Sun Tunnels, Nancy Holt, 1976.
Sun Tunnels, Nancy Holt, 1976.

Sklon sam da okončam diskusiju sa Vukom Perišićem nakon njegovog teksta “Šta da se radi“. Ako će tome doprineti priznanje mog definitivnog poraza, jer bar za sebe mislim da sam odveć minoran da bih srušio liberalni, demokratski, neo i bilo koji drugi kapitalizam – evo priznajem. Posebna mi je muka što ja nemam ni ambiciju da branim bilo te ili bilo kakve druge postojeće oblike ideološkog uređivanja sveta. Naime sklon sam da govorim o onome što nas usrećuje ili unesrećuje danas, a vraćanje na neka „ljuta neprijateljstva“, na nacizam, fašizam, komunizam, klerikalizam (i danas nelagodne, ali istorijski nerelevantne) liči mi na teološke rasprave, i to u vremenu kada je sve podvrgnuto preispitivanju. Što se kapitalizma tiče, citirao bih jednog nesumnjivog kapitalistu, Džordža Sorosa, koji tvrdi da: „Glavni neprijatelj Otvorenog društva više nije komunizam nego kapitalizam“. Najsmešnije je što se to da naći na Wikipediji, bez potrebe preturanja po Sorosevim knjigama, a ima ih dvanaest, od kojih su mene privukle The Crisis of Global Capitalism i njen nastavak Reforming Global Capitalism, i ni trenutka nisam pomislio da bi on kritikujući kapitalizam mogao da se zalaže za komunizam (u lečenje od kojega je investirao ogromne novce) ili bilo koju od totalitarnih opcija, čak i kada tvrdi da je: „Čitava građevina globalnih finansija podignuta na lažnoj premisi da tržište može biti prepušteno sopstvenim mehanizmima, te moramo naći novu pardigmu i na njoj graditi iznova“. Ukratko, ja sam moje „ideološke zauške“ preboleo u ranoj mladosti, a kažu da se zauške teže podnose i duže ostavljaju tragove u kasnijim godinama.

Koncentrisao bih se na samo dve ključne tačke: tržište i tvrdnju da „kritičari neoliberalizma ne znaju objasniti porijeklo ogromnih budžetskih deficita“. Imam utisak da bi se ovakvim sažimanjem dao otkloniti bar deo nesporazuma. Dakle, pošao bih od činjenice da je tržište tekovina milenijumskih „međuljudskih odnosa“, te da ga je bilo i tamo gde je bilo zabranjeno. Naime, šta je „crna berza“ nego izbruh tržišta tamo gde je njegovo delovanje nasilno reducirano? Najveći deo svog novinarskog veka, preko tri decenije, proveo sam u nedeljniku Ekonomska politika, koji se još početkom šezdesetih godina proteklog veka prvi, i dugo jedini, kod nas zalagao za tržišnu privredu nasuprot planskoj. Protivnici su nas sarkastično pitali želimo li mi da se u svakom bloku zgrada podigne pijaca pa da procvetamo, jer tržište u osnovi jeste isto što i pijaca, mesto gde se „trži“ – prodaje, krčmi… (rečnik Matice srpske). Zalagala se ta novina, i ja u njoj, da se zvanično prihvati taj efikasan mehanizam nivelisanja ponude i tražnje, nijednog trenutka ne smatrajući da taj mehanizam treba podići na nivo apsolutnog, jer to bi onda opet bilo nasilje suprotno slobodi ekonomskog ponašanja. Konkurencija je logičan i efikasniji regulativ, bolji od naredbi. Nedavno je izašla knjiga Mijata Lakićevića o Ekonomskoj politici pod naslovom Ispred vremena, u kojoj se da naći dokaza da ne izmišljam.

No vratio bih se na poziciju tržišta danas uz preambulu, opet Sorosovu, da je tržište nezamenjivo u angažovanju i stimulisanju individualnih interesa, a da nije „dizajnirano“ za kolektivne interese kakvi su veliki sistemi – delom energetika, zdravstvo, kultura, umetnost i ekologija. Budući da sam se koliko mogu deklarisao kako nisam protiv tržišta, nastaviću da govorim o njegovim nedostacima citirajući još jednog njegovog žustrog kritičara, univerzitetskog profesora prava i ekonomije, menadžera briljantne karijere i sledstveno tome jednog od najbogatijih ljudi u Italiji – uspešnog modernog kapitaliste – Gvida Rosija. Dakle još jednog koji je napravio bogatstvo unovčavajući nedostatke tržišta. Komentarišući današnju situaciju on piše: „Diktatura finansijskih tržišta, okuženih virusom konflikta interesa, uništila je dobar deo svrsishodnosti Države i preti principima tradicionalne velike demokratije nastale u Americi, lišavajući je ekvilibrijuma u kome je sistem kontrole bio protivteg… Danas slobodno tržište protežira nove nadnacionalne centre moći, oslobođene bilo kakvih ograničenja i političkog obuzdavanja“. O tome je reč danas, ostalo su nostalgična sećanja na kapitalizam sa ljudskim likom.

Ne mogu da odolim Eriku Olinu Rajtu, profesoru ekonomije sa univerziteta u Viskonsinu, koji za tranziciju izvedenu u većini ex-socijalističkih zemalja, u intervjuu za Novi list (28. lipnja 2005) kaže: „Šok terapija, po kojoj se tržište i kapitalizam stvaraju tako da se sve što je dotada postojalo uništi, razdjeli i privatizuje je bizaran, ahistorijski i izuzetno glup način razmišljanja… Kineska tranzicija djeluje kao mnogo svjesniji način da se pristupi problemu. Oni nisu uništili državna poduzeća, nego su čak i neučinkovita održali, ali su stvorili uvjete pod kojima će poduzeća na tržištu razvijati… (podrobnije o neoliberalnoj šok terapiji i njenim tehnikama može se pročitati u knizi Shock Economy Naomi Klajn). Nadam se da u ovome prepoznajemo i našu tranziciju ka racionalnijem sistemu. Kapitalizam se stvarao u dugom vremenskom razdoblju, usko povezan sa socijalnim i tržišnim institucijama. Transplatacija bez socijalnih korektiva zahteva užasne žrtve te olaku spremnost na te žrtve može prihvatiti samo onaj ko nema osećaj socijalne i političke odgovornosti. Nejasna slika budućnosti nazire se i iz činjenice da instituti i izdavači iz Berlina, Amsterdama i Moskve, uz značajno interesovanje Pekinga, pripremaju u okviru projekta Mega (Marx – Engels Gesamt Ausgabe) izdanje celokupnih dela Marksa i Engelsa u 114 tomova, od kojih poslednji treba da se pojavi 2020. godine. Nije to nikakav povratak, nego traganje u nedostatku solidnih novih ideja.

***

Ostaje još da kažem koju reč i o tvrdnji kako protivnici neoliberalizma ne znaju da objasne otkuda toliki dugovi. Namerno sam se oko tržišta služio citatima, a po ovom drugom pitanju smatram da je dovoljno da samo nabacam podatke, uz malo istorijata. Nakon Drugog svetskog rata važilo je pravilo da su levičarske (demokratske) vlade stvarale dugove u državnim računima i zato gubile na izborima, pa bi na vlast dolazili štedljivi konzervativci koji bi stezali kajševe i dovodili finansije u red. Trajalo je to sve do pobede Ronalda Regana na izborima za predsednika SAD. On je pretpostavljam instruiran od Miltona Fridmana, poznatog i po tome što je izmislio petrodolare – „ako naftaši traže, što da im ne štampamo“ – mada striktno držanima izvan američkih domaćih novčanih tokova, kako ne bi provocirali inflaciju. Time je započeo detronizaciju dolara, a vraški dobro ju je obavio Alan Grinspan gaseći tehnološku krizu u vreme Klintona. Najlogičnije bi bilo da je Fridman ideolog i Reganovog „čarobnog štapa“. Na izborima 1981. godine Regan je pobedio, jer je izvanredno uverljivo obećavao da će smanjiti poreze, na šta Amerikanci uvek padaju, smanjiti ulogu države i konačno pokazati svetu šta je liberalizam. Uloga predsednika SAD je najveća i najbolja koju je odigrao u svojoj glumačkoj karijeri. Smanjio je poreze i stvorio do tada najveći državni dug SAD. Klackalica je jednostavna: pad državnih prihoda zbog manjih poreza, uz bezbrižno povećanje državnih izdataka, naročito za vojsku (Rat zvezda), prebaciti u povećanja državnog duga. Od Kartera je nasledio ukupan dug od 997 milijardi dolara ili 26 odsto BDP i svom nasledniku Bušu Starijem ostavio dug od 3.233 milijarde dolara ili 42 odsto BDP. Onda su Buš I i Klinton obuzdali trošenje, pa povećali dug na samo 5.807 milijard, odnosno na 32,5 odsto BDP. Procenat se smanjio naročito zbog naglog rasta BDP za vreme Klintonova dva mandata. U tom razdoblju je „guverner“ Alan Grinspan obezvređivanjem dolara stvorio lažni utisak uspeha (smanjenja tereta spoljnog duga uz favorizovanje izvoza). Bez njegove magije Klinton ne bi ostao upamćen, sem po Moniki Levinski. Posle Klintona biva izabran Buš II koji naglo počinje da se služi Reganovom tehnikom gomilanja dugova na državnom računu. Njegova manijakalna ideja da svom neodlučnom tati pokaže kako se ratuje u Iraku i ostale veštine nagurale su američki dug na 10.024 miljarde dolara, odnosno na tada rekordnih 53,6 odsto BDP. Ekonomski savetnik Buša II, upitan potkraj vladavine šta će biti sa tolikim dugom, odgovrio je lakonski: „O tome neka brine sledeći predsednik“.

Ukratko, prvobitno su levičari (demokrati) svojom komotnom socijalnom politikom gomilali dugove, a republikanci, desnica, gasili požare; onda su superdesničari (deklarisani apologeti liberalizma, Regan i Buš II) otkrili da će najlakše uništiti mrsku im državu ako, kako je to Fridman formulisao, „izgladne zver“ ne dajući joj poreze, i još joj navaliti svoje raskalašne troškove (naoružavanja i ratova). Taj model se neverovatno lako globalizovao, valjda verujući u onu: što je dobro za Ameriku, dobro je za ceo svet. Grčka, Irska, Italija… samo su epizodisti beznačajni za suštinu problema. Odsutvo štedljivosti konzervativaca ostavilo je tradicionalno rasipne demokrate bez protivteže, pa je Obama do kraja 2011. povećao ukupni dug na 15.003 milijarde dolara, odnosno na oko 100 odsto BDP. Istina nije trošio toliko na rat (čak je jedini američki, i ne samo američki, predsednik koji se usudio da kaže da će skresati vojni budžet), koliko na gašenje krize državnim parama. Ja srećom nisam jedan od onih psihički razuzdanih maštara koji zamišljaju šta bi oni da su američki predsednik. Slučajno znam izbliza koliko pametnih ljudi ima u američkoj administraciji i koliko raznih interesa i lobija ograničava njihove zamisli. Čak surovije nego u drugim zemljama, jer su u igri mnogo veće pare nego bilo gde drugde.

Samo bih verujući na reč Džonu Stjuartu Milu za kraj naveo: da je pravo svake osobe da se ne slaže, suprotstavlja, protivureči i manifestuje svoje mišljenje!

Peščanik.net, 11.01.2012.

Suntunnels rasprava:

Vuk Perišić – Bog i tržište. Čija ruka je nevidljiva?

Milutin Mitrović – Bog i tržište ili Bog Tržište

Vuk Perišić Šta da se radi?

Vladimir Milutinović – Neoliberalni kapitalizam je kriza

Mario Kopić – Što je svojina?

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)