pravednog odbrambenog rata. On ne predstavlja zasebno krivično delo, niti odgovornost države, već poseban oblik individualne krivične odgovornosti.

Pravnički preciznim jezikom, zajednički zločinački poduhvat smatra se oblikom saizvršilaštva, sa sledećim elementima: (1) u njemu učestvuje više osoba; (2) te osobe dele zajedničku zločinačku nameru ili svrhu; (3) određeni neposredni izvršioci čine pojedina krivična dela radi ostvarivanja te zajedničke zločinačke namere ili svrhe; i (4) konkretni okrivljeni o čijoj se krivici odlučuje učestvovao je u tom poduhvatu, deleći zajedničku zločinačku nameru, i bitno mu je doprineo. Ako se svi ovi elementi dokažu van svake razumne sumnje, okrivljeni će biti kriv ne samo za svoj doprinos poduhvatu, koji sam po sebi ni ne mora da predstavlja međunarodni zločin, već i za sve pojedinačne zločine koje su neposredno izvršili drugi pripadnici poduhvata u okviru njihove zajedničke namere.

Da bi ovo preveli na običan jezik, uzmimo primer pljačke banke. Četiri lica dogovorila su se da opljačkaju banku, uz upotrebu ili pretnju upotrebe sile – to je zajednički zločinački poduhvat sa namerom vršenja razbojništva. Troje ulazi u banku, dok ih četvrti čeka u kolima. Mada taj četvrti sam nije ukrao ni dinar, niti je bilo kome pretio nasiljem, i on će odgovarati kao saizvršilac jer je bitno doprineo izvršenju razbojništva omogućavajući ostalima da posle pljačke pobegnu. Na primeru Holokausta, i Hitler i Gering i Himler bili bi odgovorni kao saizvršioci genocida, mada lično nikoga nisu ubili, jer bi se moglo dokazati van svake razumne sumnje da su oni delili nameru uništenja Jevreja i da su tom poduhvatu bitno doprineli, svako na svoj način, mada nikog lično nisu usmrtili. Mada ne možemo dokazati da su oni naredili smrt bilo kog konkretnog Jevrejina, oni bi bili odgovorni za smrt svih šest miliona Jevreja koje su neposredno lišili života brojni drugi pripadnici poduhvata, ili druga lica koja su oni instrumentalizovali.

Zajednički zločinački poduhvat opisuje kolektivnu, sistemsku prirodu kriminaliteta. On takođe smanjuje dokazne teškoće u postupcima protiv političkih i vojnih lidera, jer fokus suđenja pomera s nivoa pojedinačnih zločina (mada oni uvek moraju biti dokazani) na jedan opštiji nivo, na postojanje jedne zajedničke namere ili plana i bitnog doprinosa članova poduhvata ostvarenju tog plana. Ono što treba razumeti je da taj doprinos sam po sebi ne mora biti kriminalan. Vozač kola za bekstvo sedenjem u tim kolima tokom pljačke banke ne čini nikakvo zasebno krivično delo (mada se možda nepropisno parkirao); njegovo ponašanje kažnjivo je samo u sklopu celog poduhvata, koji je kriminalan kao takav, jer mu bitno doprinosi.

Pored ovog, prvog tipa zajedničkog zločinačkog poduhvata postoje još dva. Najkorisnija i najkontroverznija je treća, tzv. produžena kategorija zajedničkog zločinačkog poduhvata. Ona dozvoljava da se pripadnici poduhvata kazne ne samo za vršenje zločina u sklopu njihove zajedničke namere, već i za vršenje zločina koji su im mogli biti razumno predvidivi. Vratimo se primeru pljačke banke, s tim što se sada tokom pljačke desilo i ubistvo, jer je jedan od razbojnika ubio stražara koji je posegnuo za pištoljem, ili službenika koji je uključio alarm. Ako je prvobitni dogovor razbojnika podrazumevao da će oni banku samo opljačkati, ali da nikoga neće ubiti, za ubistvo osim samog ubice po prvoj kategoriji zajedničkog zločinačkog poduhvata ne bi mogao da odgovara niko od ostalih troje razbojnika. Ali, po trećoj kategoriji zločinačkog poduhvata, za ubistvo bi odgovarao čak i vozač kola za bekstvo, jer je on mogao da razumno predvidi da bi tokom pljačke banke neki od stražara mogao biti ubijen (npr. ako je video da ostali razbojnici sa sobom nose oružje).

Na međunarodnom nivou, postojao je npr. zajednički zločinački poduhvat čiji je cilj bilo etničko čišćenje Bosne putem nasilnog proterivanja stanovništva, ali bi pripadnici tog poduhvata bili odgovorni i za dela poput ubistava ili silovanja koja nisu nužno bila deo zajedničke namere, ali koja su mogli razumno predvideti. Ova treća kategorija zajedničkog zločinačkog poduhvata jeste sporna, ali ne zato što je ona plod nekakve zavere protiv nekog od zavađenih naroda. Problem je u definisanju jasnih parametara odgovornosti, i jasne veze između odgovornosti i individualne krivice (npr. tačno kakav doprinos poduhvatu će se smatrati bitnim), što zahteva izvestan vrednosni sud. Takve probleme imaju sve netradicionalne, fleksibilne teorije odgovornosti, ali to ne znači da ih zato uopšte ne treba primenjivati, jer je poenta njihovog postojanja upravo u njihovoj fleksibilnosti.

3. Koji su bili dokazi za postojanje takvog poduhvata tokom Oluje?

U paragrafu 2314 presude, Tribunal je na sledeći način definisao zajednički zločinački poduhvat tokom Oluje:

Pretresno veće nalazi da su pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vođstva delili zajednički cilj trajnog iseljenja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine korišćenjem sile ili pretnje silom, što je bilo jednako i uključivalo je progon (deportaciju, prisilno premeštanje, protivpravne napade protiv civila i civilnih objekata, i diskriminatorne i restriktivne mere). Svrha zajedničkog zločinačkog poduhvata nalagala je da broj Srba preostalih u Krajini bude sveden na minimum ali ne nužno i da srpsko civilno stanovništvo bude u potpunosti izmešteno. (prevod moj)

Ukratko, zajednički zločinački poduhvat činilo je etničko čišćenje Srba iz Krajine. Ponovo, Tribunal nije smatrao zločinačkom odluku hrvatskog vrha da silom uguši pobunu u Krajini i povrati kontrolu nad hrvatskom teritorijom, već njegovu odluku da iz Krajine protera srpsko stanovništvo. Po nalazu Veća, ključni učesnici ovog zločinačkog poduhvata bili su Franjo Tuđman i njegovi bliski saradnici, poput Gojka Šuška (paragraf 2315 i dalje).

Pri dokazivanju postojanja ovog zajedničkog zločinačkog poduhvata, Veće je uzelo u obzir sledeće činjenice:

– Veliki broj pojedinih zločina, poput ubistava, nečovečnog postupanja ili pljačkanja imovine, te masovni egzodus srpske civilne populacije;

– Brionske transkripte, kao i transkripte sa više drugih sastanaka hrvatskog rukovodstva;

– Svedočenje Pitera Galbrajta, bivšeg ambasadora SAD u Hrvatskoj;

– Javne izjave Franje Tuđmana;

– Diskriminatorne mere koje su hrvatske vlasti preduzele za onemogućavanje ili otežavanje povratka prognanih Srba, posebno zakonodavne mere u pogledu napuštene imovine;

– Mere koje su hrvatske vlasti preduzele ili razmatrale radi podsticanja naseljavanja etničkih Hrvata na teritoriji Krajine;

– Propuštanje hrvatskih vlasti da efikasno istraže i krivično gone pojedinačne zločine učinjene sa hrvatske strane tokom i posle Oluje.

(Vidi odeljak 6. presude, a posebno paragraf 2303 i dalje.)

Netačno je dakle reći, kao što je to izjavio prof. Puhovski, “da je transkript brijunskog sastanka jedini dokaz na kojem se temelji teza o udruženom zločinačkom pothvatu, [te]… da je Čermak oslobođen samo zato što nije bio na tom sastanku.” O Čermaku više dole. Kakva bi presuda bila bez brionskih transkripata teško je reći, ali oni sigurno nisu bili jedini relevantni dokazi.

4. Zašto su Gotovina i Markač osuđeni, a Čermak oslobođen?

Kada je Tužilaštvo dokazalo postojanje zajedničkog zločinačkog poduhvata tokom Oluje, ono je obavilo samo pola posla. Ono je potom moralo dokazati van svake razumne sumnje i da su konkretni okrivljeni bili učesnici tog poduhvata i da su njemu bitno doprineli. Tužilaštvo je to uspelo dokazati za Gotovinu i Markača, ali ne i za Čermaka.

Gotovina i Markač su obojica učestvovali u planiranju Oluje i neposredno naređivali protivpravne napade na civile i civilne objekte, čime su bitno doprineli zajedničkom zločinačkom poduhvatu, što su učinili i stvaranjem opšte klime nekažnjivosti učinjenih krivičnih dela protiv srpskog stanovništva (paragrafi 2370-71, 2560, 2580-2583); oni su proglašeni krivim ne samo za pojedina dela koja su bila deo zajedničke namere zločinačkog udruženja (proterivanje srpskog stanovništva), već i za dela koja su im bila predvidiva, poput ubistava i pljačke, po trećoj kategoriji zajedničkog zločinačkog poduhvata (paragrafi 2373 i dalje, 2586).

U pogledu Čermaka, Veće je našlo da u sklop njegovih zaduženja nije spadalo održavanje reda i mira u Kninu, da je stepen njegove kontrole nad potčinjenima bio ograničen, te da nije dokazano da su njegovi neposredni potčinjeni učestvovali u zločinima (paragrafi 2391, 2411, 2431, 2448, 2455). Veće je našlo i da je uloga Čermaka u Kninu posle Oluje bila normalizacija života u gradu, te da, mada je morao biti svestan da je većina srpskog stanovništva grad napustila, nije dokazano da je on znao da je svrha mera normalizacije bila podsticanje naseljavanja etničkih Hrvata (paragraf 2470).

S druge strane, Veće je ustanovilo da je Čermak poricao i sakrivao zločine počinjene u Gruborima, te da je davao obmanjujuća uveravanja međunarodnoj zajednici da se poduzimaju ili da će se poduzeti koraci da se zaustave zločini nad Srbima. Međutim, osim ovoga, Veće je zaključilo da optužba nije dokazala svoje navode da je Čermak dopustio, umanjivao, poricao ili sakrivao zločine nad Srbima (paragraf 2510). Po mišljenju Veća, obmanjujuća uveravanja koja je Čermak davao međunarodnoj zajednici nisu po svojoj prirodi činila doprinos zajedničkom zločinačkom poduhvatu, dok mu sakrivanje zločina u Gruborima nije bitno doprinelo (paragraf 2548). Po ovom pitanju Čermak je zapravo bio najbliži osudi.

Netačno je, dakle, i reći da je Čermak oslobođen samo zato što nije prisustvovao brionskom sastanku; on je oslobođen pre svega jer nije dokazano da je imao ulogu u proterivanju srpskog stanovništva.

5. Zašto su Gotovina i Markač oslobođeni po tački 3 optužnice?

Gotovina i Markač oslobođeni su samo po 3. tački optužnice, i to ne zbog manjka krivice, već iz tehničko-pravnih razloga. Naime, tačke 2 i 3 optužnice obuhvatale su suštinski ista dela – proterivanje srpskog stanovništva – ali po dve različite pravne kvalifikacije. Kako je srpsko stanovništvo proterano preko državne granice, a nije razmešteno unutar Hrvatske, na taj progon odnosila se samo 2. tačka, deportacija kao zločin protiv čovečnosti (paragrafi 1738, 1759).

6. Šta će se desiti po žalbi?

Hrvatski lideri uveliko podgrevaju nade pučanstva u drugo poluvreme, tj. u žalbeni postupak koji predstoji u Tribunalu posle ove prvostepene presude. Svaki optimizam je u tom pogledu neopravdan. Mada je tačno da Žalbeno veće može da preispita nalaze Pretresnog veća, ono to čini sa različitim stepenima intenziteta. Žalbeno veće bavi se pre svega pravnim pitanjima, dok će činjenične nalaze Pretresnog veća preinačiti samo ako su oni toliko pogrešni da do njih na osnovu izvedenih dokaza nije moglo doći nijedno razumno pretresno veće. Drugim rečima, čak i ako žalbene sudije misle da su pretresne sudije pogrešile po nekom činjeničnom pitanju, one će promeniti tu odluku samo ako je greška tako očigledna da kod tog konkretnog pitanja ne može biti razumnog neslaganja. Žalbeno veće veruje činjeničnim ocenama Pretresnog veća, jer je Pretresno veće provelo dve godine slušajući svedoke i izvodeći sve potrebne dokaze, i ne preispituje ih bez preke potrebe. Celokupno suđenje se pred Žalbenim većem ne ponavlja.

U drugom poluvremenu su dakle pravila igre drugačija; tim koji igra na činjenice to čini s jednom rukom vezanom iza leđa. Ako je, na primer, razumna ocena Pretresnog veća da brionski transkripti dokazuju postojanje zajedničke kriminalne namere hrvatskog rukovodstva – a jeste – Žalbeno veće je neće dirati, čak i da se sa njom neki konkretni sudija ne slaže. Takođe, treba imati u vidu da je u pogledu svih ključnih činjenica troje sudija Pretresnog veća bilo jedinstveno; samo je sudija Kinis izdvojio mišljenje po jednom jedinom činjeničnom pitanju koje nije imalo uticaja na konačnu odluku Veća o krivici optuženih. Jednoglasnost Pretresnog veća umanjuje šanse za preispitivanje njegovih nalaza po žalbi.

Koliko sam ja to mogao da procenim na osnovu jednog vrlo brzog čitanja, prvostepena presuda ne poteže neka preterano kontroverzna pravna pitanja, koja bi se mogla lako napasti pred Žalbenim većem. Tako npr. u pogledu elemenata zajedničkog zločinačkog poduhvata Pretresno veće potpuno prati praksu samog Žalbenog veća. Mada će dobro plaćeni advokati odbrane neka sporna pravna pitanja sigurno naći, ja bar ne vidim prostor za dramatično drugačiji rezultat u drugom u odnosu na prvo poluvreme. U svakom slučaju, najbolji mogući ishod za hrvatske nacionaliste neće biti oslobađanje Gotovine i Markača, već drugačija vrsta osude, npr. po komandnoj odgovornosti a ne po zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Naravno, treba reći da će se na presudu, pored odbrana Gotovine i Markača, verovatno žaliti i Tužilaštvo u pogledu oslobađanja Čermaka, a možda i u pogledu visine kazne dvojice osuđenih. Pred Tužilaštvom su tu iste prepreke kao i pred odbranom, a prikrivanje zločina u Gruborima ostaje Čermakova najslabija tačka.

(Detaljniju obradu pojedinih tema čitaoci mogu naći u knjizi Haške nedoumice u izdanju Beogradskog centra za ljudska prava.)

Autor je docent iz međunarodnog prava na Univerzitetu u Notingemu.

Peščanik.net, 17.04.2011.

OLUJA
SLUČAJ GOTOVINA